Franjo Mihalić, osvajač srebrne medalje u maratonu na Olimpijskim
igrama u Meloburenu 1956., na dugim stazama državne je rekorde obarao
26 puta, triput je bio proglašen najboljim hrvatskim a jednom i
najboljim jugoslavenskim sporatašem godine. U 89. ljetu još je aktivan
kao sudac, sudionik veteranskih utrka i trener. Kao sudac, bit će
najstariji djelitelj pravde na skorašnjoj beogradskoj Univerzijadi; kao
veteran, nastupa u hodačkim utrkama, jer su mu liječnici nakon
operacije koljena prije osam godina preporučili da se ostavi trčanja.
Trčati je prestao, ali ne i trenirati dugoprugaše.
– No nikako da uvjerim svoje atletičare kako umjesto u šest, sedam sati
poslijepodne, počnu trenirati dva, tri sata prije, u vrijeme kad se
inače održavaju utrke – kaže Franjo, od 1947. član beogradskoga
Partizana.
– Bio sam u vojsci u Subotici, gdje sam uvjerljivo pobijedio u jednoj
utrci, pa me je pokojni Artur Takač odveo u Partizan.
Franjo je rođen 9. ožujka 1920. u Ludini kao deseto od dvanaestero
djece majke Veronike i oca Josipa. Od treće godine živio je u Zagrebu,
na Knežiji.
– Ne možete ni zamisliti kakva je to gradska prefireja nekoć bila –
ističe sa smiješkom Mihalić, koji je u Zagrebu završio osnovnu i
srednju grafičku školu. Isprva se bavio biciklizmom i nogometom.
– Bio sam – kaže – desno krilo u Grafičaru.
Trčati je počeo 1943.
– U to su doba svi zagrebački klubovi imali predstavnike na travnjskom
krosu, što se održavao na savskom nasipu. Stoga sam i ja, kao brz
igrač, bio jedan od sudionika. U početku utrke bio sam u sredini, nakon
dvije tisuće metara već sam bio među vodećima, a naposljetku sam za
pobjednikom zaostao samo jedan metar. Svi su mi govorili: “Joj, pa ti
si lud, što ne prijeđeš u atletičare”. Jedno vrijeme sam se kolebao,
nemoguće je bilo baviti se biciklizmom, igrati nogomet i trčati.
Naposljteku sam se posvetio atletici – pripovijeda Franjo.
Trčao je u Concordiji.
– Nakon drugog svjetskog rata zajedno s Verom Radić i Željkom Dežmarom
bio sam jedan od osnivača Mladosti, a sudjelovao sam i u osnivanju
Partizana i Novog Beograda – prisnažuje.
Franjini rekordi odavno su nadmašeni. Jedna je međutim ostao, onaj iz
početka pedesetih.
– U Finskoj, u Lapernati, pobijedio sam u utrci na 25 kilometara u
rekordnom vremenu. Trčali smo 62 i pol kruga na 400 metarskoj stazi od
šljake – dodaje i, smijući se, nadoveže:
– Rekorder sam i u pojedenim obrocima. Na reprezentativnim pripremama u
Novoj Gorici bacač kugle Zlatan Saračević i ja natjecali smo se tko će
pojesti više obroka. Saračević je pojeo osam, a ja 14 obroka po tri na
oko pečena jaja sa šunkom uz kruh. Poslije mi je bilo malo mučno, lego
sam na travu, odmorio se, no sutradan nikakvih posljedica nije bilo.
Na nekoć uobičajenom kumrovečkom polumaratonu dugom 24 i pol kilometra,
samo jednom su sudjelovali i inozemni trkači.
– Bila su to dva Finca. Mislio sam: prvih pet tisuća metara svojski ću
povući, trčati što najviše mogu, no Finci su se dobro držali i na
petom, i na desetom, i na petnaestom kilometru. Tek na sedamnaestom
kilometru, na uzbrdici, uspio sam im umaći. Kako nisam imao kapu, dobio
sam sunčanicu, a na cilju sam se srušio. Odnijeli su me na krevet u
obližnjoj kući, a poslije su me odvezli i u blonicu na Svetom Duhu.
Izgubio sam 14 i pol od tadašnjih 55 kilograma. Govorili su da čovjek
ne može preživjeti ako tako naglo izgubi i deset kilograma.
S vremena na vrijeme Franjo posjeti Zagreb. Za posljednjeg boravka
društvo su m činili predsjednik Atletkog kluba Dinamo Zrinjevac Boris
Stepinac i bivši Dinamov kopljaš Zlatko Milaković, koji mu je u znak
sjećanja darovao grafiku Život.
Je li postoji neki recept za postizanje atletskih rezultata?
– Franjo je – pripominje Boris Stepuinac – bio piznat po tome što je
trenirao po najvećoj vrućini, između 12 i dva sta pčolsije podne.
– A pio sam bozu i uzimao kvasac – prisnažuje Franjo.
FRANJO MIHALIĆ Osvajač olimpijskog srebra u maratonu posjetio Zagreb
Na kumrovečkom polumaratonu izgubio 14 i pol kilograma
Otvori KEKS Pay
