Danas se navršava osma godišnjica od smrti jednog od najomiljenijih glumaca bivše države Ljubiše Samardžića, koji je preminuo u 81. godini nakon duge i teške bolesti, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag kroz više od 150 filmskih i televizijskih uloga. Bio je div ne samo po talentu, već i doslovno – malo je poznato da je bio visok gotovo dva metra, točnije 1,98 m, no kamera je, zajedno s njegovom skromnošću, tu činjenicu vješto skrivala. Njegov nadimak Smoki, koji je dobio po ulozi u filmu "Peščani grad" iz 1962. godine, postao je sinonim za šarm i toplinu, dok ga je uloga Borivoja Šurdilovića Šurde u kultnoj seriji "Vruć vetar" zauvijek upisala u srca publike diljem regije. Upravo su ga te uloge učinile zvijezdom čiji je sjaj dopirao do svakog doma bivše države, u vrijeme kada su se za vrijeme emitiranja njegovih serija ulice gradova praznile.
Rođen u rudarskoj obitelji, rano je ostao bez oca i na svojim je leđima, kako je jednom rekao, osjetio "težinu rudarskog kruha". To iskustvo nije ga slomilo, već ga je oblikovalo u čovjeka koji je iznad svega cijenio poštenje i poštovanje prema drugome. "Znam da sam kao dijete zapamtio nešto jako značajno, a to je poštovanje čovjeka po svaku cijenu i požrtvovanje za svakog. Uvijek sam u igru unosio srce i iskrenost, želeći po svaku cijenu da mi se to vrati", govorio je Samardžić, čija je iskrenost bila ključ ogromnog kredibiliteta koji je uživao među kolegama i publikom. Ta temeljna ljudskost bila je vidljiva u svakoj njegovoj ulozi, od partizanskih epopeja poput "Bitke na Neretvi" i "Valtera koji brani Sarajevo" do kompleksnih likova poput Crnog Roka u hrvatskoj seriji "Kuda idu divlje svinje", koju su mnogi proglasili najboljom serijom svih vremena na ovim prostorima.
Zenit popularnosti dosegao je kao Šurda, vječiti sanjar i "prekarni radnik" koji luta od posla do posla, od brijača koji usred brijanja legne jer mu je "pao tlak" do gastarbajtera u Njemačkoj, tražeći svoje mjesto pod suncem. Serija "Vruć vetar" postigla je nevjerojatan uspjeh, a u Mađarskoj je stekla kultni status do te mjere da je Samardžić na stadionu Nep dočekalo 100.000 ljudi, dok je naslovnu pjesmu "A sad adio" otpjevao na mađarskom. Bio je i miljenik Josipa Broza Tita, a upravo je on, kako je jednom ispričao, na Brijunima potaknuo maršala da se nakon potresa u Skoplju ponovno pokrene produkcija "Bitke na Neretvi", jednog od najskupljih i najspektakularnijih filmova jugoslavenske kinematografije. Kroz desetljeća karijere osvojio je sve najvažnije nagrade, od šest Zlatnih arena u Puli i Zlatnog lava u Veneciji do nagrada za životno djelo koje su potvrdile njegov status legende.
Ipak, iza blještavila reflektora i nebrojenih aplauza, Ljubiša je vodio svoje najteže bitke. Njegova najveća životna uloga bila je ona oca, a najveća tragedija gubitak sina jedinca Dragana, zvanog Gaga. Supruga Mirjana, s kojom je bio u braku više od 50 godina, jednom je izjavila: "On je toliko brižan da ga ja zovem mama, a on mene tata. Mali čak kaže da ga je Ljubiša rodio, a ne ja!". Ta bezgranična očinska ljubav suočila se s najgorim iskušenjem kada je Draganu u 34. godini dijagnosticirana leukemija. Godinama je Ljubiša snimao i radio danonoćno kako bi platio skupo liječenje u Londonu. "Kad je naš Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me trgnula jer je bila svjesna da sam moralno pao. Govorila mi je: ‘Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi raditi jer ćeš u tome naći smisao opstanka’", s bolom se prisjećao glumac. Ta ga je tragedija zauvijek obilježila, a snagu za dalje pronašao je u radu i obitelji, osnivajući produkcijsku kuću koja je iznjedrila hvaljene filmove poput "Nebeske udice".
FOTO Ovo su svi kandidati nove sezone 'Života na vagi'U teškim vremenima ratova devedesetih, Ljubiša Samardžić pokazao je svoju ljudsku veličinu. Odbio je dopustiti da mu sin bude mobiliziran i poslan u rat "protiv dojučerašnjih susjeda i prijatelja", ostajući častan i dosljedan svojim uvjerenjima. Tijekom najtežih godina održavao je kontakte s kolegama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, poput redatelja Branka Bauera i Ivana Hetricha. Brojni hrvatski umjetnici, od Renea Bitorajca, koji je s njim glumio kao dječak, do Nine Badrić, koja ga pamti po toplim susretima u Dubrovniku, oprostili su se od njega s dubokim poštovanjem. "Bio mi je jedan veliki prijatelj koji me je podržavao kada mi je bilo najteže", izjavila je Neda Arnerić, ističući njegovu mudrost i strpljenje. Ta sposobnost da spaja ljude i čuva prijateljstva kada su se rušili mostovi bila je dio njegove jedinstvene osobnosti.
Posljednje godine života proveo je u tihoj borbi s teškom bolešću. Godine 2014. počele su vrtoglavice, a liječnici su mu dijagnosticirali agresivni tumor na mozgu uz vrlo loše prognoze. Unatoč svemu, borio se hrabro i dostojanstveno, daleko od očiju javnosti, okružen ljubavlju supruge Mirjane, kćeri Jovane i unuka. Njegov posljednji ispraćaj bio je duboko emotivan; stotine kolega, prijatelja i poštovatelja okupilo se u Beogradu, a najpotresniji trenutak bio je kada je kapelom odjeknula pjesma "A sad adio". Kroz suze, kći Jovana je poručila: "Bol si nadilazio radom, pretvarajući je u ljubav. Tako ćemo i mi sada, tata...". Po vlastitoj želji, njegova urna nije položena u Aleji zaslužnih građana. Odabrao je vječni počinak u obiteljskoj grobnici, uz svog voljenog sina Dragana.
Predsjednik zaprešićke HVIDRA-e slučajno se zapalio na Škorinom koncertu
Nezaboravan i osebujan lik ... Iz nekog razloga mi je najviše u sjećanju ostao kao Crni Roko u "Kuda idu divlje svinje".