Dolazak filma "Springsteen: Deliver me From Nowhere" u kino dvorane potakao je i priču o glumcu koji sam pjeva neke Springsteenove vokalne dionice. Jeremy Allen White, zvijezda televizijske serije "The Bear", uz pomoć "trenera" solidno je savladao pjevačke i u manjoj mjeri gitarističke zadatke. Nakon što je Timothée Chalamet u lanjskom igranom filmu "A Complete Unknown" (Potpuni neznanac) sam otpjevao Boba Dylana iz sredine šezdesetih, aktualizirala se i priča o hollywoodskim glumcima koji su se na filmu prihvatili mikrofona.
Tu su i Joaquin Phoenix i Reese Witherspoon koji su isti zadatak obavili u filmu "Walk The Line" o Johnnyju Cashu i June Carter Cash. Redatelj James Mangold potpisao je filmove o Cashu i Dylanu, kao što je Scott Cooper prije "Deliver Me From Nowhere" napravio sjajan film "Crazy Heart" s Jeffom Bridgesom o ostarjelom country pjevaču, za koju je Bridges osvojio i Oscara, pa je jasno da su se ta dva redatelja specijalizirala za filmove o glazbenicima u današnjem Hollywoodu. Bridges je potom snimio i solo album te na njemu zapravo razradio karakter iz filma.
FOTO Emotivne scene! Počelo okupljanje obožavatelja Halida Bešlića, od glazbenika će se oprostiti pjesmom
Od boljih primjera glumaca koji su na filmu i bolje propjevali, svakako treba spomenuti Evana McGregora, Nicole Kidman i ekipu filma "Moulin Rouge", koji su sami otpjevali vokalne dionice u zahtjevnom mjuziklu. Na pitanje što treba glumcima da postanu glazbenici, ili obrnuto, odgovor je jednostavan; u oba slučaja višak "karaktera" i talenta, a manjak glumatanja omogućuju bolju početnu poziciju.
Mnogi su poznati glumci pokušali sa glazbenim karijerama i napravili barem simpatične, a ponekad i zanimljive projekte: Scarlett Johansson, Bruce Willis, Lindsay Lohan, Robert Downey Jr, Ryan Gosling koji je sa Zachom Shieldom snimio album "Dead Man's Bones". Neki su glumci pokušavali ozbiljnije prijeći na posao glazbenika i ostvarili promašaje, kratkotrajne hitove ili zanimljive albume, a neki i turneje, te postali samostalne koncertne atrakcije, poput Dr. Housea, tj. Hugha Lauriea kojeg smo gledali i u malom zagrebačkom Domu sportova, a i Kevin Costner održao je par turneja sa svojim bendom Modern West.
Što je to u ljudskom biću, pa i u američkim glumcima poput Kiefera Sutherlanda koji je objavio nekoliko albuma, da ih vodi prema country glazbi? Mnogi su priznali, godine i zrelost, kada isposničke otkrivalačke pjesme nekome počinju značiti više nego u mladosti. Radi li se o hiru ili stvarnoj potrebi ovisi od slučaja do slučaja. Jedino što je sigurno jest da se ne radi o slučajnosti nego isplaniranim potezima s dodatnim svjetlima reflektora i pažnjom medija. Dokaze za to odavno su ponudili Frank Sinatra, Dean Martin, Lisa Minnelli, Bette Midler i mnogi koji su uspješno hodali po rubu između filma i glazbe u zlatnom dobu Hollywooda.
Popis glumaca koji su snimali singlove ili albume, zapravo pokušavali napraviti karijere u pop ili rock glazbi, vrlo je dug. To što ste neke više zapamtili kao glumce dovoljno govori o kvaliteti njihove glazbe. Steven Seagal, Bruce Willis, Macaulay Culkin, Hilary Duff, Joe Pesci, Eddie Murphy, Kevin Bacon, Russell Crowe, Keanu Reeves, William Shatner, Don Johnson, Burt Reynolds, ili Billy Bob Thornton koji je objavio ukupno osam albuma, samo su neki od njih.
Vratimo li se na Jeffa Bridgesa, Kiefera Sutherlanda ili Kevina Costnera, opet ispada da je country pogodan, originalni američki autorski žanr s kojim se može dokazati mnogo toga; od pripadnosti američkoj kulturi, do toga da možete izbjeći šminku pop glazbe i odmah krenuti putem autentičnosti iskusnijeg čovjeka. Tu nit vodilju očito zastupa i Sutherland kojemu su se pridružili poznati svirači čija imena dovoljno govore, među ostalima i ono gitarista Waddyja Wachtela, redovitog suradnika na solo projektima Keitha Richardsa.
Sve skupa čini se kao zgodan recept, ali smo ga zapravo već odavno čuli. Jer puno prije svih njih bio je Kris Kristofferson koji je usporedno s karijerom glumca početkom sedamdesetih započeo samostojeću glazbenu karijeru, ali u njegovu slučaju radilo se o pravom autoru koji je iza sebe ostavio značajne kantautorske radove, a kasnije i suradnje s country legendama Johnnyjem Cashom, Williejom Nelsonom i Waylonom Jenningsom u zajedničkom bendu The Highwaymen.
Ne treba zaboraviti niti američku glumicu Juliette Lewis, odličnu pjevačicu koja je s pratećim bendom The Licks - nazvanom prema imenu turneje Rolling Stonesa 2002. - također nastupila u Zagrebu, u klubu Boogaloo. I spomenuti Hugh Laurie izdvaja se kao nedostižan, daleko ozbiljniji izvođač korijenskih američkih žanrova, mada je Englez. Karizma i zrelost, kao i očigledan talent, od njega i nekih filmskih radnika naviklih na scenu učini su pogodne kandidate za glazbenički posao. Kao što su i mnogi glazbenici pokazali da mogu biti sposobni glumci-naturščici, no, to je pak druga i duga priča.
Lanjski gost INmusica bio je Keanu Reeves na bas gitari u bendu Dogstar, a Jared Leto nije samo svirao kod nas u Močvari sa 30 Seconds to Mars, nego i pokušao s organizacijom nekakvog hoh ljetnjeg otočkog hepeninga na Jadranu. Johnny Depp zadnjih se godina više slikao kao muzičar na bini u društvu legendarnog gitarista Jeffa Becka ili Hollywoodskih vampira, što je ime koje jasno objašnjava i njihovu posvećenost glam-sumraku losangeleskog Sunset bulevara.
Baš ta tri primjera pokazuju razlike između par glazbenih karijera, od kojih je Leto stigao najdalje. Dolazak Keanua Reevesa s bendom Dogstar na zagrebački INmusic nekima je, a pogotovo medijima, bio važniji od cjelokupne festivalske postave izvođača. Bilo je pretjerano promatrati Keanua Reevesa kao glazbenika, tj. bas-gitarista, jer njegov bend nije posebno zanimljiv, ali je zanimljiv Keanu koji je na četiri žice bas-gitare opušteno radi ono što mu se očito sviđalo, barem nekoliko tjedana u godini kad ne snima filmove nego je na turneji s bendom. U svakom slučaju djelovao je, ili barem glumio, da je normalnija pojava od Johnnyja Deppa koji je, čini se, zamijenio filmski za stvaran život i zadnjih godina s gitarom na pozornici glumio kapetana Jacka Sparrowa iz filmova o piratima s Kariba i živcirao sve oko sebe. Pa i poklonike pokojnog Jeffa Becka s kojim je bio na zadnjoj turneji i snimio album, ali mi je prijatelj rekao da je, srećom, Depp na koncertima svirao kratko i samo u jednom segmentu Beckova koncerta.
FOTO Minea zapalila Lisinski: Posebno je istaknula svoje duge, vitke noge
Tko je onda bolji ili lošiji muzičar, "matrix" Keanu Reeves ili "pirat" Johnny Depp? Reeves se na Jarunu učinio kao normalan dečko koji maniristički, ne baš kreativno, ali čvrsto, svira bas-gitaru i jedino mu je važno uživati u dječjim radostima, te maknuti od sebe hollywoodski glamour i sjaj koji ga prati. No, kakvog smisla ima razglabati o tome kakav je glazbenik, kad je između albuma Dogstara "Happy Ending" iz 2000. i zadnjeg "Somewhere Between the Power Lines and Palm Trees" prošlo 23 godine? Ukratko, glazbena karijera Keanua Reevesa o kojoj se toliko govorilo kod nas zapravo ne postoji ili uopće nije bitna.
Johnny Depp je, nakon što je za potrebe filma skinuo scenski imidž Keitha Richardsa i bio narator audioizdanja njegove autobiografije "Život" ("Life"), pomislio da i sam može biti rock zvijezda i pritom potpuno pogriješio. Nakon očajnog benda Hollywood Vampires, zbroja svega što ne želite čuti od hollywoodske vrhuške sa Sunset Stripa, rezultat takvih namjera zvijezde - koja je prije toga pobijedila u sudskom sporu pred američkim sudom, ali je ranije izgubila na britanskom, sa zaključkom da je tukao bivšu suprugu, glumicu Amber Heard - bio je slab. I spram ovih ostalih primjera otkrivao da neki glumci jednostavno ne shvaćaju da preglumljuju svoje glazbene zadatke i postižu sasvim suprotan efekt.
Sasvim drugačija priča je oko Laurieja: britanski glumac s pratećim sastavom The Copper Bottom Band napunio je i ljubljanske Križanke i mali Dom sportova i nudio jako dobar "session", reviju starinskog rhythm and bluesa, New Orleansa, vodvilja, soula i arhivskog rock'n'rolla u kojoj niti Dr. House nije skrivao da je "pacijent" za antiknu američku pjesmaricu i američke glazbene idiome.
Do te mjere da je par puta sam sebe na pozornici nazvao idiotom što se usuđuje pjevati omiljene pjesme Raya Charlesa i Leadbellyja, klanjajući se onima koji su ih otpjevali bolje. Ali najmanje je bilo bitno što Laurie nema bogznakakav glas; radilo se o ozbiljnom konceptu i koncertu, s puno tepiha, stolnjaka, lampi i zavjesa, simulaciji dnevne sobe. Bolje rečeno ordinacije, u kojoj su svi dobrovoljno "legli" na psihoanalizu, pa i sam Hugh Laurie. Za razliku od starijih šmekera poput njega ili Jeffa Bridgesa, ovi mlađi nešto su bljeđih dometa.
Otvori KEKS Pay
