Kada bismo sportsku karijeru Mirele Šikoronje Ivančin trebali opisati u jednoj rečenici, najlakše bi bilo reći da je bila odlična stolnotenisačica i da je danas vrhunska trenerica, naročito kada je riječ o parasportu. Proglašena je za najbolju trenericu Hrvatske i Zagreba. S parastolnotenisačicom Anđelom Mužinić Vincetić osvojila je niz svjetskih i olimpijskih odličja, a velika "točka na i" bilo je pojedinačno zlato na Paraolimpijskim igrama u Parizu prošle godine. To zlato nije promijenilo puno u Mirelinu i Anđelinu životu, ali…
– Nije se puno toga promijenilo, ali mi je u jednom trenutku Anđela rekla: "Mia, jesmo li sada postale važne?", i to me oduševilo. Ono što se promijenilo je to da su se u mnogočemu izjednačili olimpijci i paraolimpijci i to je velika stvar. Bilo je raznih dodjela i svečanosti, pa su čak i kulturnjaci, kada su si dodjeljivali priznanja, pozvali i olimpijce i paraolimpijce. Zapravo su sportaši sami sebe pogurali i izjednačili. Što se tiče mene, tu se nije baš puno promijenilo, ali mislim da je tu najveći problem što sam žena. Da neki muški trener ima ovoliko vrhunskih rezultata i medalja na najvećim natjecanjima, mislim da bi puno bolje kotirao. Ali kad si u struci i razgovaraš, primjerice, s Elkasevićem ili Bralićem, onda osjećaš da si "tu" i imamo puno tema za razgovor i izmjenu iskustava – kaže Mirela Šikoronja Ivančin.
Spomenuto Anđelino zlato je čak i za pomnije pratitelje paraolimpijaca i sporta uopće bilo velika senzacija, pa su nekoliko puta vrtjeli televizijsku snimku njezina finalnog meča protiv Korejke Jiyu Yooni.
– Nama to nije bila senzacija jer smo mi 15 godina bile izrazito ambiciozne i vrijedne. Anđela je stvarno prava sportašica, a i ja sam sličan karakter, pa smo si već odavno postavile visoke ciljeve i korak po korak smo išle prema njima. S njezinim i mojim iskustvom nismo stavile u fokus ni medalje ni postizanje nekog određenog rezultata jer sam se tijekom godina uvjerila da je postavljanje takvih ciljeva kontraproduktivno. Išli smo, zato, za time da puno radimo i sve podredimo tom natjecanju, koje je za svakog sportaša vrh.
Trenerski posao je tema o kojoj bi Mirela Šikoronja Ivančin mogla razgovarati danima. Primjerice o tome da je lakše biti sportaš nego trener.
– Kao sportaš si uvijek fokusiran samo na sebe, ne brineš ni o čemu, a o tebi se brinu svi drugi u sustavu, a trener je uz tebe i razmišlja o svemu o čemu ti ne moraš razmišljati. Trenerski posao, pak, ljudi općenito dovoljno ne cijene. Ti kao trener ne moraš biti samo stručnjak u svojem sportu nego i psiholog i pedagog, prvenstveno ovo drugo. Uz obitelj i roditelje sportaša ti ga odgajaš i usmjeravaš tamo kamo treba.
Razlika u radu s parasportašima u odnosu na sportaše bez invaliditeta je, smatra Mirela, jako velika, no njoj je lakše raditi s parasportašima jer su oni strpljiviji.
– Ljudi sa strane uvijek govore da je s parasportašima puno teže raditi, ali ja volim izazove i gledam to drukčije. Kod parasportaša nema obrazaca. Kad vidiš klinca bez invaliditeta da je motorički super, da ima fini mekani zglob, već u startu vidiš da možeš od njega napraviti jako dobrog igrača. Kod parasportaša moraš imati potpuno individualan pristup jer svaka vrsta ozljede, odnosno invaliditeta nosi svoje i izazovno je raditi pomake u svakom segmentu. Kad sam počela raditi s tada 15-godišnjom Anđelom, nisam imala pojma o radu sa stolnotenisačima koji sjede, pa sam onda sama išla u dvoranu, sjedila na stolcu i proučavala tehniku te se morala prilagoditi Anđeli i njezinim mogućnostima. Na kraju smo tjelesnom pripremom probudili neke mišiće za koje nismo ni znali da smo ih probudili. To je tisuću izazova koje ja volim rješavati. Osim toga, tu je motivacijski dio gdje je Anđela mene puno više naučila nego ja nju.
O životu trenera u Hrvatskoj puno je toga rečeno i napisano. Kako, zapravo, žive treneri u Hrvatskoj?
– Kada bismo se vratili 15 godina unazad, rekla bih – nikako, katastrofa. Sustav neke mlade i perspektivne trenere nije pratio sve dok nisu ostvarili rezultat i ušli u neki od programa. Ja sam bila i vrhunska sportašica i završila fakultet, ali nisam mislila da sam trenerica, nego sam bila svjesna toga da moram jako puno toga naučiti i steći puno iskustva da bih si mogla osigurati i financiranje. Danas sam jako zadovoljna svime, prvenstveno zato što je parasport financijski izjednačen sa sportašima bez invaliditeta. Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski paraolimpijski odbor jedni druge prate u financiranju trenera i sportaša. Možda neke zemlje imaju puno veće financijske nagrade za osvajanje medalja, ali ja mogu reći da sam zadovoljna i vidim da je kod nas sve u uzlaznoj putanji.
Zanimljivo je i Mirelino mišljenje o statusu stolnog tenisa u Hrvatskoj.
– Na primjeru HSTS-a se vidi da vođenje sportskih institucija treba, što je to više moguće, prepustiti sportašima, naročito onima školovanima. Mislim da je Zoran Primorac vratio dio percepcije koju je nekad imao stolni tenis u Hrvatskoj. Što se tiče perspektive, na spomenutom Europskom prvenstvu imamo dosta velike ambicije. Naši su stolnotenisači jako dobar tim i, ako im se osiguraju najbolje moguće pripreme, mislim da su opasni za sve. Ne treba se skrivati od toga da možemo ući i u borbu za medalju. Od cura, uz Hanu Arapović, koja je europska prvakinja U-21, Leu Rakovac i Ivanu Malobabić, koja je imala izrazito dobar nastup na OI u Parizu, također puno očekujemo, ali moramo biti realni – kaže Mirela.
