Jean-Marc Bosman je čovjek čija je osobna žrtva postala pravni presedan koji je nogometašima dao slobodu, a njemu samome donio propast. Njegova priča nije priča o golovima i trofejima, već o borbi Davida protiv Golijata, borbi koja je, unatoč pobjedi na sudu, završila tragičnim porazom u životu. Dok danas zvijezde poput Mbappéa ili Modrića slobodno biraju svoju sudbinu nakon isteka ugovora, potpisujući ugovore vrijedne desetke milijuna, zaboravljeni heroj te revolucije živi od socijalne pomoći, kao tihi spomenik paradoksu u kojem je pobjednik izgubio sve kako bi drugi dobili nezamislivo mnogo. Njegova borba nije bila za bogatstvo, već za temeljno pravo svakog radnika, pravo koje je nogometni establišment desetljećima ignorirao, tretirajući igrače kao vlasništvo,a ne kao ljude.
Sve je počelo u ljeto 1990. godine. Jean-Marc Bosman tada je bio 25-godišnji vezni igrač, solidan profesionalac i bivši kapetan belgijske U-21 reprezentacije, no daleko od statusa zvijezde. Njegov ugovor s klubom RFC Liège je istekao i na stolu je imao ponudu francuskog drugoligaša Dunkerquea, koja mu je nudila bolje financijske uvjete i novi početak. U bilo kojoj drugoj profesiji, bio bi to jednostavan prelazak. No, u nogometnom svijetu tog vremena vrijedila su drugačija pravila. Klubovi su zadržavali pravo na igrača čak i nakon isteka ugovora, zahtijevajući odštetu od bilo kojeg novog poslodavca. RFC Liège je za Bosmana, igrača bez ugovora, zatražio odštetu od otprilike 470.000 eura, iznos koji skromni Dunkerque nije mogao platiti. Kada je transfer propao, osveta kluba bila je brza i surova. Plaća mu je smanjena za čak 75 posto, a on je izbačen iz prve momčadi i prebačen među rezerve. Bio je zarobljenik sustava koji mu je oduzeo pravo na rad i slobodu izbora, sveden na puku imovinu kluba koji ga više nije želio, ali ga nije htio ni pustiti.
Osjećajući se poniženim i prevarenim, Bosman je odlučio učiniti nešto nezamislivo, nešto što se nitko prije njega nije usudio. Pokrenuo je sudski spor. Njegovi protivnici nisu bili samo RFC Liège, već cijeli sustav: Belgijski nogometni savez i, konačno, moćna UEFA. Njegov pravni argument bio je jednostavan, ali revolucionaran. Tvrdio je da nogometna pravila o transferima krše temeljni zakon Europske unije iz 1957. godine, Rimski ugovor, koji jamči slobodu kretanja radnika unutar granica Unije. Zašto bi nogometaš bio jedini radnik u Europi koji ne može slobodno promijeniti poslodavca nakon isteka ugovora? Ta borba trajala je dugih i iscrpljujućih pet godina. Tijekom tog razdoblja, Bosmanova karijera je uništena. Postao je persona non grata u nogometnom svijetu. Klubovi su ga izbjegavali, bojeći se odmazde saveza i UEFA-e. Dok su se njegovi vršnjaci borili za trofeje, on se borio za svoja prava po prašnjavim sudnicama, financijski i emocionalno iscrpljen, ali odlučan da istjera pravdu do kraja.
I onda, 15. prosinca 1995. godine, u Luxembourgu, Europski sud pravde donio je povijesnu presudu. Sud je presudio u korist Jean-Marca Bosmana, a ta je odluka zauvijek promijenila nogomet. "Bosmanovo pravilo", kako je postalo poznato, imalo je dvije ključne posljedice. Prvo, sud je proglasio nezakonitim traženje odštete za igrače kojima je istekao ugovor, omogućivši im da bez ikakvih prepreka i naknada prijeđu u bilo koji drugi klub unutar Europske unije. Drugo, ukinuo je pravila o ograničenju broja stranih igrača iz zemalja članica EU, izjednačivši ih s domaćim igračima. Bio je to potres koji je uzdrmao temelje nogometne moći. Vlast je prešla iz ruku klubova u ruke igrača i njihovih menadžera. Plaće su eksplodirale, a najveći europski klubovi počeli su sastavljati internacionalne "dream teamove" bez ikakvih nacionalnih ograničenja.
Dok je nogometni svijet slavio novu eru slobode i bogatstva, čovjek koji ju je omogućio počeo je proživljavati svoju osobnu kalvariju. Pravna pobjeda bila je ujedno i početak njegova kraja. Sudski troškovi tijekom petogodišnje bitke u potpunosti su ga financijski uništili. Iako je dobio određenu odštetu, veći dio tog novca otišao je na pokrivanje dugova i loše investicije. Njegova igračka karijera, prekinuta u najboljim godinama, nikada nije oživjela. U trenutku presude imao je 31 godinu i bio je daleko od forme potrebne za profesionalni nogomet. Svijet koji je oslobodio za njega više nije imao mjesta. Dok su drugi postajali milijunaši zahvaljujući njegovoj borbi, on je tonuo u bankrot i zaborav.
Danas Jean-Marc Bosman živi povučenim životom u Belgiji, preživljavajući od skromne socijalne mirovine koju mu osigurava Međunarodna federacija profesionalnih nogometaša (FIFPro). Pokušaji organiziranja humanitarnih utakmica ili prikupljanja sredstava za njega nailazili su na sramotno slab odaziv. Svijet nogometa, koji se kupa u milijardama eura, uglavnom je zaboravio na čovjeka koji mu je to omogućio. Tek rijetki pojedinci, poput španjolskog nogometaša Juana Mate, javno su priznali dug koji sport ima prema Bosmanu i pokušali mu pomoći.
Otvori KEKS Pay
