Naslovnica Showbiz Estrada

Vedran Mlikota i još 10 planinara amatera iz Zagvozda u misiji života

Osnova prehrane je riža, riža i samo riža. Bude malo i sušenog povrća i leće, koji komadić. No kao dodatak nosili smo i 50 kg pršuta, čvaraka, pancete i kobasica, ali kad to razdijeliš na nas 18, po kilogram ili dva dnevno pojedemo za dvije minute
01. studenoga 2017. u 13:08 1 komentara 532 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

Od djetinjstva poznaje svaku rupu Biokova, adrenalinski je ovisnik i rekreativni planinar, no da je prije dvije godine glumcu Vedranu Mlikoti netko rekao da će sa Stipom Božićem na Himalaju, vjerojatno bi samo odmahnuo rukom.

Vlaji na Himalaji Jela se riža na sto načina, ali pomogli su i pršut i čvarci koje su nosili sa sobom

Jedan ručak i poziv u Nepal zauvijek su mu promijenili život, upoznao je prostranstva kojima se, kad ih kušaš, uvijek vraćaš pa se upravo vratio sa svojega drugog himalajskog pohoda. U alpinističku knjižicu ovaj je put upisao osvajanje Mera Peaka visokog 6476 m i Kala Patthara od 5643 m, ali i zaradio nadimak Ostap Bender, u pozitivnom smislu, jer je kao veliki kombinator svojom moći organizacije na Himalaju odveo 11 Vlaja iz rodnog kraja. Eto razloga zašto će njegov dokumentarac s te ekspedicije, koji upravo nastaje od osam sati videomaterijala, nositi naslov “Vlaji na Himalaji”.

Te početničke 2015. vas šestorica penjala ste se do baznog kampa Everesta i na Manaslu. Ovaj put okupili ste veći tim i odabrali novu rutu.

I ovaj smo put išli do baznog kampa, to je glavna treking ruta, a osnovni razlog bio je taj da oni koji nisu bili na Himalaji i to vide... Ide se do podnožja Everesta i, ako imaš sreće da je lijepo vrijeme, možeš ga i vidjeti. Mi tu sreću nismo imali ni prije dvije godine ni sada. Osim toga, prije dvije godine bio nam je plan popeti se na Kala Patthar, no bilo je nevrijeme i jako hladno pa Stipe nije dopustio penjanje, ali ove smo godine uspjeli. Prvo do baznog kampa na 5364 m visine, pa drugo jutro Kala Patthar sa svojih 5643 m. Uslijedio je povratak u Luklu na aerodrom gdje nas je dočekao Viki Grošelj, jedan od najvećih svjetskih alpinista koji nas je vodio na Mera Peak. Bilo je sedam dana penjanja i četiri dana spuštanja, a cijela naša ekspedicija trajala je 29 dana. Ekipa je bila sjajna, nas 18 plus Viki, a većinu ekipe činili su planinari planinarskog društva Sv. Jure iz Zagvozda, nas 11.

Zarazili ste ih svojim pričama himalajskom groznicom?

Kako skupa planinarimo godinama, kad sam im pokazao fotografije s prvog pohoda na Himalaju, rekao sam im da to moraju vidjeti. To je druga dimenzija i planina i života. Prvotni plan bio je da nas ide šest, no broj je skočio na 11 i tako je jedno malo planinarsko društvo iz Zagvozda s dva svjetska alpinista uspjelo osvojiti, za nas amatere, jedan respektabilan vrh od 6476 m.

Stipe Božić svladao je Himalaju 30, a Viki Grošelj stotinjak puta. Kakvi su vođe i što uključuju njihove pripreme?

Fantastični. Svaki smo dan imali brifinge i slušali sve što nam kažu. Zadnja dva dana penjanja bila su po snijegu i ledu što se radi u navezima. Organizirali smo tri naveza, u svakom po pet ljudi, vođa je bio najiskusniji. No osnova samih početaka njihova savjetovanja jest da se prije ovakvog pohoda morate jako dobro pripremiti. Posebice noge jer svaki se dan hoda do 12 sati. I to nije samo hodanje, nego i penjanje i užasno je naporno. Druga je po važnosti vrhunska oprema. Imali smo nekoliko faza treninga pod opremom u Alpama na Monte Rossiju gdje vladaju isti uvjeti kao na Himalaji, osim što nisu tolike visine. Penjali smo se do 4600 m po ledenjacima i snijegu. Vrhunska priprema smanjuje mogućnost da se dogodi nešto loše. No kad se popneš iznad 4500 ili 5000 m, tu čak ni fizička pripremljenost ne znači puno, već je onako kako ti Bog da. Na manjak kisika na tim visinama svakome tijelo reagira drukčije pa je tako bilo i kod nas. Pred sam vrh neki su morali odustati jer su bili preiscrpljeni, nisu se mogli pomaknuti, nekima je skočila tjelesna temperatura, tako da nas se na kraju do kraja popelo 12.

Poučeni smrzavanjem za prve ekspedicije, jeste li ovaj put ponijeli adekvatnu vreću za spavanje?

Tada sam mislio – vreća je vreća i platio danak neiskustva. Ovaj smo put nabavili sjajnu opremu na koju smo potrošili oko sto tisuća kuna. Osnova su fantastične visinske cipele od goreteksa, kvalitetno donje rublje koje nam je sponzorirao Galeb iz Omiša, koji ga inače proizvodi za NATO, pernate jakne protiv vjetra. Bez zaštitnih naočala ne može se jer gore inače ne biste mogli gledati od silne svjetlosti, obvezna je krema za zaštitu lica od sunca, tablete kao dodatak prehrani i, naravno, oprema za penjanje po ledu – dereze, cepin, štapovi, rukavice za niske temperature, kape za cijelo lice.

Koga ste sretali putem?

Od lokalaca imali smo nosače koji su plaćeni za nošenje opreme. To su Šerpe, narod koji živi u selu Kum Jung na 4200 m. A priori su prilagođeni životu na velikim visinama i specijalisti su za vođenje na visinsko penjanje iznad 5000 m.

Jako su siromašan, ali izuzetno ponizan, ljubazan i veseo narod. Nešto kao naši ljudi prije 70 ili sto godina. Ima dosta podudarnosti s Dalmatinskom zagorom. Grade kuće od kamena, žive od povrća koje uzgajaju i riže, tu i tamo uleti kakva kokica. Uzgajaju teretne životinje, do 3000 m visine za nošenje tereta koriste zobkije (vrsta goveda), a za veće visine jakove koji i ne mogu živjeti ispod 3000 m. Uz prirodne ljepote, ono što me oduševilo u oba posjeta Himalaji upravo su ti ljudi.

1 / 18

Poznaju li makar neki amaterski oblik kazališta?

Ne baš. Imaju samo vjerske svečanosti kad slave hinduističke ili budističke praznike. U Nepalu živi oko 75 posto hinduista i oko 15 posto budista koji su uglavnom u planinama. Naime, Šerpe su narod koji je došao s druge strane, iz Tibeta, prije nekih 600 godina. Njeguju te tradicijske svečanosti, imaju i svoje maske i plesove, ali to je sve jako skromno. U Katmanduu, koliko znam, nema ni kazališta ni velikih derneka.

Na čemu se temeljila prehrana u ekspediciji?

Njihov kuhar ide s nama samo na visinski dio i sprema uglavnom jednostavna jela. Nosači iznesu lonce, zdjele, hranu i sve što treba... Logor se formira u sat vremena. Osnova prehrane je riža, riža i samo riža. Bude malo i sušenog povrća i leće, koji komadić piletine s curryjem. No kao dodatak nosili smo i 50 kg pršuta, čvaraka, pancete i kobasica, ali kad to razdijeliš na nas 18, po kilogram ili dva dnevno pojedemo za dvije minute.

Što bi ljudi rekli, to je skup sport. Za uspon na Everest treba i do sto tisuća eura i dva mjeseca vremena. Koliko je stajala vaša priča?

Oko 700.000 kuna. Dio smo financirali sami, za jedan dio zvali smo prijatelje upomoć, a neki su se javili i sami. HEP nam je pomogao kao generalni sponzor. Ovih dana zatvaramo financijsku konstrukciju i mislim da ćemo isplivati.

Kakva osoba nikako ne smije u takvu pustolovinu?

Prije svega nepripremljena, a i pametnjakovići su tamo potpuno isključeni. Oni koji sve znaju i svojeglavi su. U planini nema natjecanja, posebice ne unutar ekspedicije. Ljudi koji misle da mogu sve obično naprave loše i sebi i ekipi.

Što vam pri usponu, osim golemog strahopoštovanja prema prirodi, prolazi kroz misli?

Kad smo krenuli na uspon, usvojili smo ritual našeg vodiča Nawanga Nurua Sherpe. Izvodili smo s njim budistički ritual koji se zove puja. Naloži se vatra i meditira se uz mantre koje on izgovara, a kojima traži dopuštenje bogova, koji po njihovoj vjeri žive na vrhovima planina, za sretan uspon u njihova staništa i sretan povratak natrag. A kroz glavu vam prolazi sve. Pa i ono “što je meni ovo trebalo”. To je strašna muka. Zadnja dva dana trošili smo zadnje atome snage. Gore je samo 40 posto kisika i umaraš se tri puta više. Tu napraviš pet koraka, a gore ne možeš u istom vremenu ni pola. Zadnjih visinskih 600 m Mera Peaka penjali smo se osam sati. Ideš pet koraka sporim ritmom pa staneš nekoliko minuta. A kad staneš, odmah ti se spava. Bodrili smo jedni druge i uspjeli.

Jeste li osvijestili svoju smrtnost?

Naravno. Taj himalajski lanac dug je oko tri tisuće kilometara, a širok između 40 i 70 kilometara. Ti si tu, druga osoba tek 500 metara dalje od tebe, a čini ti se kao točkica koju lavina, kada krene, odnese poput mrvice sa stola. To himalajsko gorje nešto je najmoćnije od svih prirodnih ljepota i sila na svijetu.

Je li bilo pogibeljnih situacija?

Jedan nosač pao je niza stijenu, ali srećom ništa mu se nije dogodilo. Bilo je proklizavanja i padova, ali kako ste navezani, ekipa te pridrži... Mera Peak čine odlomljeni ledenjaci koji stalno klize i rade, hodaš i vidiš ispod procijep širine pet cm ili 20 metara, a dolje je dubina od 100 do 1000 m. Nije jednostavno. Gore ne možeš ostati ravnodušan, moraš se vratiti kao bolji čovjek. Ako si iole normalan, shvatiš koliko si malen i neznatan.

Jedrite, šest ste puta skočili bungee, planirate skočiti s padobranom, projahati na konju Hrvatsku s Ivom Gregurevićem... Jeste li adrenalinski ovisnik?

Jesam. Imam najljepši posao na svijetu (mislim na kazalište), ali moraš imati odmak od posla kakav god on bio i druge ispušne ventile da ostaneš normalan. Meni se alpinizam sviđa ne samo zbog prirode, nego i zbog ljudi koje upoznaješ. Zaljubiš se u to. A padobran slijedi uskoro.

Je li ovo bio vaš oproštaj s Himalajom?

Nije sigurno. Ići ću opet, sto posto, ali u manjoj grupi. Ovo je bila velika organizacija, većinom sam sve sam obavio i to je užasan napor. Ima i vrhova po Europi na koje bih se volio popeti, ali sada se moram vratiti u kazalište jer ću dobiti otkaz.

Nosili ste kameru, u planu su i dokumentarac i knjiga.

Imam oko osam sati snimljenog materijala koji se upravo digitalizira. Potom trebamo dobrog montažera i sinopsis i idemo u dokumentarac “Vlaji na Himalaji”. Napravio sam i oko 6000 sjajnih fotografija pa me prijatelj Ante Žužul iz Školske knjige nagovara da napravimo knjigu ili fotomonografiju. Mislim da će se i to dogoditi.

Kad bajke završe, ljudi se vraćaju u realnost. Što vas poslovno čeka u zbilji?

Ovo sam uspio ljubaznošću svojeg kazališta Kerempuha koje je prilagodilo repertoar mojoj himalajskoj avanturi i pomaknulo predstave u kojima igram, a i kolega Hrvoje Kečkeš uskočio je u jednu predstavu umjesto mene. Sada uglavnom igram stare predstave, a u siječnju ću raditi na filmu s Vinkom Brešanom. Pripremamo i nekoliko novih predstava do kraja sezone. Od “Stipe u gostima” nisam puno radio za TV. Punih 20 godina snimao sam bez stajanja, a ove zadnje dvije režiseri se ne lome za moj talent. Ne nedostaje mi puno, ali ne bi bilo loše opet se vratiti pred kamere.

U glumačkim vodama završili ste po kazni.

To je najljepša kazna koja mi se mogla dogoditi. U srednjoj školi u Splitu moj prijatelj Damir Čolak i ja sjedili smo u zadnjoj klupi u razredu superodlikaša i bili ocjenama malo ispod njih. Počela je zezancija i profesorica iz scenske umjetnosti po kazni poslala nas je u HNK Split na operu “Jevgenij Onjegin” o kojoj smo morali napisati referat. To mi je promijenilo život. Kad sam ušao u kazalište, vidio taj foaje, kao da sam ušao u bajku. Od tada sam svaku slobodnu večer išao u kazalište i gledao sve legendarne predstave iz najbolje faze splitskog HNK dok je Restović bio intendant. “Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću”, “Dunda Maroja”, gledao sam Borisa Dvornika, Božidara Bobana, Ivicu Vidovića, Špiru Guberinu, Josipa Gendu, Zdravku Krstulović, Zvonka Lepetića. Stotine predstava, neke po 20 puta. Rekao sam “ja ovo hoću” i tako je i bilo. Vidio sam oglas za audiciju za kazalište mladih Titovi mornari, pokojni Milovan Alač me primio, a nakon godinu dana pitao jesam li razmišljao o akademiji. Pomogao mi je da izaberem tekstove, poslušao me i rekao: “Idi.”

Perković – Knin – Zagreb. Po čemu pamtite mladenačke studentske dane?

Prvi put u životu došao sam u Zagreb na audiciju. Moj profesor Izet Hajdarhodžić, kod kojeg sam i diplomirao, tu noć kad smo čekali rezultate, a sjednice su se znale razvući i do četiri ujutro, izišao je pred zgradu, prošao pokraj mene, uhvatio me za ruku i šapnuo: “Opusti se, ti si prošao”. Bio sam drugi. Bio je to momački posao jer bilo je oko 360 kandidata, a primali su samo tri dečka. To je bio moj najveći životni uspjeh do tada.

Da vam danas-sutra kći kaže da će biti glumica, što biste joj savjetovali?

Ona je već sad velika glumica. Bolja od mene 50 puta. Nikome ne možeš to braniti, iskreno, volio bih da ima sigurniji posao u rukama, ali što god odluči, ako ta želja bude realna i uvjerljiva, podržat ću je u svakom zanimanju osim u tome da postane, recimo, pljačkašica banaka.

Nerijetki su glumački izleti u političke vode. Imate li ambicija za takav pothvat?

Puno su me puta zvali da se angažiram u stranci i nikada to nisam prihvatio i mislim da i neću. Ali nekad sam podržao prijatelje za koje sam vjerovao da nešto mogu napraviti. Recimo, kad je Dragan Primorac bio kandidat, a podržao sam i splitskog župana Blaženka Bobana jer je bio sjajan gradonačelnik Solina. Nastojim ipak izbjegavati politiku jer te tu samo sažvaču, iskoriste i poslije te i ne prepoznaju.

Predstave koje zadnjih tjedana gledamo u Dnevniku zasjenjuju vaš kazališni repertoar.

Genijalno je to kakva smo država, da se godinama mogu, ako je to sve istina, prikrivati takve krucijalne stvari. Civilizirana smo zemlja, ali u političko-poslovnim krugovima ne znamo što se događa. To je scenarij za trideset filmova i meni posve nevjerojatan.

Vaši Susreti glumaca u Zagvozdu proslavili su 20. obljetnicu. U tom periodu u vašem rodnom mjestu održano je 300 umjetničkih programa. Svojevrsna ste kultna ličnost svojeg kraja.

To je posebna priča opet vezana isključivo uz ljude. Prijatelji su nešto najvažnije u životu. Mene guraju u prvi plan, ali ničega ne bi bilo bez ekipe iz Zagvozda koja to volonterski godinama odrađuje. Mi smo valjda jedini festival u Europi koji je sasvim volonterski. I moja obitelj nosi veliki dio zasluga jer svi gosti prođu nam kroz kuću, a mojima nije problem, uz malu pripomoć susjeda, napraviti ručak ni za 50, ali ni za 160 ljudi.

Vlaji na Himalaji Vedran Mlikota: Bili smo vl(r)aški pripremljeni! Vlaji na Himalaji Vedran Mlikota: Boli nas glava, ostalo je okej! Vlaji na Himalaji MI SMO VLAJI 
NA HIMALAJI Umirovljenici, vatrogasci, ronilac i informatičar iz Zagvozda idu u misiju života
Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas