Kako je čovjek koji je utjelovio vjerojatno najimpresivnijeg antičkog lika prikazanog na filmu – Maximusa Decimusa Meridiusa, generala gladijatora, klasičnog atleta vrlo sličnog statuama iz tog doba, pretvoren u fizički suštu suprotnost, tj. Hermanna Göringa, jedinog Reichsmarschalla Trećeg Reicha? Mnogi su čekali upravo tu preobrazbu pa je i zbog nje "Nürnberg" bio jedan od najiščekivanijih filmova godine. Kod nas dolazi upravo ovog mjeseca pa će se i naši gledatelji moći uvjeriti u nekoliko stvari. Russell Crowe, koji je ulogom Maximusa u remek-djelu Ridleya Scotta ušao u filmsku povijest, svakako nije zaboravio glumiti. U posljednjih šest godina najbolja njegova uloga zapravo nije bila na filmu, nego na televiziji, gdje je izvrsno tumačio lik Rogera Ailesa, tvorca Fox Newsa, u seriji "Najjači glas".
A da bismo pronašli neku filmsku uspješnicu, trebamo posegnuti čak deset godina unatrag kako bismo dobili tek komediju "Dobri momci", u kojoj je s Ryanom Goslingom, od kojega smo također navikli na znatno više. Za nešto ozbiljnije čak i još dalje, u 2012. i "Jadnike", da bismo došli sve do 2007. i "Američkog gangstera", koji je nekako zaključio seriju filmskih uspješnica koje su se za australskog glumca zaredale nakon "Gladijatora". Jednostavno, povijesna uloga Maximusa osigurala je Croweu planetarni zvjezdani status pa se doima kao da se nakon zaista impresivnog broja odličnih filmova odlučio malo i zabavljati. Tako je nekako izgledalo posljednjih nekoliko godina Croweova glumačkog života. Često su tu bile i uloge s dozom samoparodije, nezahtjevni filmovi, ponekad i takvi da bi u neka druga filmska vremena zaslužili status kultnih B-filmova. Russell Crowe danas ima 61 godinu, lagodan život zvijezde vjerojatno je kumovao tome da ga stigne višak kilograma, no, pomalo paradoksalno, ta mu je činjenica donijela i ulogu za koju je očito bio visoko motiviran.
Neustrašiva Zuzu u showu je smršavila 50 kg, a sada je skočila u hladno more i poslala snažnu poruku
Hermann Göring najviše je rangirani nacistički dužnosnik kojem se sudilo u velikom procesu u Nürnbergu godinu dana nakon kraja rata. Ta je uloga očito bila izazov koji Crowe nije želio propustiti. I to se jednostavno vidi u ovom filmu, u kojem je Crowe zaista bitno upečatljiviji od kolege mu oskarovca Ramija Maleka, pa i uvijek doista iznimnog Michaela Shannona. Već bismo sada mogli završiti ovaj tekst jer je Crowe kao Göring dovoljan razlog da odete u kino i odvojite nemalih dva i pol sata, koliko film Jamesa Vanderbilta traje. No od filma s tako važnom i zvučnom temom publika je ipak očekivala malo previše te je, čini nam se, pravilno zaključiti kako bi bez Croweova Göringa ovo bio jedan sasvim prosječan film kojim bi se tako važan događaj podcijenio. James Vanderbilt puno je poznatiji kao producent, a ovo mu je tek drugi film koji potpisuje i redateljski. Prihvatio se zahtjevna zadatka jer o suđenju u Nürnbergu napisano je gotovo sve pa je svaka nova iteracija još jedan izazov kako na nov način prikazati sve što je već poznato.
Ovdje se pokušalo promijeniti uobičajeni kut i gledati na suđenje kroz Douglasa Kelleyja, psihijatra čiji je zadatak bio proniknuti u psihu najviših dužnosnika Trećeg Reicha dostupnih savezničkom pravosuđu. Uz to je Kelley imao i sasvim konkretan zadatak, spriječiti da si bilo tko od njih učini bilo što nažao, odnosno dovesti ih do suđenja kao i do kasnijeg izvršenja presuda žive i zdrave. No Kelley je u tome bio neuspješan. Ne samo zato što se prije presude ubio sam Göring, što je najčešće spominjani događaj kada se o suđenju radi, nego i zbog manje poznatog slučaja koji je u filmu dobro opisan. A to je samoubojstvo Roberta Leya, visokopozicioniranog nacističkog dužnosnika s članstvom u NSDAP-u još od 1925. Ley, koji je bio predan Hitlerov poklonik do kraja, nije mogao podnijeti da mu se sudi kao, kako je smatrao, običnom kriminalcu. – Postavite nas uza zid i strijeljajte, vi ste pobjednici. Ali zašto bih ja bio izveden pred Tribunal kao k-k-k... ne mogu ni izgovoriti tu riječ! – govorio je Ley Kelleyu. I nakon nekog se vremena ubio na bizaran način, rasparao je jastučnicu, od nje napravio konop koji je zavezao za cijev u ćeliji i objesio se. Očevid nije otkrio nikakve tragove nasilne smrti. Događaj je poljuljao povjerenje zapadne komande u Kelleyeve sposobnosti, poglavito u mogućnost da se ravnopravno nosi s očito jednim od najinteligentnijih i najutjecajnijih među zatočenicima – Hermannom Göringom.
Film je snimljen prema knjizi utjecajnog američkog novinara Jacka El-Haija, koji se u karijeri poglavito bavio poviješću znanosti. Knjigu "The Nazi and the Psychiatrist: Hermann Göring, Dr. Douglas M. Kelley, and a Fatal Meeting of Minds at the End of WWII", koju je El-Hai objavio 2013. godine, za film je adaptirao sam Vanderbilt, nastojeći i na film prenijeti njezinu srž. A to su nalazi Kelleyevih psihoanaliza prve grupe od 22 nacista izvedenih pred sud u Nürnbergu, prije svega Hermanna Göringa. Taj drukčiji pristup suđenju u Nürnbergu ima sam po sebi svoju kompleksnost. Douglas Kelley je, naime, praktički zaboravljen u cijeloj priči o prvom velikom suđenju za ratne zločine i kršenje međunarodnog prava u ljudskoj povijesti. Film prema njemu zapravo nije pravedan, jer nije točno da je suđenje napustio jer je novinarki s kojom se bio spetljao dijelio detalje koje je ona potom objavljivala, nego jednostavno zato što je njegov zadatak bio dovršen i otišao je tri dana prije negoli je počelo svjedočenje Hermanna Göringa. Prema tome dobar dio završetka filma je fikcionaliziran, sve do trenutka kada se opisuje kraj Kelleyeva života. On je, naime, progutao cijanid, kao i njegov pacijent Göring, i to je učinio u vlastitoj kući pokraj tri kćeri, supruge i oca. Iako se tvrdi kako je Kelleyevo samoubojstvo izravna posljedica događaja u Nürnbergu, pa je tako i u filmu, obitelj se nikada nije složila da je to siguran razlog, kao ni da je to što je progutao bio cijanid, pa čak i pilula koju je ponio sa sobom iz Nürnberga. Nije tako točno ni da mu je karijera ubrzo nakon povratka u Ameriku propala, da se propio i tome slično. Kelley je sve do trenutka samoubojstva imao doista uvaženu znanstvenu karijeru.
Ima, međutim, i cijeli niz detalja koji su sasvim istiniti. Film s kadrovima iz nacističkih koncentracijskih logora isti je onaj koji je prikazivan optuženicima. Sudnica u kojoj se sve događa vjerna je rekreacija stvarnog mjesta koje se i danas čuva u Nürnbergu, no film nije sniman tamo, nego je cijela stvar složena u studiju u Mađarskoj. Bitnije od svega toga jest ono čime se Kelley bavio, a to je psihijatrijska procjena svakog od optuženih, pa i samog Göringa. U filmu se vidi da je na njima primjenjivan Rorschachov test. Riječ je o projektivnom psihološkom testu koji koristi dvosmislene mrlje tinte za procjenu osobnosti, emocionalnog funkcioniranja i poremećaja mišljenja, u kojem ispitanici opisuju što vide, a kliničar interpretira njihove odgovore na temelju obrazaca, lokacije i odrednica kao što su boja, oblik i pokret. Pravilno je testu dan adekvatan prostor u filmu, jer nacisti kojima je kasnije suđeno davali su prilično nevjerojatne, ponekad zastrašujuće odgovore. Takve je najčešće davao Julius Streicher, svakako prikazan kao jedan od najzlokobnijih zatočenika. Njega je u jednom trenutku zbog nasilja odbacio nacistički vrh. Najveći mu je protivnik bio upravo Göring, a zbog užasa koje je objavljivao u svojim antisemitskim novinama Der Stürmer, Göring je tvrdio da je zabranio da se to uopće čita.
Najgori među antisemitima vjerojatno nije za to previše mario jer se na novinama obogatio, postao milijunaš. Taj na prikaz jedne od slika u Rohrchachovu testu najprije odgovara – vagina. Pa opet – vagina. I onda – židovska vagina. Göring čini suprotno, daje vrlo kreativne odgovore, što se vidi u filmu, ali u stvarnosti je na drugu pokazanu karticu rekao ovo: "Dva plesača. Fantastičan ples. Dva muškarca, evo njihovih glava, spojenih ruku, poput derviša koji se vrte. Evo njihovih tijela, njihovih stopala." Nakon svih testova Kelley je jedino Leya procijenio mentalno nestabilnim s paranoidnim deluzijama i amnezijom te je preporučio daljnje procjene, ali na kraju je odlučio da se Leya ne može proglasiti ludim jer u tom slučaju ne bi mogao pristupiti suđenju. Bila je to pogreška jer je njegovo samoubojstvo, poglavito način na koji ga je počinio, dokazalo da je imao psihičkih problema. Nije jasno da nakon takve dijagnoze Leyu ostaje mogućnost da počini samoubojstvo. – Mogu namirisati Židova, znate – rekao je Kelleyu. Göringa je Kelley procijenio kao normalnu osobu, nipošto poremećenu, ali i dodao da je bio agresivna, narcistička individua.
Hitlerova jedinog Reichsmarschalla razveselilo je kada mu je Kelley priopćio da je visokointeligentan, izračunat mu je kvocijent inteligencije od 138, što jest doista visoko, ali nipošto nije razina genija. Razočaralo ga je, međutim, što po tom mjerenju ipak nije bio najinteligentniji. Bio je to Hjalmar Schacht, financijaš koji je od ranih dana pomagao NSDAP-u, no Göring nije bio ni drugi, jer je to bio Arthur Seyss-Inquart, austrijski nacist, kasniji gubernator Nizozemske, pa je Göring s Karlom Donitzom dijelio treće mjesto. Kelley je s Göringom stvorio određeni odnos, koji mu je dopustio da ga upozna možda i najbolje od svih zapadnih dužnosnika.
Proveo je oko 80 sati sa svakim od zatočenika s još jednim ciljem, u kojem nije uspio, da se utvrdi psihijatrijski profil optuženih nacističkih zločinaca i znanstveno definira njihovo zlo. Ispalo je kako to nije moguće, da se radilo o oportunistima koji su ugrabili priliku da se domognu moći i iskorištavaju druge. Neki su to radili i doslovno, poput Leya, koji je cijelo vrijeme bio na čelu Njemačkog radničkog fronta te je organizirao robovski rad zatočenika po logorima. Kelleyev je zaključak bio kako je uvijek bilo ljudi poput Göringa i društva. U filmu ima i citata koji će se vjerojatno vrtjeti po reelsima, TikToku ili već nečemu što koristite od sličnih platformi. Jedan je kada Göring u fikcionaliziranoj, ali napetoj debati kaže Kelleyu: "Znate li zašto vi sudite meni, a ne ja vama? Zato što ste vi pobijedili!" Cijeli prvi dio filma postavlja se pitanje zašto saveznici nisu strijeljali nacističke vođe znajući tako ionako što su učinili i za to imali i previše dokaza. Odgovor je stigao u liku glavnog tužitelja Roberta H. Jacksona, a to je da su saveznici naučili lekciju iz prošlosti. Shvatili su da Nijemci imaju tu karakteristiku da se iz teškog vojnog poraza poput onoga u Prvom svjetskom ratu oporave već za 15 godina. Znali su da će pogube li istaknute dužnosnike nacističkog režima, postići to da oni postanu mučenicima, da će vjerojatno ponovno doći do oporavka, pa možda i do novog rata, u kojem nisu sigurni da će pobijediti. Cilj je bio prikazati svijetu što su napravili, zašto im se sudi i, najbitnije, da se sami o tome očituju. Time se postiže moralna odgovornost koja, kako vidimo, doista i traje do današnjih dana. Samo Göring nikada nije priznao da je uopće znao za zločine, govorio je da logori nikada nisu bili planirani kao mjesto uništenja cijele jedne rase i nepodobnih, već su ih na taj kolosijek skrenuli ljudi poput Heinricha Himmlera i Reinharda Heydricha.
Pitanje koje se također nameće u filmu, i to u sceni u kojoj Göring objašnjava kako je vodio lijep život na račun dr. Hermanna Epensteina, bogatog židovskog liječnika koji je njegovu obitelj izvukao iz financijskih problema, a njegova majka postala mu je ljubavnica u odnosu koji je trajao 15 godina. Pitanje je kako je čovjek koji je toliko dugovao jednom Židovu toliko pridonio progonu i uništenju njegova naroda. Odnos između njega i Kelleya bio je, čini se, dosta prisan jer je Göring, smatrajući da neće preživjeti suđenje (a vjerovao je da je moguće da ni njegova supruga neće dugo), ponudio Kelleyu da posvoji njegovu omiljenu kćer Eddu. Ipak, uspio je prevariti sve i do dana današnjeg nije pronađen točan odgovor kako je došao do pilule cijankalija u zatvoru i otrovao se izbjegavši konačnu kaznu. Znanstvenici su prema savezničkim izvršiteljima imali zahtjev da im se u slučaju kazne strijeljanjem ne puca u glavu, jer su htjeli da im se sačuvaju mozgovi zbog daljnjih istraživanja. Ishod je bio da uopće nisu strijeljani, nego ubijeni vješanjem, tijela su im spaljena u logoru Dachau, a pepeo prosut u rijeku Isar.
Život u slikama: Brigitte Bardot bila je seks-bomba, muškarci su je jednostavno obožavali
No ostali su zapisi dr. Douglasa Kelleya, na temelju kojih je El-Hai napisao knjigu koja je postala predloškom za ovaj film, koji doista nije loše režiran, a i potreban je u bilo koje doba, pa i 80 godina nakon samog događaja. Iako u filmu ima i malo prevelikih sloboda pa se, recimo, tvrdi kako se Jackson susreo s papom Pijem XII., što jest točno, jer dogodio se jedan takav kratki susret, no više puta je dokazivano da se nije razgovaralo o eventualnoj papinoj odgovornosti. Nema nikakve sumnje da je Croweov Göring upravo onaj opisan u Kelleyevim zapisima, ili bilo kojeg znanstvenika koji se susreo s prvom grupom nacista na suđenju, pa i upravo onakav kakvog ga se prikazuje u brojnim istraživanjima – lukavac visoke inteligencije, šarmantan, a sve u cilju ostvarenja svojih namjera, pa bila to i ona konačna, da izbjegne konačnu kaznu. – Volimo se osvrnuti na našu povijest, prije 3000 ili 1000 godina, i primijetiti kolike smo zvijeri nekada bili. Trenutačno je broj graničnih sukoba ili aktivnih ratova koji se vode diljem svijeta veći nego ikad prije. Dakle, još uvijek smo zvijeri – rekao je Crowe o čovjeku kojeg je odglumio. Ima i jednu rečenicu iz filma za koju tvrdi da će ga uvijek pratiti. – Posljednji citat u filmu je: "Ako želiš znati što čovjek može učiniti, moraš pogledati što je čovjek već učinio", rekao je.
Otvori KEKS Pay
