Krajem 2024. Vlatko Stefanovski boravio je nekoliko dana u Londonu i, osim svirke u klubu Dingwalls 2 na Camdenu, klubu gdje nastupa većina glazbenika s ovih područja, nekoliko dana snimao u Abbey Road studijima sa svojim triom. Izašao je s 23 snimljene pjesme koje su ekspresno objavljene kao album "London Sessions" na streaming platformama, zatim na dvostrukom CD-u, a sada i na trostrukom vinilu.
Snimiti 23 pjesme u samo par dana u jednom od najpoznatijih tonskih studija u svijetu može samo ozbiljan profesionalac. Kao jedan od najboljih svjetskih gitarista, čiji renome je odavno nedostižan bilo kome drugome odavde, nije čudno da je Stefanovski u tome uspio. Riječ je o kompilaciji koja na jednom mjestu okuplja mnoge stare favorite koje uvijek volite poslušati, a uz živu svirku trija ima osobine live zapisa, samo bez publike. Upravo ovdje, bez dodatnih nasnimavanja i peglanja u studiju, možete čuti Stefanovskog i društvo kako opušteno idu iz pjesme u pjesmu (Jan Stefanovski na bubnjevima, Tihomir Hojsak na električnom kontrabasu i klavijaturist Damir Imeri), na snimanju koje je vodio Goran Martinac iz Croatia Recordsa s puno iskustva u Abbey Roadu i suradnji s tamošnjim profesionalcima.
Taman za proslavu spomenute 50. godišnjice karijere u kojoj je Stefanovski pokazao toliko toga da je i njemu samome teško dostizati samog sebe, ne samo kao gitarista, nego i autora odličnih pjesama, što se prečesto zaboravlja. Prošlo je već trideset godina otkako je zagrebačka publika mogla u dvorani Vatroslav Lisinski 1995. posljednji put na djelu čuti i vidjeti uskoro definitivno rasformiranu originalnu postavu Leba i soli. No, kasniji dolasci Vlatka Stefanovskog i budući projekti, kao i suradnje s mnogim domaćim glazbenicima, od Gibonnija nadalje, nastavili su stalnu vezu s domaćom publikom.
FOTO RTL Voditeljica preminula je sa samo 25 godina, a njezina smrt tada je šokirala cijelu Hrvatsku
Ako bismo trebali podvući crtu, onda bi iznad nje stajalo da su iz bivše države, od ljudi s dugim karijerama, samo Goran Bregović i Vlatko Stefanovski uspjeli svoju verziju "domaće" glazbe prodati u svijetu. Uronjenost Stefanovskog u makedonsku kulturu bila je jasna od samog početka rada Leba i soli 1977., a s godinama je samo dodatno modificirao pravilo misli lokalno, djeluj globalno. Puno toga dogodilo se u tih 50 godina, možda i previše, ali je svakako bilo zanimljivo. Zadnji put Vlatka Stefanovskog gledao sam uživo ispred zagrebačkog HNK u lipnju 2020., kad je korona malo popustila, a on održao sjajan nastup na otvorenom ispred posebno osvijetljenog HNK, samo u društvu svojih gitara. Ranije objavljeni Blu-ray disk "Live at Lisinski", snimljen na sličnom solističkom koncertu, pokazuje o kakvom se programu radilo. Malo je gitarista koje volite gledati i slušati u solističkim izdanjima, a da vas ne zagnjave, a Stefanovski je upravo takav: iako njegova bendovska verzija zvuči komercijalnije, vidjeti ga na samostalnom nastupu prava je esencija muzikalnosti i zalihe sjajnih pjesama.
Da ne odemo predaleko u prošlost i nabrajanje starih zasluga, može poslužiti recentni repertoar kojim je Stefanovski zadnjih godina znao i promijeniti smjer kretanja. Primjerice, jasno se to čuje i na namjerno starinskom albumu "Taftalidze Shuffle", na kojem je gitarističku pirotehniku električnih albuma s triom ili etničku world-music pozadinu zadnjih albuma "Seir" i delikatnog "Mother Tongue", stavio u drugi plan, a u prvi postavio konkretne pjesme s vokalima i tekstovima koji govore o onome o čemu je razmišljao i na putu do Zagreba.
No, da bismo razjasnili današnju poziciju Stefanovskog, ipak se moramo vratiti i u prošlost. Koliko je Bijelo dugme u sedamdesetim godinama donijelo bitan pomak na području masovno prihvaćene, komercijalne domaće rock glazbe, toliko su Leb i sol bili važni na terenu ozbiljne, zahtjevne svirke. Nakon mnogih pretencioznih prog-rock i jazz-rock pokušaja jugoslavenskih glazbenika, Korni grupe, Timea, Dade Topića, Septembera, koji su nakon boljih debitantskih albuma bezuspješno vrludali područjem između banalnih estradnih pokušaja i neuspjelih sviračkih komplikacija, s Leb i sol napokon je 1977. stigla artikulirana i instrumentalistički vrhunski sposobna jedinica koja je s obje ruke i noge, čvrsto i beskompromisno djelovala u području jazz-rocka.
Dok su nadobudni domaći pseudo-rokeri i estradni progresivci prethodnih generacija "ni piškili ni kakili" i u svojim karijerama besramno spajali banalne festivalske pjesmuljke i pretenciozne konceptualne albume, sve to promijenili su Vlatko Stefanovski i Leb i sol, čiji se značaj u opismenjivanju rock scene može usporediti s onim Buldožera, Bijelog dugmeta ili novog vala. Lakoća s kojom su spajali zahtjevne instrumentalističke dionice s jasnim i preglednim pjesmama bila je prvi, ujedno i najuspješniji spoj vrhunske sviračke tehnike i jakih skladateljskih sposobnosti. Suptilan jazz rock Leba i soli, pojačan etničkim utjecajima makedonskog folklora, označio je početak smislenog pristupa virtuoznoj glazbi kod nas, lišenog isprazne tehničke pirotehnike dotadašnje konkurencije.
Većinu tih premisa Vlatko Stefanovski zadržao je do danas, kao i 1982. kad sam ga gledao na par koncerata Leba i soli u Kulušiću, gdje je snimljen i koncertni album, kad je Stefanovski samo mijenjao boje All Stars tenisica iz večeri u večer, a sve ostalo bilo je isto, odlično. Vlatko je div gitare, tata i mama etno glazbe i world musica kod nas i šire, i to traje već 50 godina. Valja se prisjetiti i Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka koji su od 1977. zagovarali Vlatka kao bitnu novu vrijednost na domaćoj sceni. I bili su naravno u pravu, što se vidi i danas. Naime, sa Stefanovskim smo davno dobili nešto što ranije nismo imali; vrhunskog glazbenika i gitarista, odličnog autora pjesama, pjevača i uz sve to još i artikuliranog producenta i aranžera, beskrajno muzikalnog čovjeka koji je znao sve to uklopiti u smislenu cjelinu, a ne samo brzo svirati i tehnicirati po ljestvicama kao drugi.
Bilo je i prije dobrih gitarista, ali ne ovako dobrih, ne ovako pametnih i sa sveobuhvatnom vizijom. Sjećam se kad je u intervjuu Džuboksu 1981. mirne duše rekao da se The Clash i Stonese ne može skinuti kako treba, jer imaju poseban groove i način svirke. Stefa je odmah sve znao, danas i dalje radi "po starom" i zapravo je fascinantno slušati koliko zapravo zna i može postići.
Nemojmo se zavaravati, u glazbi zna skoro sve, a kako to promišljeno i kontrolirano koristi? I njegovi noviji albumi poput "Mother Tongue" koji je upravo reizdan na vinilu, odličan su primjer. I spomenuti "Seir" pokazni je primjer albuma vrhunskog gitarista na kojem skoro nema solo gitare. Ne može bolje, ali zato ima pjesama, harmonija, bendovske svirke i finih, promišljenih aranžmana. U vremenu kad se svi prave važni i s onim što ne znaju, užitak je slušati čovjeka koji zna puno, ali to ne koristi sve odjednom, nego filigranskim metodama uspijeva da mu neke nove pjesme zvuče tako da bi Sting, Gibo i neki drugi platili da ih imaju i od njih napravili hitove. Ali ovo je "mala noćna muzika" za fino korištenje, i to je najveća prednost, nema "silovanja" materijala, sve teče samo od sebe.
Vlatko je čovjek kojemu "internetizacija" samo pomaže, njemu konkurencija paše, dapače, nema se čega bojati, više se "boje" ovi tamo kad ga čuju. Lakše mu je iz Skoplja i s makedonskim folklorom stići do Los Angelesa ili Londona, puno lakše nego nekada, a baš autori i svirači poput njega imaju "svoje" sastojke koji su zanimljivi i ovima "vani". Bilo mi je tijekom godina zanimljivo par puta u tonskim studijima promatrati kako Stefanovski u samo tri pokušaja, u live svirci s bendom, stigne do željenog rezultata, s tolikom lakoćom da se to činilo upravo bezobrazno, kao elegantni balet na gitari.
Vlatko je beskrajno talentiran pa je zgodno vidjeti kako "radi" glazbu; odmah svira sve (s poluakustičnom gitarom), i ritam i sola i bazu i dodaje ukrase. Kad bi imao još jednu ruku, vjerojatno bi usput skuhao i kavu bez problema. Jednom mu se nakon prvog pokušaja sa Zapadnim kolodvorom, bendom Rade Šerbedžije, u studiju činilo da su malo prenervozni, pa je samo kao dirigent rekao: "Momci, dobri smo, imamo ga, ali ajmo sada hipnotički, sufi, ko šamani." Ponovimo, Stefanovski je tata i mama etna i world musica, onoga što je danas tako popularno. No, u vrijeme dok nije bilo tako popularno Vlatko se još s Leb i sol služio istim alatima i postizao visoke standarde kao rani uzori iz Weather Report, a samostalno radio kao "makedonski" Ry Cooder.
VIDEO Marko Bošnjak nakon pobjede na Dori: 'Medicinski tim mi je pomogao, a svoje emocije ne mogu sakriti'
Otvori KEKS Pay
