"Dolje na koljena", "Da znaš", "Da sutra umrem", "Jutro donosi kraj", "Neka ljudi govore", "Sasvim sigurna", samo su neki od hitova koji će se 26. travnja oriti zagrebačkom Arenom. Glazbenica Vesna Pisarović jednostavno ne može sakriti uzbuđenje pred nadolazeći veliki solistički koncert, a tom smo prilikom uživali u opuštenom razgovoru. Ekipa koja je okružuje daje joj neprocjenjivu podršku, a cilj im je da ovaj koncert postane pravi “bombončić” koji će se dugo pamtiti. I dok smo se dotaknuli njezinih glazbenih uspjeha i pjesama koje su obilježile njezinu karijeru, razgovarali smo i o privatnom životu, koji je, čini se, uvijek bio obavijen velom tajni...
Uskoro ćemo svi zapjevati i zaplesati na vašem spektakularnom koncertu u zagrebačkoj Areni 26. travnja! Kako izgledaju pripreme za tako velik i ozbiljan koncert?
Pripreme su upravo kako ste i rekli, velike i ozbiljne, istovremeno vrlo kreativne, jednostavne, ali i zahtjevne, jedan prekrasan proces. Radim s divnim ljudima koji su puni entuzijazma, nalazimo nove načine predstavljanja mojih starih uspješnica, kako sa zvukom, što radim s Ivonom Eterović i Makom Murtićem, tako i s pozadinskim videima koje radimo s Timotejem Šarcem. Zatim redatelj Jaša Koceli svime dirigira te ovu priču s početkom, sredinom, kulminacijom i krajem stavlja u jedan okvir. Imamo i plesne točke, koreografije koje koordinira i osmišljava Dora Sarikaya s njezinim prekrasnim plesačicama, izvrstan bend, izvrsne kostime koje je osmislila Ana Nikačević i naravno – odlični gosti koji će sve to zašećeriti. Moram priznati bit će to višeslojna torta, nadam se, prije svega ukusna i ne preslatka, jer ipak je riječ o popu i linija može biti tanka.
Kako se dani bliže jeste li uzbuđeniji i nervozniji?
Jesam uzbuđena, ali sam manje nervozna. Najnervoznija sam u stvari bila onaj čas kada smo se moj tim i ja odlučili ući u tu priču, jer je to za mene bila jedna potpuna enigma, nešto o čemu nikada nisam niti sanjala, a kamo li razmišljala. Nisam znala što to znači raditi tako veliki koncert, gdje se počinje misliti koncept? Kreće li se tako da se osmisli veličina i oblik pozornice, svjetla, ili od popisa pjesama i kostima. No nakon te prve krize koja je trajala dvije neprospavane noći i jednog silnog uzbuđenja, po malo sam instinktivno zvala ljude koje osjećam da će doprinijeti toj priči. Sada, jedva čekam taj dan.
Imate li baš uvijek tremu kada se popnete na pozornicu ili ona s vremenom izblijedi?
Uvijek imam tremu! Za svaki se koncert volim pripremati, mentalno prije svega, a to zahtijeva vrijeme i promišljanje. A čim se za taj proces ima vremena kreće i odgovornost, odnosno trema. Trema je ustvari sinonim za odgovornost prema sebi, prema publici i prema, kako ja kažem, kraljici muzici.
Kakvi su vam rituali prije nego što izađete na pozornicu?
Trudim se imati iste rituale, dugi san, šutnja, šetnja, općenito na te dane nastojim ne pričati previše, jer glas više troši pričanje nego samo pjevanje. Meditacija, lagana ishrana i neki moji mali trikovi neposredno prije koncerta koje čuvam samo za sebe.
Kada biste iz vašeg bogatog opusa pjesama trebali odabrati samo jednu koju ćete izvoditi do kraja života - koja bi to bila i zašto?
Zanimljivo pitanje. Pa sada se događa da ustvari jazz znanjem svaki put svjesno ili nesvjesno dajem nešto novo. Volim i kad se dogodi greška u bendu ili mom pjevanju. Neka kriva harmonija ili preskočeni vers napravi nešto novo. No na većim koncertima svakoj pjesmi svjesno pokušavam dati novi zvuk, ne dirajući formu. No, bilo bi interesantno vidjeti da sa sedamdeset godina pjevam "Dolje na koljena".
Početkom 2000-ih godina bili ste ultrapopularni, a zanimljivo je bilo pročitati da ste, dok ste studirali na Filozofskom fakultetu, nosili perike kako vas kolege ne bi prepoznali. Ispričajte nam još neke zanimljive anegdote i sjećanja iz tog perioda života.
Bilo je raznih situacija. Sjećam se jednog koncerta na Pagu, gdje sam nakon nastupa, koji je završio u ranojutarnjim satima, trčala na prvi jutarnji trajekt. Tada sam bila na magisteriju iz lingvistike i u deset sati sam imala kolokvij u Zagrebu koji je bio obavezan. Zatim, jednom sam imala koncert u klubu gdje nije bilo pozornice, morala sam se popeti na uski zvučnik i na zvučniku sam ustvari otpjevala cijeli koncert, lijevom rukom držeći se za DJ kabinu, a s desne mi je strane bio menadžer koji je konstantno držao ruke raširene da slučajno, ako se zanesem, ne padnem. To su bili sami počeci i baš je bilo svega. No, ne nedostaje toga ni danas.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Požegi? Kakva je bila mala Vesna?
Rekla bih ista kao i sad, konstantno sam bila nečim zaokupljena, uvijek sam nešto svirala, pjevala, svaki mi je predmet mogao poslužiti kao mikrofon, a svaki gost koji je došao u kuću bio je potencijalna publika koju sam mučila. Uvijek sam performans doživljavala vrlo ozbiljno, čak sam vrlo rano od mame zahtijevala da mi osmisli neke haljinice za te moje nastupe kad dođu gosti. Isto tako u vrtiću za vrijeme ručka ne bih jela već bih iskoristila priliku što svi sjede u miru pa bih pjevala.
Je li roditeljima bilo teško prihvatiti činjenicu da će im kći biti pjevačica?
Kao da su i oni to oduvijek znali. Tata bi me vodio u glazbenu školu i dočekivao nakon nastave, zbora ili orkestra kao i na razna natjecanja pjevača amatera. Vjerovao je u mene jer je, vjerujem, vidio koliko to volim. A od majke sam naslijedila boju glasa i veliku želju za pjevanjem. Mama je trenutačno u mirovini i ni sama ne znam u koliko zborova pjeva.
Na početku karijere bili ste prava seks-bomba, nikoga niste ostavljali ravnodušnim! Danas je vaš stil ipak nešto umjereniji, a što sve od vizualnih momenata možemo očekivati na koncertu? Kako gledate na tu svoju evoluciju tijekom godina?
Kad imaš dvadesetak godina, hodati golog trbuha sasvim je uobičajeno. Otkrivati tijelo također je u tim godinama nešto što ne čudi. Naravno, ideja tijela, ženstvenosti, seksepila s godinama se mijenja. Za mene je danas seksepilno odjenuti cool oversized sako, sofisticirane i pomalo čudne cipele ili cool tenisice.
Živjeli ste u Berlinu gotovo 15 godina. Kako se prisjećate tog perioda života? Je li vam ipak malo nedostajao život pod svjetlima reflektora?
Bilo je to 15 prekrasnih godina i opet bih da mogu proživjela sve isto. Jako volim Berlin i svakako ga smatram svojim drugim domom. Tamo sam i dalje jednom nogom i imam svoje kolege, prijatelje i diskografsku kuću koja podržava moje jazz projekte. U Berlinu je moj drugi svijet, paralelan s ovim ovdje. A život pod svjetlima reflektora nije mi nedostajao jer sam sve to vrijeme bila pod svjetlima reflektora, samo su ti reflektori i pozornice bili nešto manji, pjevala sam samo jazz.
Kako to da se niste zaljubili u berlinsku klupsku scenu?
U Berlin sam došla s 30 godina i potpuno sam bila opčinjena i još sam opčinjena jazzom i improviziranom muzikom. Svaki put kad odem u Berlin hodočastim po jazz koncertima, nema dana, nema večeri da ne odem na koncert, tako da me onda nije zanimalo izgubiti noć u nekom klubu, jer to sam prošla u svojim dvadesetima u Zagrebu.
I nakon pandemije suprug Ozren i vi odlučili ste se vratiti u Hrvatsku. Kako ste donijeli tu odluku?
Mislim da nitko nije donosio odluke za vrijeme pandemije. Sve je već bilo odlučeno, a mi smo se samo prilagodili uvjetima i valjda je to tako trebalo biti.
Kada šećete ulicom prepoznaju li vas ljudi? Kako reagirate kada vam obožavatelji prilaze?
S jedne strane naravno da mi je laskavo, s druge strane mi je uvijek malo neugodno. Često zaboravim da sam javna osoba pa se iznenadim kad mi priđu.
Kako to da vas suprug ne dolazi podržavati na koncerte? Mediji pišu da je to posljednji put učinio točno prije 15 godina na Hvaru.
Mediji svašta pišu.
Zašto je vaš brak toliko obavijen "velom tajni"? Zašto ste se u toliko navrata ustručavali govoriti o svojoj sreći?
Privatan život sam uvijek voljela držati za sebe. Živimo normalan život kao i svi drugi parovi.
Koji su bili vaši najteži životni trenuci?
Kada se mama razboljela, ali evo, jako sam sretna, to je sad iza nas, ona je zdrava.
Imate li društvo i prijateljice u Zagrebu?
Imam društvo, imam prijateljice, ali imam i puno prijatelja. To su većinom moje kolege, muzičari s kojima volim provoditi vrijeme kako na probama, nakon proba, a volim s njima odlaziti i na koncerte. Imam svoju ekipu.
Fantastično izgledate, postoji li neka tajna ljepote? Čime se hranite, pijete li puno vode?
Hvala! Tajna ljepote je prije svega dobar san, kod svakoga! Svi smo ljepši kada nismo umorni. Pijem i jako puno vode, pogotovo kad pjevam, a vježbam pjevanje svaki dan. Volim sport, volim to što radim, volim ljude s kojima sam okružena i mislim da je to tajna ljepote.
Za kraj, što vas čini najsretnijom ženom?
Ljudi s kojima radim, ljudi s kojima sam okružena, sunce, ovo proljeće koje je došlo, mačak Ferdinand. Činjenica da imam podršku, od roditelja i svih meni važnih ljudi.
VIDEO Marko Bošnjak: 'Branio sam se šestarom u školi, a roditelji su jedva prihvatili što sam gay'
Jača pjevačica, sad kužim i otkud je snaha od milorada, studirala je lingvistiku na filozofskom kod njega pa je on sineka uvalil