Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Estrada

Voljela bih malo podići lice, ali još me strah. Nisam luđakinja koja misli da se može zaustaviti starenje

Članica žirija dječjeg showa "Zvjezdice" prisjeća se djetinjstva, uskoro izdaje novu zbirku poezije i album, uvijek piše noću, sanja o Jamajci i
20. rujna 2015. u 19:00 0 komentara 3436 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

 

O sceni

 

Družim se s mladima jer u kući imamo kućni studio. Postoji skrivena, alternativna hrvatska glazbena scena koja će jednog dana moći konkurirati stranoj, kaže Alka

Gledatelje RTL-ova showa "Zvjezdice" kao članica žirija oduševila je Alka Vuica jer jedna je od onih koja djeci ne podilazi, nego im se obraća kao osobama ravnima sebi. Tim povodom ispričala nam je koliko joj je teško biti iskrena prema malim pjevačima s obzirom na njihovu delikatnu dob, ali i ponešto o svojoj karijeri, životu i ljubavi.

Smatrate li da je za djecu koja se natječu u showu bolje da već na početku spoznaju svoje mogućnosti umjesto da žive u iluziji jer im netko laska da ih ne povrijedi?

Mangup on, mangupica ja!

Mi ovdje govorimo o jako talentiranoj djeci koja imaju beskrajne mogućnosti... Nije riječ o životu u iluziji, već upravo o tome da svakom djetetu, bez obzira na plasman u showu, treba ostaviti nadu da može biti ono što hoće i uspjeti u onome što želi! Moram naglasiti da mi od jako talentirane djece pokušavamo izabrati najbolje. Ali, za mene su svi oni pobjednici jer su doista čudesni i pršte talentom. Svakako ih treba podržati i ne smiju se osjetiti povrijeđenima. Jako su mladi i ponekad se ne mogu nositi s razočaranjem, tako da je to za nas u žiriju stresno i teško. Ali, takav je život, a natjecanja i nisu uvijek pravedna, puno je tu čimbenika koji određuju plasman. No, ne treba laskati, tu se doista natječu samo talentirana i čudesna djeca!

Bilo je i suza... i djece i članova žirija.

Više sam se puta rasplakala. Suze krenu same, od emocije koju prenesu svojim nastupima, od divljenja prema talentu, hrabrosti, glasu, čudu koje se odjednom prospe pred nas kao pećina s blagom... Razumijem i njihove suze kad ispadnu iz showa, ali i nade i razočaranje roditelja. Svi žele biti taj jedan jedini pobjednik. Ali to u glazbi ništa ne znači. Kad se rasplaču, uvijek im ponavljam da ni Jacques Houdek, koji je vrlo uspješan i jedan od naših najboljih pjevača, kad je bio dječak nije prošao na Turbo Limač Showu. Divno je upravo što vjeruju, što se natječu, što žele... To je najispravniji put do uspjeha.

Kakva ste djevojčica bili, kada ste pokazali glazbeni talent?

Usporedo s osnovnom školom upisala sam balet i klavir. Ono što se moglo u maloj sredini kakav je moj Umag. Već sam nakon prve godine klavira počela sama istraživati tipke i komponirati svoje pjesmuljke. Kad sam se zaljubila u Winnetoua, nakon što sam pročitala trilogiju Karla Maya, negdje sa 12 godina počela sam pisati stihove. I dan-danas imam prvu pjesmaricu koja je čitava posvećena mojoj velikoj ljubavi, indijanskom poglavici Winnetouu. Pjevala sam u školskom zboru i putovala na nastupe po Istri. Bila sam uvijek okrenuta glazbi, ali ipak zaljubljena u pisanje, riječ, knjigu. Moja majka piše pjesme na čakavštini i predivno svira klavir iako ga nikad nije učila. To je čudesno kako ona svira. Mislim da sam tu božansku iskru povukla od nje...

Koliko ste godina imali kada ste prvi put profesionalno zapjevali?

Ja sam relativno kasno počela profesionalno pjevati. Osim u školskom i crkvenom zboru, zapjevala sam tek negdje oko tridesete na albumu "Alka Vu... Winnetou".

Da danas opet birate, biste li ponovno na estradu ili biste se odlučili za nešto sasvim drugo?

Definitivno, nešto drugo! Ali, pitanje je koliko mi zapravo uopće odlučujemo, a koliko nas određuju unutarnji porivi i okolnosti.

Čega na hrvatskoj glazbenoj sceni najviše nedostaje? Dobrih pjevača ili dobrih tekstopisaca, skladatelja?

Na hrvatskoj glazbenoj sceni nedostaje Hrvatske. Eh, to je vrlo komotno pitanje na koje ne mogu tako komotno odgovoriti. Igrom slučaja družim se s mladima jer u kući imamo mali kućni studio, a moj se sin bavi produkcijom pa, eto, znam da postoji mnoštvo talentiranih glazbenika za koje nikad niste čuli. Postoji skrivena, alternativna hrvatska scena koja će možda jednog dana moći konkurirati stranoj, ali samo kroz pojedince. Hrvatske radiopostaje ignoriraju hrvatsku glazbu, osim nekih, a tako se ne može stvoriti uvid u glazbenu scenu Hrvatske.

Nostalgija za ljepšim vremenima

Snimate li nove pjesme, pišete li novu zbirku poezije? Što vas trenutačno poslovno najviše zaokuplja?

Nova je zbirka gotova i čeka objavljivanje. A i album će uskoro izaći u izdanju Hit Recordsa. Puno radim, napisala sam nekoliko pjesama za Frajle, novu Breninu pjesmu, novi singl za Josipu Lisac, radim za Halida, Giannija Gamulina, napisala sam i novu pjesmu za grupu Karma pa za Amira Lea Kazića jer radi divne melodije kojima ja udahnem dušu tekstom. Baš uživam.

Koji su vam radni rituali i vječite muze za pisanje?

Uvijek pišem noću, to je moje vrijeme, a onda sve po danu složim, pregledam, pobacam što ne valja. Noć je moja muza. Ponekad se osjećam kao da čuvam Zagreb dok svi spavaju, a ja bdijem i pišem.

S partnerom Zlatkom Arslanagićem na Jamajci ste proveli mjesec dana. Čime vas je inspirirala? I tamo ste pisali...

Jamajka je čudesna! Puna suprotnosti, bogatstva i siromaštva. Hrana, priroda, povijest, toplina ljudi... Jedva čekam vratiti se. Bili smo u kući mog dobrog prijatelja Stipe Špikića i kuhali, živjeli, baš kao da smo tamo kod kuće. Divno je ustati ujutro s pogledom na čitav zaljev Ocho Rios, popiti kokosovu vodu iz tek ubranog kokosa iz vrta, okupati se, doručkovati mango i banane... ma divota! Ja sam zasigurno pirat s Kariba u duši!

Je li Zlatko muškarac kojeg ste čekali cijeli život?

Ostario on dok sam ga čekala! Ma nisam ja ništa čekala, ali, eto, nadala sam se da ću naći pravog suputnika na svom putu. Mi smo nekako kompatibilni, slažemo se dobro, a možda je to i iskustvo i taj mangupski šarm. Mangup on, mangupica ja pa, eto, funkcionira. Baš se nako volimo, rekli bi Bosanci.

Prema čemu ste posebno nostalgični i zašto?

Uvijek sam bila i bit ću nostalgična prema svojoj mladosti, ali takvi su valjda svi normalni ljudi. Mnogi su to pripisivali nostalgiji za Jugoslavijom, ali to je samo nostalgija za mladošću i onim svetim vremenima kad je drug bio drug, a brat – brat i kad se cijenilo više kakvog si karaktera i duše nego koliko love imaš na računu.

Jeste li zadovoljni opusom koji vidite kada se osvrnete za svojim radom?

Uvjerena sam da najbolje tek dolazi, iako nikako ne mogu zanemariti temelj!

Odlično izgledate. Koja je tajna?

Hvala na komplimentu, ali mogla bih i bolje da vodim zdrav život! Mlada sam u glavi, rokerica sam u duši i komičarka po prirodi. Uglavnom, veselim se životu i nastojim biti pozitivna i kad mi je teško, a stalno mi je teško. Ipak sam ja pjesnikinja.

Koje je vaše stajalište prema estetskoj kirurgiji?

Vrlo pozitivno, izaberete li dobre liječnike i ne pretjerate li u nastojanju da izgledate neprirodno. Ali, ja sam nekako sebi bila najljepša u mladosti, nisam imala komplekse i nisam htjela deformirati svoje lice koje mi je Bog dosta dobro složio. Sad se stalno konzultiram s mojim Tončićima u Poliklinici Tončić i voljela bih malo podići lice koje se opustilo, ali još me strah. Ipak, voljela bih biti još neko vrijeme svježa. Premda nisam luđakinja koja misli da može zaustaviti starenje. Treba znati dostojanstveno starjeti i dostojanstveno živjeti.

Da ulovite zlatnu ribicu, koje biste tri želje zaželjeli?

Sve tri mojem sinu: da bude zdrav, sretan i da ga ljubav prati! Ja ću se snaći...

plutalo rijekom
Lađar o pronalasku tijela: Vidjeli smo nešto u daljini. Kada smo prišli, vidjeli smo tijelo
Renault Captur
DUGI PUT DOLE
Preko Dubrovnika do Osijeka bez bračnih problema
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.