Za generaciju rođenu 70-ih koja je svoje formativne godine provela u Zagrebu, nesporno je što je utjecalo na njih: rat, Dinamo, Radio 101, Pipsi. “Dinamo ja volim” pjesma je koja, čini se, ne može umrijeti, uz nju je vezan početak benda koji se razvio u originalni urbani simbol Zagreba, a koji je svoj izričaj uspio prenijeti i dalje, pa i preko granica ove države. Pips, Chips & Videoclips uskoro slave 25 godina postojanja, nedavno su objavili Songbox, knjigu nota najvažnijih svojih pjesama u društvu s originalnim ilustracijama Jadranke Ivaniš Yaye i pričama različitih autora. Obljetnicu će obilježiti i serijom koncerata, a razgovarati s njihovim frontmenom Dubravkom Ivanišem Ripperom uvijek je zanimljivo.
Zašto više na koncertima ne svirate “Dinamo ja volim”?
Koncert je od početka do kraja zaokruženo djelo, barem se trudimo da bude takav. Setlistom, koja se stalno mijenja, mijenjamo sebe i profiliramo publiku. U tom smislu moguće je da ne sviramo pjesme koje nisu timski igrači, odnosno strše u tom našem filmu kao eksces. Uvijek sam težio tome da ljudi vjeruju brendu i da nije važno sviramo li ovo ili ono, hoće li biti gostiju ili ne, i nastupaju li gutači vatre i plesačica na trapezu. Ideš na Pipse, a ne na Jukebox.
Vladimir Faber rekao je nedavno kako je on dao kazetu s tom pjesmom na prosvjedu za Radio 101. Nosio ju je i puštao iz inata prema sustavu koji je nastojao utjecati na policiju. Pjesma se puštala za 120.000 ljudi na trgu. Kada ste je radili, jeste li pomišljali na to da će otići tako daleko od navijačke pjesme i postati simbolom bunta?
Pjesmom se, pričamo o sredini devedesetih, bezočno medijski manipuliralo, čak bih mogao reći i trgovalo. Ova lažna društvena podjela na crvene i crne, umjetno iskonstruirana na davno ispranom prasukobu, bila je idealna platforma pojedincima da se tijekom rata i poraća iz govana uspnu do samog vrha nomenklatura. Bili lijevi, bili desni, to je oduvijek bio samo igrokaz. Poznajem likove koji su mi ničim izazvani priznali da je “Dinamo ja volim” onomad bio ta dobitna šifra i da su mi danas baš zahvalni na tome. Što se građanskog okupljanja koje spominjete tiče, ne vidim nijednu tekovinu vrijednu spomena nakon tih događanja – sve je otišlo u 3PM netom poslije prosvjeda. Građanski bunt ovdje je jak kao švicarski vaterpolo. Građanski bunt nešto je kao Cola Zero; narod podriguje, a dečka si na tome rade posao.
Je li Zagreb i dalje “rodijačka prčilica” kako ste se jednom izrazili?
Važno je samo što radiš i kako barem za koračić možeš unaprijediti situaciju u kojoj si se zatekao. Pipsi su, sada nam je to jasno, odgojili čitavu generaciju. Naravno, ispočetka nismo imali svijest o tome, ali nakon 25 godina mi baštinimo odgovornost prema tome što i kako radimo. Uvijek moramo učiti, napredovati, inače nemamo razlog postojanja. Mi smo bitni za Zagreb, ali velim, nije to privilegija, nego ponajprije odgovornost.
Dogodila se nedavno racija u KSET-u, jedan je urbani promotor rekao kako nikad nije doživio toliko pretresa i racija kao u posljednjih nekoliko godina. Gledam po najužem centru grada djecu koja kao da su izašla iz Ratnika podzemlja. Što ne valja?
Racije su, o bilo čemu da je riječ, uvijek koreografirana predstava za javnost. Netko nekome želi nešto pokazati i dokazati. Što je i kako bilo u ovom slučaju, zaista ne znam niti me zanima.
Zanima li vas politika? Jeste li glasali, znate li tko je ministar kulture?
Mi smo, a kad to kažem podrazumijevam puno veću skupinu od samog benda, patentirali svoj „I da i ne“ izborni sustav u kojemu su obligatni i afirmativni (+1) i negacijski glas (-0,67) za svakog glasača. Taj je sustav platforma boljeg društva, sasijecanja duopola u korijenu, marginalizacije svakovrsnih ekstremizama, brutalne korekcije ponašanja današnjih političkih jahača magle i u konačnici platforma bestranačkog društva. Provjerite jednom, vi dečki iz Večernjeg, kako bi politički disalo vaše čitateljstvo, primjerice prije izbora, u tom našem sustavu. Vi imate mogućnost koju mi nažalost nemamo – možete zaista kvantitetom izlučiti kvalitetu. Najfascinantnije je, i potpuni opozit vladajućem bogomdanom izbornom sustavu, koji osnažen regionalno krojenim D’Hondtom vazda izlučuje jedne te iste, da u našem sistemu pobjednik ne mora biti onaj tko je osvojio najveći broj glasova “za“, nego onaj tko na koncu ima najbolji omjer afirmacije i negacije.
Rekao bih kako je nogomet ipak neraskidiv dio vas. Što mislite o nogometu danas, Dinamu, koliko se sve promijenilo otprije 25 godina?
Kad se priča o Dinamu, posredno se misli na građansko i građanštinu. A ona je ostavština, ono što su nam roditelji prenijeli višegeneracijskim odgojem. Mala slatka laž, utopistička projekcija kojoj dajemo maha zbog našeg mentalnog zdravlja. Nogomet tu služi samo kao duda varalica, neka prijenosnica prema onom golom oku vidljivom. O nogaču pričam s frendovima, a ne javno. Treba se, pogotovo u javnom medijskom prostoru, baviti biti stvari, a ne njihovim sjenama.
Kažete da vaše pjesme nemaju veze sa stvarnošću, pričom iz života. Meni se ne čini da je to sasvim točno, sjećam se vaših pjesama s vrlo konkretnim stihovima s kojima sam se tada mogao identificirati, “Na putu prema dolje”, možda. Ili se možda u međuvremenu nešto promijenilo?
Kolega Petar Beluhan je negdje iskopao pojam “mimosvijeta“. Sada je pravi čas da mu maznem to što je on već nekome drugome maznuo i dam neki smisao. Stvarnost je, o tome već dulje govore i fizičari, sasvim nepouzdana varijanta. Trudim se što više izopćiti iz “stvarnosti“ jer muti pogled. U mimosvijetu, tamo gdje je moja kuća, moram biti maksimalno bistrook. Mimosvijet, svekolika prožetost i apstrakcija, drži naš materijalni svemir na okupu, da se ne raspadnemo u egzistencijalnom besmislu.
Odakle uopće nadimak Ripper? Ne sjećam se da sam to negdje pročitao, ili sam možda zaboravio. Zašto uopće nadimak?
Nevažno. Kad smo već kod toga, ime sam, to malotko zna, dobio po Dubravku Dujšinu. Moj djed je bio pasionirani konzument kazališta, kako opere tako i drame dulje od 50 godina. On je roditeljima sugerirao ime, govorio je da ga je sanjao.
Zanima me dizajn, katkad je on gotovo toliko originalan, ili originalniji od glazbe. Odakle to dolazi?
Moj formativni period, sredina sedamdesetih, osamdesete pa sve do pojave CD-a, intenzivno je iskustvo fantastičnih likovnih rješenja, tu mislim na vinile, naravno. Tako su nam potpuno spontano dijelom erosa postajali coveri Mirka Ilića, Igora Kordeja ili dua Bachrach & Krištofić. O utjecaju filma, stripa i fotografije i njihovim pretapanjem s mjuzom da ne pričamo. Dakle, kroz format LP-a mi nismo odrastali samo muzički, bili smo izloženi nizu kulturoloških iskustava, a likovna identifikacija bila je dominantna i sveprisutna. Bili smo, upravo i kroz dizajn, dio svijeta. I ne samo preko mjuze, pogledajte kako su likovno opremljeni udžbenici tih godina, što se voli zaboravljati. Na tragu pop arta, sasvim u skladu s tadašnjim svjetskim trendovima u dizajnu. Uzgred, usporedite današnji domaći školski sustav koji potpuno zanemaruje tehnološku revoluciju zadnja dva desetljeća i propovijeda te svoje pizdarije na temelju austrougarskih kanona. Klinac direktno iz igrice na mobu dođe u školu i kao u vremeplovu istog časa zaroni stoljeće unatrag. Samo još fale sove i šišmiši iz Hogwartsa. Zato se trudimo, jer očito tako smo odgajani, da koliko je to moguće, uz što manje kompromisa, zadržimo visoku razinu kvalitete oblikovanja stvari koje plasiramo – od opreme albuma, majica sve do plakata i knjige nota. Ilustracija direktno utječe ne samo na percepciju muzike nego i zaokružuje poruku. Najčešće imam u glavi prototip, potom ga Yaya razrađuje crtežima, obogaćuje ili sasvim poništi. Poništavanje je osnovni artistički alat. Artefakti poništavanja zametak su kasnijeg konstrukta.
Kozmička ljubav s Yayom
Rekli ste jednom kako vam je asocijacija na Yayu kozmička ljubav. Što je to? Imate li doista tako savršenu vezu da joj se može dati takav epitet?
Da. S time da sa savršenstvom uvijek treba biti na oprezu. Savršenstvo nije usputna fusnota ni neko zamrznuto stanje, nego konstantna težnja, potraga i kretanje.
Također ste rekli i kako kći Lucija super svira, crta i piše, ima sve odlike umjetnika. No, želite li doista da u ovom vremenu i društvu živi kao umjetnica?
Ne znam što će postati naša kći, ali učinit ćemo sve da bude ravnopravnim sudionikom nekog usustavljenog, formiranog društva. Omogućiti joj da postane građaninom svijeta naša je dužnost.
Znam otprije da ste veliki radnik, čovjek od energije koji se sav predaje onom što radi. No, dvije godine za dokumentarac, dosta duge pauze između albuma... Ne ostavlja li to fanove nezadovoljnima? Kada ćemo vidjeti dokumentarac?
Jedan naš književnik javno je ispalio da se meni nikada ništa u životu nije dogodilo. Zar nije u tom slučaju poželjno snimati barem desetak godina, pa tek onda to zbuksati u sedamdesetak minuta dokumentarca? Dokumentarac je uvijek neko čekanje nečega da se dogodi. Moraš si dati vremena jer s vremenom se teško dogovoriti.
Svidjelo mi se vaše mišljenje o društvenoj mreži koje sam nedavno pročitao. Mi iz medija sada nakon američkih izbora mislimo kako je društvena mreža kriva za dosta toga, pogotovo za poremećaje u društvu i poraz mainstreama.
Društvena mreža je medij. Ona sama po sebi nije ni prava ni kriva. Jer medij je primarno otisak informacije.
Kasnije, znate onu “krivo je more“, medij ubrzo postaje informacija sama. Informacija, dakle nukleus društvenog funkcioniranja, većinom je krivotvorina i oružje interesnih skupina. Tko želi napredovati, zadržati bistrinu, tko želi brusiti kritički diskurs, mora cjeloživotno učiti – i u sferi racionalnog i u sferi intuitivnog. Često ovo ponavljam, ponajprije sebi samome, ne zato da bih se pravio važan, nego zato što je to presudno za naš opstanak.
Nedavno ste se loše izrazili o kapitalizmu. No, već ste dugo i osobno i kroz bend povezani s Emilom Tedeschijem. Pa, nije li on ipak kapitalist?
O kapitalizmu se nisam loše izrazio, kapitalizam je sa svim svojim manama najbolji globalni sustav u povijesti Homo sapiensa. O tome postoje egzaktna mjerila i valja izbjegavati ideološki obojena tumačenja. Možda na otoku Čunga Lunga imaju bolji sistem, ali globalno je tako kako kažem. Bit će interesantno za stotinjak godina kad naš sljednik, Homo superior, postane članom interplanetarne zajednice, tada će se neminovno društveno uređenje bitno preformulirati. Zametak tih događaja živ je već danas, jasne su tendencije. Hej, zar netko umišlja da je selidba na Mars neka turističko-razgledavačka zajebancija? Velike su promjene pred nama, paradigma humanizma bit će iz temelja ponovno preispitana i slijedom svega i korigirana.
Jeste li ikada poželjeli koncert u Areni? Treba li tako nešto Pipsima? Je li to neki simbol uspjeha?
Naravno da se to nikada neće dogoditi jer je nama mainstream tek referenca i polazišna točka u kojoj sve želimo okrenuti naopačke, a ni u kojem slučaju krajnji cilj i ishodište. Elementi mainstreama su sjajna potka za diverziju, a ogromne hale služe samo tome da se diverzantima podrežu jaja, da ih se uškopi i da začepe. Pitao me organizator prije koju godinu kad smo svirali u maloj dvorani Doma sportova želim li da nas premjesti u veliku pa da više zaradimo. Razmišljao sam ne više od minute prije nego što sam otklonio tu mogućnost. Pipse ne vidim kao događanje naroda, loš sam populist.
Vidite li nasljednike Pipsa? Ima li takvih bendova danas?
Nevažno je vidim li ih i vide li oni nas. U konačnici bitna je samo pjesma, jer pjesma je kuća. Mi se bavimo idejom, grebemo, kopamo, bušimo. Na nečijoj bušotini sukne nafta pa se neko vrijeme na taj račun vozimo u svojim orahovim ljuskama. Dakle, samo ako i kada napravimo dobru pjesmu, bit će novih i kupača i kopača.
Izdali ste Songbox. Zašto baš takav format, nekako mi se čini da su Pipsi mogli ovakvu retrospektivu izdati i na drukčiji način, sjećam se zaista dobrih videouradaka. Ono što mi se ovdje sviđa jesu priče uz svaku pjesmu, među imenima vidim i Zvonimira Bobana. Kako je ta ideja nastala?
Songbox je prije svega knjiga nota, ali i Greinerovih i Yayinih ilustracija. Djeca masovno pohađaju muzičke škole, nisu baš svi muzički analfabeti. U svijetu je katalog notnih izdanja rock’n’roll bendova popriličan i konstantan. Mi ne umišljamo da smo izumili toplu vodu, ali znamo da je naša knjiga ovdje tek eksces.Važnije mi je da klinci sviraju nego da se Songbox kupuje kao memorabilija. Onaj tko svira stao je divljoj zvijeri na prste i ceri joj se u lice. Jako je važno barem pokušati svirati neki instrument i upoznati osnove solfeggia.
Cousteau kao metafora spasitelja
Novi singl zove se Jacques Cousteau. Meni je to odlično, jer uz njega smo odrastali. Što on simbolizira u ovoj novoj pjesmi Pipsa? Zašto baš on? Ne bih se začudio da većina mlađe publike ne zna tko je bio taj čovjek.
Jacques Cousteau je metafora našeg nikad dočekanog spasitelja. Uvijek tu negdje blizu, ali dovoljno daleko da se nikad ne sretne s pastvom. On je taj bingo, ideal avanture, slobode i smisla života. Usto, učinili su mi se zanimljivim njegovi inicijali i to što se rimuje s Robinson Crusoe. Onaj koji se rimuje s Crusoeom zaslužio je pjesmu.
Hoće li biti nekog posebnog obilježavanja 25 godina benda, a to je sljedeće godine?
Još uvijek čekamo konkretne slobodne termine za tu priliku. Glupo mi je govoriti dok tako osnovnu stvar nismo perfektuirali. U glavi imam multimedijski koncept nimalo nostalgičan, usmjeren prema naprijed, bez suvišne patetike koja se obično u takvim slučajevima prikrpa ako ne paziš.
>>Dubravko Ivaniš: Nikad nisam držao baklju, loš sam Hrvat
To je čovjek, koji ima previsoko mišljenje o sebi. A kad drži monologe, podsjeća na Ćiru Blaževića. Ono skup visoko intelektualnih izraza bez podloge. Na Facebooku, sam točno napisao što mislim o njemu, ovdje to nesmijem