Za glumca Enisa Bešlagića ovo je iznimno uspješno razdoblje u njegovoj karijeri, obilježeno nominacijom za prestižnu Večernjakovu ružu u kategoriji glumačko ostvarenje godine i trijumfom njegove monodrame "Da sam ja neko", koja će uskoro zasjati i na pozornici Opere House u Sydneyu. U razgovoru nam je Bešlagić otkrio kako se nosi s ovim valom uspjeha i što mu znače ova priznanja.
Jeste li očekivali nominaciju za Večernjakovu ružu? Pa, nisam očekivao, ali sam se nekako u životu naviknuo da ništa ne očekujem, nego da preuzmem stvari u svoje ruke. Ali, evo, kad sam već nominiran, onda ću očekivati i da je dobijem, jer se moram nadati. Baš sam sretan i iznenađen, zahvalan. Zaista, čak mi i nominacija znači mnogo, pogotovo u zemlji u kojoj mnogo radim i u kojoj sam proveo većinu svoje profesionalne karijere kao glumac. Imponira mi to i veselim se tom datumu, koji sam već unio u svoj dosta gust planer.
Nominirani ste za svoju monodramu "Da sam ja neko", koju ćete izvoditi i u glavnoj Dvorani Opere House u Sydneyu. Jeste li mogli uopće takvo što zamisliti kad ste bili mali? Kad sam bio mali, moj prvi susret s Opera Houseom bio je u crtanom filmu "Tom i Jerry" kad Jerryja ganja Tom tamo po onoj pozornici i orkestru. Nadam se da ćemo taj san sada ispuniti moj Šerbo i ja, vječni moj pratitelj koji mi je tehnička podrška, pa ćemo napraviti neki cirkus tamo. Ali općenito, nisam mogao ni sanjati, ni u ludilu, pogotovo ne kad sam počeo lijepiti plakate za prvu predstavu prije oko godinu dana i deset mjeseci u Brčko distriktu – fizički smo lijepili plakate i molili ljude da dođu na predstavu. Danas mi kažu da naše karte preprodaju čak i "tapkaroši". Uspjeli smo tu predstavu dovesti do Opera Housea, gdje nije bilo jednostavno dobiti ni dvoranu; trebala su mnoga jamstva. S druge strane, to je australska nacionalna kuća, tako da oni to ne daju baš svakome tko se prijavi. Prošao sam provjere – sve ovo što radim godinama rezultiralo je time da dobijem termin za 2. rujna ove godine.
Što vam je bila najveća inspiracija i motivacija za stvaranje ovog djela? Najveća motivacija, moram priznati, bila mi je obitelj. Želio sam preuzeti odgovornost jer sam vidio da nema baš projekata koji se snimaju. Dosta sam bio na "klupi za rezervne igrače"; nisam bio iskorišten koliko sam htio, kao i svaki igrač, da igram na sceni, nisam imao priliku. Većinom su to bile neke serijice, ali ni to nisam snimao dugo, nisam imao neke konkretne i dobre ponude. Onda sam odlučio to napraviti jer kao netko tko prehranjuje obitelj morao sam stati na scenu pa što bude. Krenuo sam u to. Povjerovao sam da će moja priča biti dovoljno zanimljiva publici da će ju gledati. I evo, Bogu hvala, pokazalo se kao pun pogodak i da danas s radošću idem i putujem kilometrima i uživam u kontaktu s publikom. Golema podrška bila je zaista moja obitelj. Svih ovih godina ona mije najveća motivacija.
Kako ste uspjeli privući ljude predstavom koja je pozitivna, bez vulgarnosti i politike? To se danas čini nemogućim... Baš sam to želio napraviti – predstavu u kojoj nema toga što ste nabrojili. Nešto drugačije. Vidio sam sve što je na tržištu i onda sam rekao: "Hajde da ponudim nešto što će možda biti neki novi koncept, neki novi stil." Ovo zaista nije ni monodrama ni stand-up. Ovo je autobiografska priča i mislim da je ona nekako i nov koncept koji će sigurno zaživjeti u budućnosti i da će se mnogi odvažiti da rade takve predstave. Vidim da i rade, tako da se nadam da će biti toga što više. Jer ljudi su siti glume i glumaca. Svi se nekako krijemo iza tuđih tekstova. Teško je preuzeti ulogu i govoriti nešto o sebi, jer ja u predstavi zapravo igram samog sebe. To je nekako koncept koji je drugačiji, ali očito koncept koji daje emociju, ima dušu, budi razne vrste osjećaja, od smijeha do suza. Shvatio sam da ljudi vole predstavu u kojoj će se nekako i pronaći, identificirati, tako da je ovo predstava za sve generacije, od najstarijih do najmlađih, da se pronađu. Želio sam da to bude zaista obiteljska predstava.
FOTO Prepoznajete li slavnog glumca s fotografije? Kao dječak je radio na groblju, život ga nije mazio
Zašto se toliko ljudi identificira s ovom predstavom? Ljudi se identificiraju zato što je ovo na neki način vremeplov u kojem se podsjete na neka vremena, u kojima smo prepoznavali jedni druge, u kojima smo se pozdravljali i gledali kao susjedi jedni druge, pomagali lopatati snijeg i, kad napada, čistili svoja stubišta zajednički. Kad su odnosi u društvu bili bolji nego danas. Uza sav taj materijalizam i svu tu tehniku koju imamo, mi i danas vidimo da su nam snijegom zatrpane ulice, a nitko neće čistiti. Susjedi su jedni protiv drugih, zatvaraju se, a nekad su kod nas vrata bila otvorena i nikada se nisu zaključavala. Mislim da je to nekako priča u kojoj se prepoznaju i najstariji, a ovi najmlađi sigurno dobiju neku poruku za budućnost, pogotovo zato što su odrastali na mojim ulogama u serijama. Imao sam potrebu poručiti im nešto ozbiljnije s pozornice, nešto čega nije bilo u dosadašnjim mojim ulogama. Jako sam sretan što sve generacije doživljavaju to kao svoje. Djeca kupuju roditeljima ulaznice da ih počaste, a roditelji kupuju djeci karte i kažu: "Ovo morate vidjeti." Mislim da je to najbolja preporuka za predstavu.
Prva uloga zbog koje vas je javnost zamijetila je ona u "Našoj maloj klinici". Koliko ste se promijenili otkad ste glumili Šemsu, prepoznaju li vas još ljudi na ulici zbog te role? Ne znam da sam se puno promijenio od Šemse kad smo to snimali prije dvadeset godina. Normalno da ljudi to pamte i pamtim ja. Djeca su odrasla na toj ulozi. Danas ta djeca dolaze sa svojom djecom na moju predstavu i gledaju. Ipak smo to snimali prije 20 godina i mogu vam reći sa sam sam sebi bolji nego prije, ali mislim da je to uloga koja je obilježila moju karijeru i život. Sve je pozitivno, lijepo druženje i snimanje s kolegama i mogu biti sretan da pripadam kategoriji glumaca koje će pamtiti po nečemu lijepom, dobrom, veselom. Ne vidim da se danas snima nešto takvo što bi se moglo puštati da se zabave djeca. Svi smo postali frustrirani tim svjetskim nagradama pa uvijek gledamo da dospijemo na velike festivale, a ne bavimo se publikom, zbog koje sve to i radimo. I onda kao nećemo mi snimati neke, pod navodnicima, "jeftine serije". Radit ćemo samo visoke produkcije, a onda niti publika dobije ono što očekuje od nas niti mi napravimo vrhunsku seriju, nego to samo izgleda lijepo, a bogami, u većini slučajeva, na djelu su neke veze.
S izvedbama 'Da sam ja neko' nastavljate i ove godine? Već smo do svibnja objavili termine predstave. Traži se ulaznica više. Deset puta se već igrala u Lisinskom i već šest puta u Kinu SC-a, i po mjesec, dva, zaista nema ulaznica unaprijed. Mislim da će ovo trajati jer je publika željna toga.
Koga ćete povesti na dodjelu Večernjakove ruže 20. ožujka? Ne znam tko će doći sa mnom. Vjerujem, kako je tad prvi dan Bajrama, praznik nakon ramazana, doći ću baš zbog te nagrade u Zagreb, iz Tešnja, gdje ćemo biti obiteljski okupljeni. Doći ću doći i nadam se nagradi. Zato i dolazim, a i došao bih ionako. Bio sam više puta i prezenter, ali nikad nisam bio, a možda i jesam jednom davno, nominiran. Ali neka ostane ovako, čekat ćemo. Glumac je glumac i glumac.
Otvori KEKS Pay
