Posljednja slika koja ostaje s prvog izdanja novog, proširenog i reformiranog Svjetskog klupskog prvenstva jest ona predsjednika SAD-a Donalda Trumpa u moru igrača Chelseaja koji podižu trofej na pozornici stadiona MetLife u New Jerseyu i slave naslov svjetskih klupskih prvaka nakon impresivne i šokantne 3:0 pobjede nad vjerojatno najboljim nogometnim klubom na svijetu u ovom trenutku, Paris Saint-Germainom.
Ime dvaput na trofeju
Ta slika nekako i opisuje cijeli ovaj turnir, eksperiment Fife, pri kojem se u prve redove stavio očito narcisoidni predsjednik Fife Gianni Infantino (koji je svoje ime na službeni trofej stavio dva puta?!). Bio je to eksperiment koji je s jedne strane protkan nekim fantastičnim nogometnim trenucima, a isto tako eksperiment koji je s druge strane protkan nelogičnostima, forsiranim kapitalizmom i marketingom te brojnim čudnim trenucima i osjećajima, nekarakterističnima za tradiciju kakvu nogomet poznaje. Postoje mnogi koji će strogo zauzeti jednu ili drugu stranu, govoriti da je ovaj turnir bio fantastičan ili pak da je bio katastrofalan. Istina je na kraju, kao i u većini slučajeva, negdje u sredini.
I u teoriji, a dobrim dijelom i u praksi, nogometnim ljubiteljima je definitivno za svaku preporuku bilo predstaviti koncept turnira u kojem se najjači klubovi s različitih kontinenata natječu za prevlast i pobjedu. Pobjede brazilskih klubova poput Flamenga, Fluminensea i Botafoga nad europskim velikanima, kao i izbacivanje Manchester Cityja s turnira u režiji saudijskog Al-Hilala u dramatičnoj utakmici trenuci su koji su zaista imali veliku vrijednost i bili izrazito zanimljivi za praćenje, kao i međusobni dvoboji europskih giganata u završnici natjecanja koji su (barem donekle) nalikovali ogledima Lige prvaka uz veliku kompetitivnost i važnost. Naravno, bilo je na turniru i očitih prikaza velike razlike u kvaliteti, gdje momčadi poput Al Aina, Wydad Casablance, Seattlea, a posebno Aucklanda, nisu imale baš ništa reći protiv europskih giganata. Ipak, za samu nogometnu stranu ovaj turnir može dobiti plus.
Glavni problem u turniru je njegova forsirana priroda. Već spomenuti Infantino tijekom turnira nije prestajao govoriti da je ovo "nova era nogometa" da je ovo "veliki prasak nogometa", kao da je nogomet neki nišni sport koji prvi put mora izaći iz sjene u širu javnost. Nogomet je u svojoj esenciji lokalni sport, u kojem navijači podržavaju klubove iz svojih gradova, u kojem se ti klubovi natječu najčešće na lokalnoj i državnoj, a samo oni najbolji na međunarodnoj razini. Organizirati turnir u SAD-u i očekivati da će deseci tisuća ljudi iz Londona, Salzburga, Dortmunda, Saitame, Al Aina, Pretorije i Ulsana putovati na nekoliko utakmica svojih klubova i trošiti velike iznose u dolarima na aranžmane definicija je forsiranog. Ipak nije riječ o reprezentacijama, odnosno državama, već o klubovima, odnosno gradovima.
Posjećenost manja od MLS-a
Upravo zbog toga Infantinove najave uoči turnira o očekivanoj posjećenosti nisu ni približno ispunjene, koliko god on manipulacijom riječima naknadno pokušavao ustvrditi da jesu. Posjećenost stadiona u SAD-u bila je niža od prosječne posjećenosti u američkoj ligi, MLS-u, što (čak i na primjeru MLS-a) upravo potvrđuje poantu o lokalnoj, tradicionalnoj prirodi klupskog nogometa.
Nogomet je kao biznis postao opsjednut globalizacijom, no nogomet kao sport, kao zajednica ljudi, i dalje se temelji na tradicionalnim vrijednostima, na povijesnim rivalstvima i na podršci klubovima koji se grade generacijama u obiteljskim domovima. Upravo zbog toga nogomet je i dalje, u 2025. godini, toliko privlačan, a baš zbog toga ovaj je klupski SP, unatoč brojnim sjajnim, kompetitivnim i napetim utakmicama, mnogima ostavio čudan ili gorak okus u ustima.
Otvori KEKS Pay
