Splitska glumica i uspješna poduzetnica, 43-godišnja Ana Gruica Uglešić trenutačno živi jedno od onih razdoblja koje se pamti cijeli život. Dinamično, radno, ali istovremeno ispunjeno radošću i plodovima vlastita truda. U velikom, inspirativnom razgovoru u našoj emisiji “Show na kvadrat” Ana nas vodi kroz sve faze svog života: od djevojke sa splitskog Trstenika koja je sanjala o "daskama koje život znače", preko ljubavi prema baletu, manekenstvu i uživanju u središtu pozornosti, do krhke, emotivne djevojke koja je oduvijek željela biti samo sretna i ispunjena. Danas, Ana je majka desetogodišnjeg sina Marata, kojeg je dobila u vezi s piscem Hrvojem Šalkovićem. Iako više nisu zajedno, u odličnim su odnosima pa je tako poznato i to da je njezin bivši partner dobar i s Aninim suprugom, psihijatrom Boranom Uglešićem. U ovom razgovoru prvi put otkriva i dirljivu anegdotu o upoznavanju s Boranom, koja otkriva njezinu ljudsku toplinu i humor, a sve detalje možete pogledati u emisiji na našem YouTube kanalu. No Ana je više od glumice i majke, ona je žena velikog srca i neumorne energije. Pokretanjem humanitarne udruge Hu Gru pomaže svim potrebitima, djeci, samohranim i zlostavljanim majkama, dok njezin dugogodišnji društveni angažman jasno pokazuje kako svoj glas koristi za one kojima je najpotrebniji. Sa suprugom Boranom već ovog rujna otvara i Uglešić Health & Care centar u Dugopolju, najveći zdravstveni centar za starije i nemoćne u ovom dijelu Europe. U našem razgovoru Ana govori i o profesionalnim izazovima, prijateljstvima na splitskoj sceni, strahovima i radostima majčinstva te o svojoj osobnoj i poslovnoj evoluciji, i sve to s istinskom iskrenošću i toplinom koja dira. Ovo je priča o ženi koja uspijeva povezati umjetnost, obitelj, humanitarni rad i poslovne ambicije u jedan snažan i inspirativan životni put.
Vjerujem kako mnogi imaju osjećaj da vas godinama poznaju, no opet nekako uspijete iznenaditi. U kakvom vas životnom periodu danas zatječemo?
Uspijem i samu sebe iznenaditi, a isto tako i ljude koji prate moj rad i životni napredak. Od djetinjstva sam još tražila od života više, bolje i jače, a i smatram kako je zadaća svakog pojedinca ulagati u razna polja, kao što je obrazovanje, fizički izgled, duhovnost, majčinstvo, partnerski odnosi, prijateljstva. Konstantno se trudim nešto novo naučiti. I upravo zato uspijevam iznenaditi kako publiku tako i sebe. Trenutačno sam u jednoj od najljepših životnih faza, a i iznimno je turbulentan period. Sin mi je u pretpubertetu, u braku sam, upisala sam poslijediplomski specijalistički studij jer vjerujem u cjeloživotno znanje. Iako mi to nije bilo neophodno, uživam u svakom dolasku u Zagreb zbog fakultetskih obveza. U Gradskom kazalištu mladih u Splitu glumim u jako puno predstava, a među zadnjima je “Lutkina kuća, dio drugi”, na koju sam iznimno ponosna. Na koncu, sa suprugom Boranom otvaram najveći zdravstveno-socijalni centar u jugoistočnoj Europi “Uglešić Health & Care” centar, kojemu smo u potpunosti posvetili posljednje dvije godine. Pred samim smo otvorenjem, a 1. rujna počinje s radom. Na baušteli sam po cijele dane, nadzirem radove, borim se s financijama, narudžbama, interijerom, zapravo nema s čim se ne borim. Osim svega navedenog, posvetila sam se i svojim treninzima, s kojima sam ušla u svoju rutinu, a oni su moj ispušni ventil. To je sve dosta šarolik spektar onoga čime se bavim, intenzivan, i evo, u toj fazi ste me zatekli.
Krenimo od nečega što vam očito nije samo projekt nego i osobna misija, vaša humanitarna udruga Hu Gru, koja je nedavno osnovana, a koja pomaže djeci te samohranim i zlostavljanim majkama. Kada ste osjetili potrebu da svoj javni prostor usmjerite pomaganju drugima?
Humanitarna udruga Hu Gru bavi se svim potrebitim ljudima. Dugi niz godina imala sam potrebu osnovati tu udrugu. Prije nekih godinu dana gledala sam svoj zid na Facebooku i “skrolala” sam kako bih vidjela jesam li bila društveno aktivna te sam zaključila kako sam posljednjih deset ili petnaest godina vrlo često dijelila humanitarne akcije i imala potrebu sudjelovati i pomoći kao javna osoba. Potom, 2015. godine, prije nego što se rodio moj sin Marat, to mi je možda bila i najveća humanitarna akcija, obrijala sam glavu. Međutim, to sam povezala s jednom humanitarnom akcijom i time sam pripomogla da se kupi jedan prijeko potreban aparat za dječji odjel kninske bolnice. Nakon toga, dugi niz godina intenzivno sam tražila način kako se uključiti u društveno koristan rad i onda sam posljednjih nekoliko godina otkrila kako iskoristiti društvene mreže za humanitarni rad. Moram priznati da sam posebno ganuta time što mi ljudi vjeruju. Što posljednje dvije i pol godine radim, a puno se toga odradi da uopće ne bude javno objavljeno. Imam ekipu i društvo ljudi koji su poprilično situirani i ostvareni poslovno i financijski te smatram kako je naša dužnost vratiti nešto društvu. Najmanje što možemo učiniti je pomoći kad treba za humanitarne akcije. Na kraju cijele balade, uvjetno rečeno, ispada da je mali čovjek najaktivniji. Na tisuće poruka mi pristiže i vidim da su neki ljudi izdvojili svoj posljednji euro kako bi pomogli.
Koliko vas je humanitarni rad promijenio? Je li vas učinio mekšom ili možda još jačom?
Mislim da me humanitarni rad širi u sve strane, i ojača i omekša. Kada vidim situaciju u kojoj ljudi doista trebaju pomoć i koliko su njihove životne situacije kompleksne, koliko je tu bolesti u pitanju... Tu nikada nije jedan izdvojeni slučaj, uvijek bude npr. troje bolesnih, pa podstanari, u pitanju budu gotovo uvijek kompleksne i zahtjevnije situacije. Kada ljudima doista treba pomoć, to sigurno dira i omekša dušu, a s druge strane postoji puno ljudi koji se javljaju i koji su naviknuli živjeti od pomoći drugih i socijalne pomoći. Ne znam koliko su pojedinci svjesni, ali ljudi koji se bave humanitarnim radom u Hrvatskoj poprilično su umreženi. Čujem se gotovo sa svima njima te znamo imena ljudi koji traže pomoć na taj način i koji iskorištavaju humanitarne udruge. U tim mi situacijama srce zna biti dosta kameno zato što mora biti jer znam da su u pitanju ljudi koji ne žele raditi ni stati na svoje noge. Ne žele ni bolje svojoj djeci, nego iskorištavaju dobrotu drugih ljudi. U takvim trenucima znam biti, mogla bih reći, brutalna.
Mislite li da danas živimo u vremenu u kojem ljudi imaju sve manje empatije jedni za druge?
Mislim da se dogodio jedan, nazovimo, polaritet. Postoje ljudi koji su potpuno bešćutni i to im je sve smiješno te ne žele sudjelovati u humanitarnim akcijama. Dapače, u svemu vide prijetnju. Dogodilo mi se nekoliko puta da ljudi prijave Facebooku ili Instagramu humanitarnu akciju koju organiziramo. Nevjerojatno... S druge strane, širi se i empatija. Ljudi su shvatili da je tu spas duše, jer ljepota života, vraćanje duga i pomaganje drugima zapravo je bit našeg postojanja.
Posebno je zanimljivo to što poslovno surađujete sa suprugom, psihijatrom Boranom Uglešićem. Je li vam to više prednost ili ponekad opasan teren?
S vremena na vrijeme imamo razgovore i “briefinge” gdje prolazimo gdje se trenutačno i u kojoj fazi nalazimo. Vrlo izazovno je raditi na jednom tako velikom projektu, a pritom biti u braku. Iskreno, i nema puno vremena samo za nas, sve naše vrijeme vrti se oko posla. Čak i kada odemo sami na večeru, ponovno razgovaramo o poslu. Trudim se biti ta koja i sebe, a i njega osvijesti u razgovoru da će ovaj intenzivan period proći, da će djeca odrasti te da ćemo na koncu cijele ove balade ostati samo nas dvoje, jedan na jedan. Važno nam je izdržati ovaj period, jer ovaj projekt i posao lako mogu uništiti naš brak, ne bi bio ni prvi ni zadnji. No mi se trudimo da ne budemo u toj statistici. Mislim da smo na dobrom putu da “preživimo”, a evo, ubrzo planiramo i neko zajedničko putovanje kako bismo se barem na kratko pomaknuli i udahnuli nešto zraka. Zajednički donosimo odluke, a moram priznati kako je to našim muškim poslovnim partnerima dosta čudno. Koliko vidim, kroz ovaj period srela sam dvjestotinjak muškaraca, što na gradilištu, što u tvrtki, a samo nekoliko žena. Nekima izravno kažemo da ćemo im se javiti tijekom nekoliko dana kada se on i ja dogovorimo pa ljudima to bude čudno. Tako da treba preživjeti i taj muški princip gdje se indirektno nameće da ja kao žena ne bih trebala imati tu količinu autonomije. Ili da uopće ne bih trebala imati pravo glasa u odlučivanju. No mi smo svoj brak skrojili po tome da budemo u pravom partnerskom odnosu, to je bio preduvjet. Upravo zato pucali su moji prethodni brakovi i veze, jer me netko nije doživljavao kao ravnopravnu partnericu.
Zanimljivo je da se niste odrekli svog prezimena nego ste suprugovo dodali svom djevojačkom. Koliko vam je kao ženi važno zadržati svoj identitet?
Znam se našaliti da je prvo prezime fiksno, a drugo varijabilno. To je inače moja interna šala. Mi Gruice cijeli smo život samo tri sestre, nemamo brata, nema tko nastaviti lozu. Obećala sam si da će prezime Gruica biti tu do kraja postojanja. Inače, smatram da bi žene općenito trebale držati do svog prezimena. Mogla sam inzistirati i na tome da moj sin Marat nosi moje prezime, no tu sam dosta konzervativna. Svoje prezime ne dam.
Ljudi vas često doživljavaju kao snažnu, glasnu i samouvjerenu ženu. Koliko je ta slika stvarna, a koliko je možda vaš zaštitni oklop?
Na sceni sam od svoje petnaeste godine, odrasla sam pod svjetlima reflektora. Nisam imala utjecajnog oca ni muža. Kroz život sam se trebala boriti apsolutno sama i još sa 17 godina nailazila sam na kritike i raznorazne komentare. S godinama sam stvorila taj neki “gard”. Također, nije daleko istina od ove Ane kakvu vidite. Ja sam glasna, borbena, emancipirana, ponekad i gruba, no to je bilo sve nužno kako bih opstala u današnjem svijetu. Bavila sam se i manekenstvom, kasnije sam upisala Akademiju, u kojoj su me dočekale predrasude, od profesora do kolega. Stalno sam imala put na kojem sam se trebala dokazivati. Cijeli život doslovce sam trebala umanjivati sebe da bi ljudi oko mene bili zadovoljni onim što vide. No sada sam došla u životnu fazu kada imam 43 godine i baš nemam više potrebu umanjivati se, nemam potrebu ljudima govoriti da sam kod kuće nešto totalno suprotno, ali isto tako nemam ni potrebu biti u “gardu” koji je ljude možda godinama iritirao. Na razne načine su me ljudi pokušali omalovažiti tijekom godina – da sam samo manekenka i da nikada neće ništa biti od mene kao glumice. Pa, eto, na kraju bude nešto od mene kao glumice.
VIDEO Ana Gruica Uglešić: Tužila sam novine, tražila potvrdu za duševnu bol i tako sam upoznala supruga
Otvori KEKS Pay
Sve je to lijepo, kao romani Jane Austin ali kad se zagrebe ispod povrsine ima tu svega od banalnih stvari kao sto je tetoviranje, prvi brak s muslimanom inace cetvrokrilnim vlasnikom teretane kockaste glave, pa na kraju s psihijatrom iz stvarno ugledne obitelji ali ups ide uskoro na odsluzenje zatvorske kazne radi zlocinackog udruzivanja kod izdavanja invalidnih mirovina. U normalnom drustvu bez i zira sto su izapadna drustva moralno devijantna ali kad te uhvate pa,pa