Pokušajmo opisati ovu knjigu na njezine 62 stranice. Američki pisac i prevoditelj u svoj jezik prenosi knjigu kineskog pjesnika iz osmog stoljeća. Ta knjiga, međutim, nije prijevod nečega što je kineski pjesnik napisao. A ne, ništa od toga Tu Fu nije napisao! Weinberger će reći ovako: "Ovo nije prijevod pojedinačnih pjesama Tu Fua, već fiktivna autobiografija izvedena i prilagođena iz misli, slika i aluzija." I poziva se na metodu jednoga suvremenijeg kineskog pjesnika, taj je iz trinaestog stoljeća, Wen T'ien-Hsiang, borac protiv mongolskih osvajanja, koji je u zarobljeništvu sastavljao svoju poeziju od poezije Tu Fua. Preslagivao je stihove po mjeri svoga životnog i povijesnog trenutka, i to mu je bio način da izdrži život u ćeliji. Weinberger kaže da je to isto radio, da izdrži život u pandemiji, tijesan kao u ćeliji. Dijelom govori istinu, dijelom mistificira. Jer ono što on radi ne može se objasniti. Općenito, pisanje Eliota Weinbergera teško bi se moglo objasniti unutar govora o općeprihvaćenim žanrovskim kategorijama ili svrhama pisanja. Slavan i neuhvatljiv, to je Weinberger. Jedan od upečatljivijih tumača doba u kojem živimo.
FOTO Ekskluzivno zavirite u novu vilu 'Gospodina Savršenog'! Mediteranski štih i pogled dostojan najromantičnijih scenarija
Knjigu "Život Tu Fua" preveo je na hrvatski Miroslav Kirin. Premda u taj prijevod nije unosio sebe, tako što bi pisao fiktivnu autobiografiju Eliota Weinbergera po njegovoj fiktivnoj autobiografiji Tu Fua, ni ova knjiga nije puko prenošenje sadržaja iz jezika u jezik, ili iz jednog u drugo kulturno-povijesno i književno iskustvo. Ona to ne može biti upravo zbog te čudnovate svoje žanrovske neodređenosti i otvorenosti.
Prva rečenica, možda stih, knjige na hrvatskom glasi: "Kažu da je to jedino drvo na svijetu s takvim kruškama, jer te kruške ne žude da se množe igdje drugdje na svijetu." Rečenica vrlo snažna, ispunjena smislom, monumentalnom metaforikom, ali i nečim što je nama ovdašnjima važnije, jer je vrlo neobično. Naime, ta rečenica, onako kako ju je preveo Miroslav Kirin, kako ju je razotkrio u hrvatskome jeziku, čime ju je razotkrio i u još barem tri-četiri samorazumljiva jezika, ima svoje mjesto, kontekst i bogato lirsko i epsko podrijetlo. Mogla je, recimo, ispasti iz prve, pritom staračke, knjige pjesama Ćamila Sijarića, izdane u beogradskom BIGZ-u, pod naslovom "Lirika". Takvim kruškama, koje rastu samo na jednom mjestu i imaju vrlo dubok razlog, koji se tiče žudnje njihove za postojanjem i nepostojanjem, da ne rastu više nigdje na svijetu, Sijarić je posvetio svoje pjesničko djelo, a ni u pripovjedaštvu njegovom ne nedostaje takvih motiva. Ako nije Sijarićeva, Weinbergerova rečenica u prijevodu Miroslava Kirina pripada Ivi Andriću i njegovim cjeloživotnim "Znakovima pored puta".
Sljedeći odlomak na prvoj stranici knjige, koji teče odmah po rečenici o kruški, ide ovako: "Razmišljao sam o Starcu Koji Je Dozivao Svoje Kokoši. Imao je stotine kokoši, svaku s vlastitim imenom. Zovnuo bi je imenom i kokoš bi došla. Sjetio sam ga se kada su svi kandidati, uključujući i mene, pali na ispitu." Ovo je već nešto drugo, ali nama jednako blisko i poznato. Iz te poznatosti i bliskosti, kulturološke i antropološke, stiže čudo i sva neobičnost Weinbergerova pisanja (ili prevođenja). Najprije, starac se, po kineskoj navadi, očito zove imenom onog koji je dozivao svoje kokoši. Otud velika slova. Iz čovjekova imena često poteče i njegova priča. Ime je sudbina! Malo kojem svijetu ova je tvrdnja bliža nego nama. Ime, međutim, da mu se neoprezno narugaš. Ali starcu bi se svaka njegova kokoš poimence odazvala kad bi je među stotinama drugih dozivao. I to je doista nešto što nismo vidjeli, i što nitko nije vidio u ovih tisuću i kusur godina koje nas u vremenu dijele od Tu Fua. Svašta je i koješta čovjeku pošlo za rukom i za majmunolikom njegovom glavom, ali nikako nije to što je mogao Starac Koji Je Dozivao Svoje Kokoši: da doziva kokoši, i da mu one poimence dolaze. Potom slijedi posljednja Weinbergerova rečenica: "Sjetio sam ga se (starca) kada su svi kandidati, uključujući i mene, pali na ispitu." To je trenutak u kojem je tekst prešao tisućutristo godina, od Tu Fua do nas. Ali to je i trenutak u kojem se čitatelj našao u čudu pred pitanjem tko je pripovjedač, tko je lirski subjekt ove pjesme (ili strofe), i tko to u njoj razmišlja o starcu i kokošima? Tko je to među kandidatima, koji, skupa s njim, nisu položili ispit. Ovom se čitatelju, naime, čini da je on i sam - kokoš. I da se, kao ni sve druge kokoši na svijetu, izuzev onih starčevih, ne odaziva pozivu. Ispit je, zapravo, dozivanje kokoši. I one sve padaju.
Kruške i kokoši Starca Koji Je Dozivao Svoje Kokoši jedinstveni su na svijetu. Nema ih više. O tome govori pjesma/tekst na stranici broj 5, prvoj od 62 stranice ove knjige. I na svim ostalim stranicama riječi su izvanredno dobre, tako da bi dobar čitatelj imao razloga čitati ovu knjigu.
Otvori KEKS Pay
