Varaždinac Marko Marciuš (30), malo poznati nogometaš u našim okvirima, svojedobno je dio svoje karijere proveo u gibraltarskom klubu FC Lynx. Marciuš nam se javio i ispričao neke sekvence svojega šestomjesečnog boravka na Gibraltaru, budući da hrvatska nogometna reprezentacija svoj put u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo počinje upravo protiv Gibraltara.
- Moj posljednji klub bila je slovenska Rogaška, tamo sam 2021. godine prestao s profesionalnim nogometom i prešao u amaterske vode. Sada tu i tamo još negdje nešto odigra, ali danas je moj posao – konobar. Radim u beach baru u Novalji – kaže Marciuš, koji je igrao i u Sloveniji (Zavrč, Nafta, Drava, Rogaška), Austriji (Feldbach, Bischofshofen) i Češkoj (Znojmo), zatim u drugoj momčadi Rijeke, pa u Međimurju i Varaždinu, a nekada je bio i u Dinamovoj školi nogometa.
- U Dinamu sam prošao mlađe selekcije, bio sam suigrač s Jedvajem, Bartolecom, Kolarom..., trenirao sam i s '94. godištem u kojemu su bili Mateo Kovačić, Jozo Šimunović... Vodio nas je trener Jozo Bandić. U HNS-u sam prošao sve mlađe kategorije, sve do selekcije U-19. Od današnjih A reprezentativaca moji suigrači bili su Livaković i Mario Pašalić. Ne znam sjećaju li me se, imao sam nadimak Cici... U HNL-u sam igrao samo za Slaven Belupo, bilo je to u razdoblju kada je trener bio Željko Kopić.
Kako ste se u ljeto 2019. godine odlučili na odlazak na Gibraltar? Otišli ste tamo iz slovenskog kluba Drava Ptuj.
- U gibraltarski klub Lynx odlučio sam se otići na poziv jednoga poslovnog čovjeka iz Srbije, koji je tamo imao neke poslove. On mi je nahvalio tamošnju ligu, govorio mi je da će se dobro trenirati, da su suigrači uglavnom Španjolci – što je i bilo istina, ali na moje neugodno iznenađenje treninzi su bili samo dva puta tjedno, i onda utakmica, i to je bilo sve. Treninzi su trajali po sat vremena; ševa, malo igre na dva gola, onako više rekreativno nego ozbiljno.
Gdje ste živjeli dok ste igrali gibraltarski Lynx?
- U Španjolskoj, odmah uz granicu, u mjestu La Linea. Nas trojica nogometaša iz Hrvatske – Bukvić, Kokorović i ja – živjeli smo u unajmljenoj kući, te smo pješice išli na treninge. Hodali smo preko zrakoplovne piste, budući da je stadion odmah pokraj zračne luke. Zrakoplov slijeće, upali se crveno na pješačkom semaforu, pričekaš zeleno, ideš dalje. Ugodna šetnja do stadiona trajala je desetak minuta.
Jeste li bili razočarani gibraltarskom ligom, s obzirom na to da ste ipak došli iz nogometnog profesionalizma?
- Da, jako sam bio razočaran. Bilo je tu španjolskih nogometaša, koji su prošli nogometne škole njihovih trećeligaških klubova, oni znaju igrati, ali domaći, Gibraltarci... U njihovim školama jedan trener vodi po dvije tri momčadi, jer ih za jednu kategoriju nema dovoljno. To je zaista jako niska razina nogometa. Mi smo uglavnom trenirali u Španjolskoj, a na Gibraltaru samo jednom tjedno jer je svaki klub imao pravo samo na jedan trening na njihovom u to vrijeme jedinom stadionu. Na njemu se igrala cijela liga, utakmice su bile cijeli tjedan, od ponedjeljka do nedjelje. Mene nije plaćao klub, nego samo taj spomenuti menadžer. Klub mi je plaćao samo smještaj. Moj klub je bio u sredini ljestvice.
Gdje ste izlazili, kakav vam je bio društveni život?
- Svaki klub ima svoju kantinu, gdje smo se mi igrači okupljali i družili. Bili su to team buildinzi nakon treninga ili utakmica. A preko granice, u Španjolskoj, život je bio ugodan; kafići puni, pjesma, ples... - prisjeća se Marciuš.
Zašto ste na Gibraltaru ostali samo pola godine?
- Zapustio sam se, nisam imao dovoljno treninga, previše sam imao slobodnog vremena, i nije me to zadovoljavalo. Do tada sam bio naviknut na drugačiji režim, pa sam nakon pola godine otišao. Zajedno s Bukvićem i Kokorovićem. Naime, igranje na Gibraltaru zamišljao sam kao šansu da me možda uoči neki manji španjolski klub. Ali, eto, nije išlo baš kako sam zamislio. Zato sam išao spašavati karijeru u slovenskoj Rogaškoj; bili smo trećeligaši i plasirali smo se u drugu ligu.
Kakva je za vas reprezentacija Gibraltara? Što uopće misliti o njihovom nadmetanju s Hrvatskom?
- Ma to je nešto što se uopće ne može uspoređivati. Kako može izgledati utakmica? Samo tako da se oni grčevito brane, pa koliko golova prime. Od Francuske su primili 14 komada, a i Hrvatska će ih također "natrpati" – a što drugo uopće očekivati?
Idete li ikada na utakmice naše reprezentacije?
- Njezin sam navijač, ali ne sjećam se kada sam zadnji put bio na nekoj utakmici vatrenih – zaključio je Marko Marciuš.
Otvori KEKS Pay
