Žao mi je, znam da je to besmislena objeda, ali je tako. Glumio je u američkom remakeu Hanekeovog filma "Smiješne igre" (2007.), koji nikad nisam razumjela. Promatranje psihopata na djelu? I to najnečovječnijih mogućih? Uz to što je lošija verzija "Paklene naranče", do dana današnjeg nisam shvatila što mi je taj film mogao donijeti osim zazora prema mladim ljudima koji pokucaju na vrata i bezazleno zatraže nekoliko jaja. Corbet je glumio čak odvratnijeg od dva posve mlada sadista psihopata koji zatoče obitelj u vikendici, naslađuju se u njihovu mučenju, pobiju cijelu obitelj, a na kraju s iskrom u očima krenu do sljedećih vrata.
Zašto uopće spominjem tu ulogu koju je Corbet dobro odigrao? Zato što želim istaknuti da je taj mladi američki glumac i redatelj (tek mu je 36 godina) oduvijek želio raditi art, umjetnost s velikim U, samo s priznatim filmskim umjetnicima. Radio je s Larsom von Trierom, s Rubenom Östlundom i Olivierom Assayasom. Takvi su i njegovi filmovi za koje piše scenarije sa svojom životnom partnericom, danskom glumicom i filmašicom Monom Fastvold.
Orsonu Wellesu bilo je samo 25 godina kad je režirao, producirao i glumio u svojem remek-djelu "Građanin Kane" (1941.). No, vremena su se promijenila, Hollywood i filmski svijet još više i rekla bih da je Corbet jednako toliko ambiciozan, ali svakako manje zreo od Wellesa u vrijeme "Građanina Kanea", bez obzira na to što je deset godina od njega stariji. Baš kao Welles, i on je s "Brutalistom" želio napraviti epsku dramu o Americi, o kapitalizmu u kojem nesretni, izmučeni umjetnici naprosto ne mogu stvarati art. Kako u filmu kaže Mađarica Erzsébet, supruga doseljenika, arhitekta Lászla Totha (nakon što se jedva spasila logora): "Ovo mjesto je trulo. Krajolici, hrana koju jedemo. Čitava zemlja je trula."
FOTO Voditeljica Dnevnika samozatajnog supruga upoznala je u srednjoj školi: Imaju dvoje djece i ne viđamo ih često
Moram mu priznati da je film, sniman hitchcockovskom Vistavision tehnikom, odlično snimljen, prepun prelijepih visti i prizora (krajolici nipošto ne izgledaju trulo), a napravljen je za samo devet milijuna dolara sa zvijezdama koje je ipak trebalo donekle pristojno platiti. Tu je manirirani, za Oscara nominirani Adrien Brody, potom odlični Guy Pearce, nominiran za sporednu ulogu, te Felicity Jones (čija je rola Erzsébet maltene mizogino skučena, no ipak je dobila nominaciju za sporednu žensku ulogu) i jako dobar Alessandro Nivola. No, Corbet se već javno žali u intervjuima da mu je film donio ugled i slavu, ali ne i novaca. Ah, to je s artom tako, ne znam kako to do sada nije naučio.
Vidjela sam na društvenim mrežama kako se poznati srpski redatelj Srđan Dragojević prisjetio svojeg profesora Gorana Markovića dok je gledao "Brutalista". Marković je znao na predavanjima komentirati neke ambiciozne art projekte pronicljivom rečenicom koja se zaista može primijeniti i na ovaj film: "Čista umjetnost nezagađena smislom."
Slažem se s Dragojevićem jer znam da je film prepun ishitrenih zaključaka koji se ne temelje na činjenicama. Ukratko, prepun je proizvoljnih besmislica. Zato budite strpljivi i dopustite mi da se nakratko osvrnem na njegov prethodni film "Vox Lux" (2018.). Zapamtila sam ga po jednom suludom prizoru.
"Vox Lux" je film o usponu velike američke pop zvijezde i zamkama slave s naratorom veličanstvenog glasa, Willemom Dafoeom. Tinejdžersku zvijezdu uništenu drogom i još više pomahnitalim narcizmom u kasnijim godinama glumi Natalie Portman, a njezinog iskvarenog menadžera Jude Law. Film je imao premijeru na venecijanskom filmskom festivalu, ali nije naročito prošao. Još je gore prošao kod publike. Možda i zato što je u Veneciji nekima bio posve neuvjerljiv jedan detalj koji mu pamtim i nisam mu ga oprostila. Heheh.
Corbet u priču o pomahnitaloj američkoj zvijezdi uvlači i "malo mjesto Brač (!) u Hrvatskoj". U kratkom prizoru, uz glazbenu podlogu Tajčine pjesme "Hajde da ludujemo ove noći", maskirani ubojice mitraljezima pobiju četrnaestero ljudi na plaži. Suludo! Barem meni.
Nije to posve loš film. Zanimljivo je kako se djevojčica "s glasom koji donosi svjetlost" polako pretvara u raspamećenu "divu" s "glasom Lucifera", kako je spremna na sve za slavu i više joj čak ni tragedija koju je prošla nije sveta (jedva je preživjela jedan od onih pokolja u američkim školama) pa radi video koji estetizira nasilje. Upečatljivi su i kadrovi njujorških nebodera, istovremeno veličanstveno dizajnirani, a otuđeni i nečovječni koliko i pop zvijezda. No, zašto taj masakr s maskama, to copycat američko krvoproliće, locirati baš na Brač koji je zadnji pokolj vidio 1944. kad su Nijemci ubili 24 otočana. Corbet nije mogao proguglati gdje su teroristički napadi i krvoprolića relativno česti?
Kao što nije ni sekundu razmislio gdje će locirati taj izvezeni američki masakr, tako si nije dao truda da bilo što sazna o arhitektima koji su završili slavni njemački arhitektonski fakultet Bauhaus i preselili se u Sjedinjene Države.
U filmu László Toth, poznati arhitekt s Bauhausa, koji je u Budimpešti već ostvario nekoliko važnih i zapaženih radova o kojima su pisali arhitektonski časopisi, koji je kao Židov jedva preživio logor, stiže nakon rata u SAD i uopće mu ne pada na pamet da se javi svojim poznatim profesorima i kolegama s Bauhausa koji u to vrijeme vladaju američkom arhitekturom i rade na najprestižnijim fakultetima i institutima. Tamo su već Walter Gropius, Mies van der Rohe, Marcel Breuer ili László Moholy-Nagy, njegov imenjak i sunarodnjak, također nekad profesor na Bauhausu. Možda ta imena članovima američke filmske akademije ne znače baš ništa kad su toliko oduševljeni "Brutalistom", što je gotovo nevjerojatno jer su napravili neke od najvažnijih njujorških zgrada ili, što je vjerojatnije, smatraju da činjenice nisu u artu važne, da gledatelji mogu baš sve "popušiti". Ja nisam od tih.
FOTO Pogledajte ekskluzivne fotografije Rakitićevog doma nedaleko od Splita
Osim toga, genijalni modernist s Bauhausa, koji je preživio logor Buchenwald, kad stiže nakon rata u New York, ni ne pomišlja volju za životom vratiti promatrajući njujoršku arhitekturu, a arhitektura mu je u životu najvažnija. Vidimo samo kojekakve slamove, posjet prostitutki i seksualnu nemoć te redove za pučku kuhinju (iako su Sjedinjene Države četrdesetih bile u velikom ekonomskom uzletu i toga nije bilo toliko kao u vrijeme velike krize prije rata). Valjda zato jer je Corbet njujoršku arhitekturu "odradio" u svojem prethodnom filmu.
Od prvog prizora - iako je László oduševljen dolaskom u "slobodni svijet" - mi shvaćamo da on ili neće ostvariti svoj američki san ili će do njega doći uz nezamislive žrtve. Naime, Kip slobode u tom prvom prizoru ne stoji uspravan, ravan, čvrst, ne obećava zaštitu, snagu, poredak, već je polegnut kao pijan. Ante Peterlić, moj profesor filmske teorije, uvijek nas je na predavanjima rešetao s time koliko pamtimo prve kadrove pojedinih filmova jer su oni iznimno rječiti. Kad Toth iz potpalublja izlazi na palubu broda nema nikakvog razloga da ugleda "ubijeni" Kip slobode. To je čista afektacija.
Još mi je jedna nelogičnost smetala od samog početka. Zašto je László po završetku rata otišao sȃm u Ameriku brodom, a nije provjerio gdje mu je voljena žena, koja je s njegovom nećakinjom bila u drugom logoru? Zašto se uopće nisu vidjeli iako je rat bio gotov i logoraši su se vratili kući? To je još jedna povijesna besmislica u filmu za koji je Corbet već dobio nagradu BAFTA britanske filmske akademije te nagradu Golden Globe za najbolji dramski film. Činjenice su nevažne, sve može ostati mutno kad je art u pitanju.
Recimo, pogledajmo kako veliki arhitekt Toth, koji bi i doslovno radije umro nego odustao od svoje vizije, spreman je kopati ugljen i živjeti u ubožnici, na heroinu - da zaboravi na sve, odgovara na pitanje zašto se baš posvetio arhitekturi: "Ništa nema svoje vlastito objašnjenje. Postoji li bolji opis kocke od njezine konstrukcije? Bio je rat, ali sad mi kažete da je mnogo mojih projekata ostalo stajati... Kad nas stravična sjećanja na ono što se dogodilo u Europi prestanu ponižavati, očekujem od svojih djela da postanu politički stimulans koji će pokrenuti preokret koji se događa tako često u ciklusima čovječanstva."
On je gladan, prljav od ugljena i sjedi sa svojim investitorom, uglađenim, izuzetno dotjeranim kapitalistom (Guy Pearce) koji mu otvoreno laska i pokazuje da želi razgovarati o velikim temama i biti dotaknut Tothovim genijem i oni se nakon tog razgovora zbližavaju. No, kasnije, (osjećam potrebu napisati - dakako!), pokazat će se da je taj obiteljski čovjek opsjednut majkom, zapravo sadist i homoseksualac koji ga je samo želio pokoriti. Baca mu uvrede u lice dok ga siluje u tunelu kamenoloma u Carrari, gdje su trebali nabaviti mramor za oltar crkve koju Toth za njega gradi. Je li kapitalist taj brutalist iz naslova ili ipak arhitekt nadahnut brutalizmom, modernističkim arhitektonskim stilom? To je mutno kao i toliko toga u filmu, no brutalni kapitalist, dok ga siluje, drži mu predavanje o "samopoštovanju koje ljudima poput njega nedostaje". Tu, pak, nije posve jasno mislili na židovstvo ili modernističko vizionarstvo koje je prekrižilo s tradicijom, no film je prepun primjera američkog rasizma i antisemitizma pa bih rekla oboje: "Ako vam toliko smetaju progoni, zašto ste tako laka meta. Ako živiš kao muktaš, od milodara, kao društvena pijavica, kako uopće možeš očekivati drugačije rezultate?" Prizor silovanja završava prelaskom na razuzdani party u kamenolomu početkom pedesetih godina u Carrari, s riječima pjesme "You Are My Destiny" (ti si moja sudbina, ti dijeliš moje snove, ti si moj san koji se ostvario...). To je cinični Corbetov komentar na mogućnost ostvarenja snova za sve vizionare i doseljenike u tu trulu Ameriku.
Još jedna kratka opaska koja me od početka filma zbunjivala. Film se posve očito naslanja na roman Ayn Rand iz 1943. te istoimeni film "The Fountainhead" (Izvorište, 1949.) za koji je ona napisala scenarij. Ayn Rand bila je jedan od najvećih obožavatelja Amerike (što ne treba čuditi jer je pobjegla iz Sovjetskog Saveza u vrijeme najveće gladi, a nikad nije uspjela roditelje i sestre prebaciti u Ameriku i zdvajala je jer su skapali od gladi za vrijeme Opsade Lenjingrada). Grozila se kolektivizma, kolektivnog identiteta, čak napisala novelu u kojoj su svi građani prisiljeni koristiti samo zamjenicu mi, a ja je zabranjeno. U njezinu romanu i filmu glavni lik, arhitekt Howard Roark (glumi ga Gary Cooper), kao i Toth, ne želi raditi po narudžbi, ne želi se povinovati masovnom ukusu i dominaciji većine, slavi svoj američki individualizam i pravo na svoju viziju. No, uz vjeru u sebe, on je slika neodoljive muške snage i karizme, njegovi falusoidni radovi naglašavaju njegovu potentnost. On ni u najvećim nedaćama, kad mu odbijaju projekte kao Tothu, kad također mora preživjeti kao fizički radnik, ne gubi svoju duboku vjeru u sebe i svoju vrijednost, nedaće ga samo ojačaju i kao vizionara i kao neodoljivog muškarca, a jadni Toth postaje impotentan i zapušten heroinist.
Kao što znaju svi koji prate ponešto američku filozofiju i književnost, Ayn Rand je desničarska, kapitalistička ikona. Sigurna sam da njezine knjige J. D. Vance smatra formativnima za sve što je on napravio u životu. Zašto preuzeti njezin lik nepopustljivog arhitekta, modernističkog vizionara, za film s posve drugim ideološkim pozicijama? Možda da pokaže kako bi Howard Roarke, da je doseljenik i Židov, zapravo prošao u Americi? No, Marcel Breuer je bio etnički Židov doseljenik pa je ipak sagradio waspovski muzej Whitney na žili kucavici američke protestantske etike i estetike, na njujorškoj aveniji Madison. Ali, koga briga za činjenice kad se prepuštamo ideologiji.
Na koncu se moram osvrnuti i na Totha kao posve neočekivanog povijesnog pobjednika, ako tako možemo nazvati čovjeka koji vegetira u kolicima dok se otvara prvo venecijansko biennale arhitekture s izložbom njemu u čast. Njegova nećakinja drži govor u kojem ističe da je on bio principijelni umjetnik i da je u središtu njegovih radova uvijek bila čista, neokaljana, duboka srž ljepote. No, odmah potom objašnjava da je njegovo remek-djelo, upravo onaj kulturno-vjerski centar koji je izgradio za svojeg silovatelja, zapravo reminiscencija na logore Buchenwald i Dachau u kojima su njegova žena i on jedva preživjeli. I sad se postavlja pitanje: jesu li onda svi oni beznačajni arhitekti i građevinari, koji su se oko njega vrzmali kao dosadne muhe dok je on radio na svojoj viziji, zapravo bili u pravu kad su inzistirali da Toth gradi nešto ružno i pogubno za ljudsku dušu. Je li im se brutalist iz naslova samo želio osvetiti što su oni mirno živjeli u blagostanju dok je u Europi njegov narod umirao u logorima? Arhitektura kao sredstvo osvete? Ne znam, valjda je i to moguće, toliko je toga preružnog i opresivnog po cijelom svijetu.
VIDEO Mlada Filipinka iz Međimurja očarala izvedbom na inauguraciji: Obožava Tajči i Doris
Otvori KEKS Pay
