Kada imate stalan i siguran posao u Švicarskoj, i to u organizaciji i sredini u kojima vas cijene, a vi odjednom odlučite vratiti se u Hrvatsku i prihvatiti se nesigurna radnog mjesta u uvjetima koji su daleko od idealnih, logično je da se susrećete s pitanjem: "Čovječe Božji, pa što ti bi?"
A upravo se s takvim pitanjima ovih dana susreće najnoviji Cibonin trener Ivan Rudež, 45-godišnji Zagrepčanin koji se Švicarcima zahvalio na poslu direktora nacionalne košarkaške akademije (Centre National du Basket Suisse).
– Od 10 poziva, u njih devet uključeno je i to pitanje u kojem ima rezona jer sam napustio stabilan, kreativan i zahvalan posao. Dakako, na tu je odluku utjecalo više faktora, s jedne strane privatnih, a s druge strane onih koji predstavljaju izazov. A izazovno je to što Cibona nikad nije bila u ovakvoj situaciji na toliko razina. Od ispadanja iz ABA lige pa do restrukturiranja kluba koje se mora i odvijati na više razina. Dakako, javnost više zanima kozmetika, koga ćemo dovesti od igrača da možemo dobiti Iliriju, Dinamo ili Zadar jer u Ciboninu DNK je da osvaja. No naš cilj stabilizacije kluba usmjeren je i na sprečavanje odlazaka talentiranih juniora, te uspostavljanje sustava rada. A da bi se njima ponudio kvalitetan razvojni program, treba djelovati po cijeloj vertikali i time ćemo se sigurno baviti kada završimo goruću temu sastavljanja momčadi.
Nikad u ovakvoj situaciji
Tu ga, kao i sportskog direktora Marina Rozića, čeka težak posao.
– Nikad se u karijeri nisam našao u takvoj situaciji da početkom kolovoza moramo dovesti još šest igrača. Sada više nije riječ o onome što želimo, nego o onome što možemo. Dobra je vijest da je dosta igrača čekalo iz privatnih razloga pa ima slobodnih na tržištu.
Vlakovi s onim najkvalitetnijim igračima ipak su prošli.
– Ne samo da su već potpisani igrači za NBA i Euroligu nego i oni koji su se dokazali u klubovima srednje europske razine poput, recimo, Strasbourga. Nažalost, pokupljeni su već i "spavači" po manje atraktivnim ligama, recimo onoj finskoj ili pak drugoj talijanskoj. Sada su tu još igrači koji su čekali iz nekih svojih razloga. Sportski direktor ima ideju da moramo udariti i temelje nadograđenog i modernog omladinskog pogona iz kojeg igrači neće tek tako odlaziti.
A to je sada, otkako se u američkoj sveučilišnoj košarci nudi novac, posebno aktualno.
– Posrijedi su uglavnom roditeljske ili igračke odluke, a moj je savjet da se tamo ide na velika vrata, a nikako u "high schools" ili "preparatory schools" gdje će mladići biti utopljeni među milijun igrača. Onima koji su talentirani, naročito visokim igračima, danas je relativno lako doći do stipendije jer američki treneri znaju što dobivaju od školovanih europskih igrača.
Kako na taj egzodus odgovoriti?
– Potrebno je ponuditi dobru alternativu iz koje se vidi prozor u svijet, ako je moguće i kroz studij u Zagrebu. Na sve to što se njima ondje nudi morate imati svojevrstan odgovor.
Zar je to u hrvatskoj košarci moguće?
– Da ne vjerujem u to, ne bih se primio ovog posla. Dakako, tu se moraju igrati dobre utakmice i na razinama iznad parketa, na području restrukturiranja, investicija, osnivanja biznis-kluba... To su utrke koje Cibonu čekaju. Na neke ću moći utjecati, a na neke uopće neću.
Novi seniorski trener kluba pratio je U-18 Eurobasket B divizije jer je za tu selekciju igralo nekoliko Ciboninih klinaca poput Katanovića, Salamunića, Bubala...
– Ta reprezentacija nije odigrala na željenoj razini, no nema smisla suditi te klince po jednom turniru. Valjda nam vidjeti tko ima koliki doseg, koliko su receptivni, koliko brzo uče, a ja vjerujem da možemo podići njihovu tehničku i fizički razinu.
Valjda nema trenera koji se uoči nove sezone nije suočio s pitanjem o tome kakvu košarku želi igrati sa svojom momčadi.
– To pitanje je zamka. Svi bismo trebali reći da ćemo igrati agresivnu obranu koja vodi do tranzicije i lakših koševa. No pričekajmo da vidimo tko će potpisati, kakve navike ti igrači imaju i kako reagiraju na proces treninga.
Kako pomiriti imperativ rezultata, koji uvijek ide uz Cibonino ime, s igračkim razvojnim programima?
– Mi ćemo probati biti što kompetitivniji, ali i zadržati komponentu razvoja. Nitko nije postao igrač sjedeći na klupi, svi će dobiti priliku.
"Coach" Rudež će startati s tako niske razine na kakvoj Cibona nikad nije bila. A ima i onih koji će reći da gore od ovoga ne može.
– Cibona nikad nije bila u ovakvoj situaciji i zato to i jest prilika za čist start, "reset" na svim razinama. Treba nam selekcija zdravog kadra. Ne trebaju nam pompozne najave i priče o borbi za trofeje. Naravno da se svi natječemo radi trofeja, no naš put počinje skromno i s pametnom selekcijom kadra.
Kaže se da je svaki pad prilika i za novi uzlet.
– Tako je, no to nije samo prilika, već i lekcija ako se uvidi u čemu se griješilo da bi se to ispravilo. Valja učiti iz pogrešaka i metodološki nastaviti raditi. A nadam se da će Grad odraditi svoj dio posla, da će se realizirati i biznis-klub.
Koliko će Grad odraditi svoj dio posla, u to je teško biti siguran s obzirom na to da na status kluba od posebne važnosti, a to znači i dodatna sredstva, ciljaju i Cedevita Junior i Dinamo.
– Zdrava konkurencija u gradu uvijek je dobrodošla, no Cibona je brend koji znači Zagreb više nego ijedan drugi klub.
Jedna ideja mu zasad nije prošla, a to je da za pomoćnog trenera angažira Andreja Štimca, nekadašnjeg igrača ovog kluba.
– On ima specifičnu situaciju sa svojim bivšim nizozemskim klubom. Stručni kadar će činiti dva domaća asistenta te jedan vanjski zadužen za naprednu analitiku i skauting. A taj analitičar radit će na daljinski. On će pratiti naše suparnike, ali i tržište na daljinski.
Pozorno smo pratili Rudežov trenerski uradak na klupi švicarske U-19 reprezentacije, koja je na Svjetskom prvenstvu dospjela do četvrtfinala na kojem je posebno odjeknula pobjeda u osmini finala nad Francuskom.
– Švicarcima su Francuzi crvena krpa. Kažu mi da je to najveći uspjeh njihove košarke na međunarodnoj sceni. Volio bih da smo prošli i Novi Zeland u četvrtfinalu, ali dva su nam startera bila ozlijeđena pa to nije bilo u našem dometu. Najviše od svega svidjelo mi se što Švicarci cijene put, dvije godine procesa i pažljive selekcije. A to je nešto na čemu oni grade svoju stabilnost – dugoročno planiranje i dobri uvjeti rada.
Ako se zna da je prosječna plaća u Švicarskoj među najvećima na svijetu i da je u pitanju jedna od najbogatijih zemalja svijeta, moramo se zapitati kako to da Švicarci i u loptačkim sportovima nisu puno jači nego što jesu.
– Oni drukčije percipiraju sport. Ne misle da su važni samo sportski rezultati pa će jednako ulagati i u profesionalni klub loptačkog sporta ili pak u džudo klub, a infrastruktura tih klubova ne dozvoljava sportašima veliki volumen treninga. I zato su sportaši u najvažnijoj fazi razvoja, između 15. i 18. godine, limitirani na tri treninga tjedno. A mi smo pak u našem centru imali 11 treninga tjedno i jednu do dvije utakmice.
Švicarci sport gledaju drukčije
Zanimljivo je i to da Rudeža u kvalifikacijama za Fibin Europa kup čeka klub u kojem je radio i udario temelje onome što on danas predstavlja u slovačkoj košarci. Osim toga, dvije godine bio je i slovački izbornik.
– To je klub koji ima važno mjesto u povijesti košarke u bivšoj Čehoslovačkoj. Uostalom, u njemu je svojedobno radio i veliki litavski trener Vladas Garastas.U tom se gradu govori samo o košarci pa su igrači pod pritiskom, nešto poput Arisa i Soluna. Nekad su klub sponzorirali rudnici i još jedna državna tvrtka, no raspadom bivšeg režima i dolaskom privatnog kapitala to više nije bio isti novac pa je klub pao u drugu ligu. A ja sam onamo došao kada se pokušavao izvući iz te crne faze i u tome smo uspjeli. U moje tri sezone bili smo treći i četvrti, a nakon toga Prievidza je osvojila i naslov prvaka te je u posljednjem desetljeću ušla u vrh slovačke košarke koja je pak u zamahu.
Je li onda Prievidza premostiva prepreka za Cibonu, opterećenu financijskim i kadrovskim problemima?
– Uz dobro selekciju igrača i kvalitetne pripreme mi Prievidzu možemo proći i natjecati se u Europi s kvalitetnim suparnicima.
Na kraju razgovora nismo mogli a da se ne vratimo na početno pitanje.
– Da, većina mi ljudi govori da sam se prihvatio visokorizičnog posla, no katkad se mora i riskirati da bi se napravilo nešto veliko. A ja imam neku 'luđačku' vjeru da se Cibona može spasiti.
Otvori KEKS Pay
..a zapravo je isti situirani avanturista, novaca ima (zahvaljujuci svicarskoj) ali ruku na srce sto “takav” košarkaški ideolog traži na tom sigurnom poslu..? poslu ničega..?! opet novac. da bi Cibona bila sto je bila treba joj sigurna i stabilna ekonomija,, a to su dakako investitori-sponzori, nikakav te ni najbolji trener na svijetu ne pravi razliku ! uprava kluba je ta koja može i mora dignuti Cibonu , a i Dinamo se, dakako u to ime mora odreći dijela gradskog kolača !