U studiju Večernjakove televizije ugostili smo najvišeg gosta kojeg smo dosad imali. Višeg i od naših iznimno visokih prijašnjih košarkaških posjetitelja Ivice Zupca (215 cm) i Stojka Vrankovića (217 cm).
Bruno Šundov (46) poseban je gost po nekoliko kriterija. Osim što je s 221 centimetrom najviši igrač koji je ikada nastupio za neku hrvatsku reprezentaciju, on je jedinstven i po tome što je u karijeri igrao za čak 37 klubova u 17 zemalja.
Netko s takvom visinom uvijek strši do mjere da je nemoguće ne primijetiti ga. Štoviše, s obzirom na to da je daleko viši od ostatka populacije, izaziva i neku vrstu čuđenja. Tako mu, ma gdje god na svijetu bio, ljudi prilaze u želji da ovjekovječe svoj trenutak s tim divom.
– Navikne se čovjek na sve pa tako i na visinu. Izvan gabarita sam i gdje god se pojavim, naravno da se glave okreću. Imam sreće što živim u Splitu gdje jednostavno nikoga nije briga ni tko si ni što si ni koliko si visok. Što nije slučaj kad odem negdje drugdje.
Knjiga žalbe za dužinu kreveta
No kako je njemu u svakodnevnom životu? S vratima, krevetima, zrakoplovima...
– Obično okrenem na šalu pa katkad pitam gdje je knjiga žalbe za dužinu kreveta, za visinu vrata i tako. Te dimenzije nisu primjerene ljudima višim od dva metra, a kamoli onima od dva metra i 20 centimetara. To su poteškoće na koje se navikneš.
A trebalo se tome prilagođavati, kao što rekosmo u uvodu, u 17 zemalja u kojima je iskazivao svoj igrački talent.
– Kada sam shvatio da ne mogu igrati na najvišoj razini, odlučio sam iskoristiti sport kao sredstvo za upoznavanje svijeta. Uvijek sam imao tendenciju slušati starije igrače, a oni su često govorili da kao sportaš nikad ne znaš kad ti karijera može završiti. Tako da sam ja već sa 30 počeo razmišljati zašto ne ići igrati u Iran, u Nikaragvu, Bahrein, Filipine... Meni je to bilo jako zanimljivo i držim da nisam pogriješio ni s jednom svojom odlukom.
Je li ikad u svim tim zemljama imao problema s krevetima na kakve nailazi svaki čovjek njegove visine? I to u svijetu u kojem je 95 posto populacije visoko između 150 i 165 centimetara?
– Većinom ne jer svaka košarkaška momčad ima visokih igrača pa svaki klub ima dva-tri veća kreveta. Doduše, ja bih odmah u ugovor stavio da krevet mora biti duži, da automobil mora biti veći. Jer, ako to ne naglasiš, mjesec, dva imat ćeš problema zbog toga. To mi se dogodilo u Španjolskoj gdje mi nisu htjeli uzeti veći i udobniji krevet. Bilo je to u Alicanteu gdje sam dva mjeseca morao ići na masaže zbog bolova u leđima. Na kraju sam otišao u trgovinu i kupio krevet 240 centimetara dugačak i dva metra širok. Sljedećeg jutra zakasnio sam na trening 45 minuta jer sam zaspao i konačno se naspavao. Srećom, trener je shvatio u čemu je stvar pa nije bilo problema.
A kako je bilo na Filipinima, oni su ipak prilično niska nacija?
– Ondje nisam imao problema. Oni imaju tri nacionalna kupa u godini. Jedan je samo za domaće igrače, drugi za strance do dva metra i treći je za strance bez visinskog ograničenja. Zamislite, za domaće igrače imaju visinski limit što je po meni suludo. No koliko god su u deficitu s visinom, košarka je njima sport broj jedan pa se čini kao da imaju deset liga. Dvorane su pune pa tako i one od 20 tisuća ljudi. Oni žive košarku, igrački sam se ondje jako dobro osjećao.
Gdje se Bruno kao svojevrsni globtroter najbolje osjećao?
– U životnom smislu najljepše mi je bilo u Španjolskoj, gdje sam igrao u gradu na obali – more, palme i lijepo vrijeme bili su svakodnevica. S druge strane, kada je riječ o ispunjavanju svih ugovornih obveza, najbolje iskustvo imao sam u Bugarskoj, kamo sam se i dvaput vraćao. Uvjeti su bili dobri, smještaj kvalitetan, a životni troškovi niski, što je idealno za obiteljski život.
A kako mu je bilo u Iranu?
– Otišao sam tamo bez unaprijed dogovorenih financijskih uvjeta jer sam želio upoznati tu zemlju. Iran je na svoj način specifičan i često je trn u oku Zapadu zbog svoje neovisnosti. Ondje nema zapadnjačke kulture – u trgovinama nećete naći Coca-Colu, Kinder čokoladice i slične proizvode, a alkohol je ilegalan, iako se može nabaviti, ali po znatno višim cijenama, otprilike dva do tri puta većim od uobičajenih. Na mene je snažan dojam ostavilo to što je riječ o obrazovanom narodu koji razvija vlastite brendove, automobilsku industriju i teži samoodrživosti u proizvodnji hrane. Ipak, mnogi mladi ljudi žele ići prema Zapadu, što bi mogao biti jedan od razloga njihova nezadovoljstva i želje za promjenom vlasti. Po meni je samo pitanje vremena kada će se Iran otvoriti.
U tom dijelu svijeta nalaze se i neke zemlje koje se mogu nazvati američkim prijateljima kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein.
– Bahrein je Las Vegas za Saudijce jer je mostom povezan s kopnom. To je vikend-destinacija za Saudijsku Arabiju u kojoj je košarka jako popraćena. I ondje su dvorane pune, za razliku od Dubaija u kojem je, do pojave kluba koji igra Euroligu, bilo po desetak ljudi u dvorani.
Vrhunac njegovih putešestvija bila je sezona u kojoj je nastupio u tri zemlje.
– Započeo sam sezonu u Bahreinu, nastavio u Nikaragvi pa Iranu i na koncu završio u Bahreinu, u istom klubu u kojem sam i započeo sezonu.
Kad se kao 18-godišnjak pojavio na domaćoj sceni, izgledao je kao novo hrvatsko košarkaško čudo iz splitske tvornice talenata. No kada je sa svojim matičnim klubom trebao dogovoriti prvi profesionalni ugovor, došlo je do problema.
– Tada nisam bio spreman za odlazak iz Splita. No ljudi iz kluba jako su se ružno ponijeli prema meni pa nisam imao izbora nego otići. I to me koštalo. A klub je propustio priliku zaraditi na meni. Ja jesam platio odštetu, no ona je bila pet puta manja nego što je klub mogao zaraditi. Događalo se to sedam godina nakon trećeg naslova prvaka Europe i u klubu su bili jako bahati prema meni. Tada je započeo rat. Zbog aljkavosti u klubu mi uopće nisu ponudili ugovor kada sam u veljači napunio 18 godina, nego su to pokušali učiniti dan nakon što sam draftiran. A tad je bilo kasno. Da su mi to što su nudili ponudili dan prije drafta, ja bih prihvatio, no zakasnili su jer je NBA draft potpuno promijenio moju cijenu na tržištu.
Bruno se nedavno u jednom drugom podcastu požalio da je to utjecalo na njegovu reprezentativnu karijeru, a bio je jedan od vodećih igrača mlade reprezentacije koja je 2001. u Saitami osvojila svjetsko srebro.
– Sjećam se da sam bio na trima pripremama seniorske reprezentacije i uvijek sam ispadao kao 13. igrač. Osvećivali su mi se zbog kluba, htjeli su mi pokazati da su oni u pravu.
No danas je iza njega iskustvo igranja u pet NBA klubova. Iako nije imao veliku minutažu, bilo je to vrijedno iskustvo. Uostalom, bio je suigrač velikana Stevea Nasha i Dirka Nowitzkog.
– Uopće nisam bio spreman za Ameriku, ali je splet okolnosti odredio da moram ići i preskočiti pet stepenica. Odjednom sam se s njima našao u svlačionici. Imao sam sreću što je u isto vrijeme došlo dosta novih igrača pa smo se zajedno prilagođavali na novu košarku. Steve Nash, Dirk Nowitzki i ja živjeli smo u istom stambenom kompleksu pa smo često zajedno išli na trening, a i ručali bismo skupa. Sjećam se da smo, naviknuti na dva treninga dnevno, radili i dvostruke treninge, što je poprilično zbunjivalo pomoćne trenere koji su dotad bili naviknuti na jedan trening dnevno.
Kao i svaki NBA novak, i Šundov je morao obavljati takozvane novačke dužnosti, a to podrazumijeva i donošenje krafni i novina veteranima u svlačionicu.
– To traje sve dok veterani ne vide da ih poštuješ i uvažavaš. Nekima to potraje i cijelu godinu, a meni je trajalo do siječnja. Dirk Nowitzki, Greg Buckner i ja smo se dogovorili da tu ulogu dijelimo tako da svatko preuzima odgovornost po jedan tjedan.
Za netuširanje 400 tisuća dolara
Spada li u dužnost i ono "nosim sve torbe a nisam magarac"?
– Cedric Ceballos bacio bi ruksak na pod i tražio da mu ga donesem u sobu. I tako on dvaput, triput, a ja mu svaki put donesem. Vidi da ga slušam i pusti me na miru. Buckner se protivio pa ga je maltretirao dva mjeseca.
Kao i inače, i u tim situacijama važno je komunicirati.
– Imali smo mi u Indiani mladog razigravača Jamala Tinsleya i kapetana Reggiea Millera koji nam je bio kao otac. No Tinsley se ispočetka nije htio tuširati. Kada je Reggie vidio da ovaj ne reagira na njegove opomene, zvao je timskog menadžera i dopisao u "kućni red" da je tuširanje nakon treninga i utakmica obvezno inače slijedi kazna. I čovjek je na koncu platio oko 400 tisuća dolara zbog netuširanja. Druga situacija s istim igračem dogodila se kada on nije htio pokupiti lopte nakon treninga, za razliku od Primoža Brezeca, koji bi to redovito radio. Tada bi Reggie Miller sve lopte, njih dvadesetak, nogom razbacao po dvorani, pa ih je ovaj drugi morao skupljati. Poruka je bila jasna – ako si dovoljno pametan, poslušaš nakon nekoliko puta i onda te ostave na miru.
A zanimljivo je da je LeBron James, kada je Bruno igrao u Clevelandu, bio poslušan kao novak. Barem kada ga je visoki Hrvat poslao po krafne.
– Meni je to bila već četvrta ili peta sezona, a tada nam je, sa svojih 18 godina, u momčad došao LeBron, i to s već potpisanim ugovorom za Nike vrijednim 100 milijuna dolara. Svi mu se već dive, a ja sam rekao da je to dijete koje nije ni minute odigralo u NBA ligi. Kada sam predložio Ilgauskasu da ga pošaljemo po krafne i novine, ovaj me pitao jesam li lud rekavši da će nas obojicu trejdati. No LeBron je na to reagirao tako da je nakon dva dana i donio pakiranje od šest krafni i USA Today. Kao i kavu meni i Ilgauskasu. Nakon što je prošao test kod nas dvojice, više ga nismo dirali.
Otvori KEKS Pay
