Kada govorimo o hrvatskim sportskim obiteljima, Anzuloviće možemo smjestiti u sam vrh. Svi su redom sportaši: djeca Andro, Roko i Mia, Dražen koji je proslavljeni košarkaški trener i na kraju ona koja je sve to najviše gurala i odricala se, a istodobno u tišini gradila svoju karijeru odbojkaške trenerice i stručnjakinje – Marija Anzulović.
U prvom srednje bila seniorka
– Kod nas je sport za doručak, ručak i večeru. Pratimo sve sportove, Dražen je košarkaški trener, kao i njegov brat Vladimir. Nama su i djeca u sportu – Roko i Andro u košarci, Mia trenira atletiku i odbojku. Vladimirov sin je također košarkaš. Ja sam ostala još uvijek u odbojci, tako da smo prava sportska obitelj – kaže Marija Anzulović pa nastavlja:
– Jednom kad ti sport uđe u krv, kad ga osjetiš onako istinski, teško da možeš izaći iz njega i reći: "Idem se sada baviti nečim drugim!" Ako si uistinu pravi sportaš, a skromno sam sebe smatrala pravom sportašicom, ako si zagrižen u tom sportu, to ne može tek tako prestati. I onda se nekako može očekivati da ćeš i nakon svoje karijere ostati i dalje u sportu.
Kako je krenula vaša sportska karijera, odbojkaška?
– Ja sam zapravo produkt školskog sporta, odbojku sam počela trenirati u Osnovnoj školi "Brda". Tamo smo imali jako dobrog trenera i naš četiri, pet počele smo igrati odbojku u petom razredu osnovnoj škole. Kako tada nije postojao nekakav kvalitetniji klub u Splitu, naš četiri odlazile smo u Kaštela na treninge, kod pokojnog Branka Draganića. Tamo sam provela oko tri godine, a onda je stigao poziv kao najmlađoj tadašnjoj odbojkašici za seniorsku reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Tako da sam negdje u tom prvom srednje prvi put zaigrala za seniorsku reprezentaciju – prisjeća se Marija.
– Nakon toga uslijedili su pozivi od najjačih klubova tadašnje države, među kojima su bili Paloma Branik, Mladost i Zvezda. Ja sam potpisala za Mladost. Od sezone 1985./1986. bila sam u Mladosti i to je trajalo dugo. Paralelno s uspjesima Mladosti dolazili su i uspjesi reprezentacije. Odigrala sam jednu sezonu u Japanu, potom se vratila u Hrvatsku i odigrala sezonu u Dubrovačkoj banci. Nakon Olimpijskih igara u Sydneyu vratila sam se u Zagreb jer je bilo vrlo teško uskladiti sve obveze. Igrala sam još dvije sezone, a 2003. prestala sam s aktivnim igranjem.
Ali ostali ste u svojem sportu.
– Prvo sam bila trenerica u Mladosti, nakon toga me Vinko Dobrić doveo u Zagrebački odbojkaški savez i, evo, od tada sam instruktorica svih selekcija u Zagrebačkom odbojkaškom savezu.
Kakav je bio financijski i društveni smisao odbojke devedesetih i danas?
– Devedesetih je igranje za reprezentaciju bilo velika čast i ponos. Stvarno smo se rado odazivali, bez razmišljanja o tome da se ne bih odazvala jer imam dijete. Taj nacionalni duh i borbenost izražavali smo kroz reprezentaciju tih godina. S druge strane, financijska izdvajanja klubova tada su bila znatno bolja i mnogo sličnija europskim standardima nego danas. Neven Barać u Mladost je doveo tadašnjeg najboljeg europskog trenera Nikolaja Karpolja i tri najbolje igračice na svojim pozicijama: Kirilovu, Čebukinu i Makovjeckaju. One nisu došle zbog lijepih očiju, nego zbog financijski vrlo solidnih ugovora, pripovijeda Marija i dodaje:
– Danas su izdvajanja solidna, ali to je debelo ispod onoga što bi trebalo biti ako hoćemo slijediti nekakve europske trendove. Imam podatak koji me je zaista začudio: košarkaški klub Partizan dobiva od države budžet od 23 milijuna eura, Zvezda nešto manje, oko 20 milijuna eura, dok Grad Zagreb ima ukupni proračun za sport od 30 milijuna eura. Dakle za infrastrukturu, za plaće trenera, za budžete klubove... Tu vidimo potpuni nerazmjer. I tih 90-ih godina, dolaskom tih Ruskinja, povećala se kvaliteta treninga. Fokus je bio na igračicama, bolje smo trenirale, igrale viši rang natjecanja i normalno je da smo onda i mi, hrvatske igračice, napredovale.
Marija Anzulović živi je dokaz da u sportu možeš uspjeti, ako to zaista jako želiš i ako dobro radiš.
– Volim reći da sam možda bila najbolja u to vrijeme, ali lako je biti najbolji libero kada imaš najbolje suigračice. Tu se baš isprepletao taj uspjeh Mladosti s uspjehom reprezentacije. I sve te najbolje igračice, naravno, držale su te u toj poziciji da i ti možeš dati najbolje od sebe i pokazati da si dobar.
A što se tiče pozicije libera, postoji smiješna priča u vezi s time.
– Počelo se pričati da se uvodi pozicija libera. I točno se sjećam, mi smo bili na turniru u Montrealu, turniru koji tada je okupljao najbolje reprezentacije svijeta. Utakmica počinje za dva sata i naš izbornik Jelić dolazi do mene i kaže: "Čuj, Zula, Karpolj je rekao da se uvodi pozicija libera, krenut će se već na Olimpijskim igrama. Ti imaš najbolji prijam, imaš super obranu, on je odlučio da ćeš ti biti libero. A ja mu kažem: "Ali sad mi počinje utakmica, ne znam što trebam raditi." A on na to: "Ma ne brini, doći ćemo mi ranije, pa ti pogledaj što rade ove prije tebe na utakmici" – kroz smijeh se prisjeća Marija Anzulović.
Na Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine otišla je igrati kao mlada majka. Kod kuće su ostali sinovi Andro i Roko, koje je čuvala njezina majka.
– Da, je, to je bilo jako zanimljivo. Moja djeca odrasla su u dvorani sa mnom, navikla su na taj život i na činjenicu da sam stalno negdje. Andro je tada imao, mislim, nekih devet, deset godina. Roko je bio pet godina mlađi. Imali smo baka-servis. Svi su mi znatno olakšali život tako da mogu i dalje igrati odbojku. Odbojka je meni tada predstavljala sve, nisam znala ništa drugo raditi osim igrati odbojku. Ali bez te logistike, ne bih mogla to sve odigrati.
Kakvo je bilo razdoblje kad ste igrali u Japanu?
– Zapravo, vrlo zanimljivo. S jedne strane, tada smo dobili ugovor koji je bio puno bolji nego u Europi, ali s druge strane, trajao je znatno kraće. Nakon završetka tog ugovora, normalno smo se vratili i nastavili igrati hrvatsko prvenstvo. Zemlja je potpuno drugačija od nas – odbojka je tamo jedan od školskih predmeta. Kao što djeca imaju povijest, zemljopis ili glazbeni, tako postoji i predmet odbojka. To je njihov nacionalni sport. Kad smo igrali završni turnir kvalifikacija za Olimpijske igre u Sydneyu, u Japanu, gubili smo 2:0 od domaćina. Onda je uslijedila 20-minutna stanka za reklamni blok – toliko je odbojka popularna u Japanu. No, vratili smo se na teren, preokrenuli utakmicu, pobijedili Japan s 3:2 i izborili nastup na Olimpijskim igrama u Sydneyu.
Godine 2003. rodila se Mia i tada ste zapravo krenuli u trenerske vode.
– Negdje sam pročitala podatak da samo 10 do 15 posto sportašica ostaje poslije poroda u sportu. Kad je završila igračka karijera, u jednom trenutku uopće nisam znala što ću i kako ću. I našla sam se zapravo u nekakvom vakuumu. Moj život je do tada bio isprogramiran, točno se znalo što i kada: buđenje, priprema, trening, poslije treninga ručak, odmor, priprema za popodnevni trening, putovanja, utakmice. Odjednom to sve staje. Tako da danas, kad čujem za probleme sportaša, stvarno suosjećam s njima i znam koliko im je teško. Imam sreću da se danas bavim poslom kojih volim.
Osim dvoranske karijere, Marija Anzulović imala je i odličnu odbojkašku karijeru na pijesku.
– Jako volim odbojku na pijesku i žao mi je što je prekasno došla u Hrvatsku. Za dvoranske standarde sa svojih 178 cm i 63 kg bila sam niska i slaba. A na pijesku sam bila super. Jednom prilikom nazvala me Andreja Jurčić, također odbojkašica i rekla: "Gle, tu ti se organizira Masters svjetski turnir. Bi li ti igrala sa mnom?" Odgovorila sam joj: "Pa bih, ali ja ti nikad u životu nisam igrala odbojku na pijesku." Rekla mi je da to nije ništa teško, da je isto kao dvorana. Odigrale smo. Bio je to moj prvi i jedini turnir na pijesku, ali je ispao jako smiješan, jer sam igrala dvoransku odbojku na pijesku. Žao mi je bilo jer smo u četvrtfinalu izgubile od Čehinja koje su tada bile prvakinje Europe. Odigram i danas s ekipom pijesak, onako za gušt, skupi se nas nekoliko pa igramo.
Suprug me pobijedio u odbojci
Teško je bilo u stvari gurati tu majčinsku karijeru s jedne strane, igračku s druge, a suprug Dražen također je gurao svoju karijeru.
– Jako je teško, ali kad nešto voliš raditi, onda imaš jasno određen cilj. Na kraju mora biti uspjeha.
Zaigrate li ikad sa suprugom Draženom odbojku ili možda košarku?
– Jao, to ne smijem uopće spomenuti, jednom me pobijedio. Igrali smo jedno ljeto u Novigradu, Dražen i još dvojica "neodbojkaša" protiv nas tri bivše odbojkašice. Igrali smo bez pravila, jer oni kao ne znaju i pobijedili su nas. Bila sam toliko ljutita, a Dražen zna da ne volim gubiti. Smijao se i rekao: "Ja više ne trebam igrati. Pobijedio sam svoju odbojkašicu i to je to."
Marija Anzulović, uz funkciju izbornice svih selekcija pri Zagrebačkom odbojkaškom savezu, obnaša i onu predsjednice Društva sportaša, veterana i rekreativaca.
– Društvo sportaša, veterana i rekreativaca osnovano je još 2010. kao mjesto za druženje bivših vrhunskih sportaša, ali i rekreativaca. Osnovano je upravo radi provedbe projekata iz sustava sporta, kako na nacionalnoj tako i međunarodnoj razini. Klaudija Bubalo bila je predsjednica prije mene tako da smo se samo zamijenile. Kroz to društvo okupljamo i veliki broj bivših sportaša, organiziramo razne panele, a kroz Zakladu pomažemo potrebitim sportašima – zaključila je Marija Anzulović.
Otvori KEKS Pay
Gušt je bilo ovo pročitati :)