Prije 50 godina, 1975., Bob Dylan snimao je album "Desire" sa sasvim drukčijim društvom glazbenika s kojima je surađivao prvi put te zatim krenuo na turneju koja je i u njegovom kanonu ostala zapisana kao posebna. Redatelj Martin Scorsese prije nekoliko godina o tome je objavio dokumentarni film "Rolling Thunder Revue - A Bob Dylan Story by Martin Scorsese" na Netflixu, koristeći neobjavljene video i audio materijale. Do tada su, osim nekih dionica Dylanova neuspjelog redateljskog prvijenca (četverosatnog igranog filma "Renaldo and Clara" iz 1977.) i dva videospota ("Isis" i "Romance In Durango"), sve te profesionalne koncertne videosnimke ostale neiskorištene i bačene u mrak ormara.
Zanimljivost je bila ponajviše u tome što se te 1975. u samo nekoliko mjeseci introvertni Dylan iz tonskog studija sa svog intimističkog albuma "Blood on the Tracks" pretvorio u osobu željnu druženja s ljudima koje je poveo na brzo smišljeno i realizirano koncertno putovanje, pretvoreno u jednu od najznačajnijih turneja u povijesti rocka.
Druženje sa starim prijateljima poput Allena Ginsberga i Joan Baez, te novim poput Patti Smith koja je te godine snimala svoj prvi album "Horses", mladim glumcem Samom Shepardom, mladom kantautorskom zvijezdom Joni Mitchell, Rogerom McGuinnom iz The Byrds, gitaristom Mickom Ronsonom iz Bowiejevih Spiders From Mars koje je Bowie raspustio 1973. i drugima po newyorškim klubovima i zabavama Dylan je nastavio na turneji s više izvođača, istražujući nove mogućnosti koncertne prezentacije.
Tko je majka Dominika Livakovića? Bila je u braku s bivšim državnim tajnikom, a danas ljubi zadarskog poduzetnika
U maniru putujuće cirkuske ili romske družine, rasprodani trosatni koncerti u manjim američkim dvoranama kapaciteta četiri, pet tisuća posjetitelja donijeli su neke od najpomaknutijih i nadasve drugačijih Dylanovih izvedbi starih i novih pjesama. Ili, kako je u filmu rečeno, "Dylan je sa sobom poveo na put mnoge i dopustio im da budu ekstremna verzija samih sebe". Pa i sam Dylan, kojeg vidite kako vozi veliki autobus od grada do grada, što je kuriozitet sam po sebi. S istom postavom glazbenika snimio je i odličan album "Desire" koji se pojavio krajem 1975.
Budući da je Dylan u okviru svoje edicije "The Bootleg Series" još 2002. objavio i dvostruki disk s audio snimkama turneje iz 1975., pitanje je bilo je li u arhivu ostalo išta vrijedno objavljivanja? Nakon što je Scorsese svojim filmom pokazao da jest, cjelovita potvrda stigla je u vidu masivnog box seta "The Rolling Thunder Revue - The 1975 Live Recordings" koji je na 14 diskova donio snimke pet čitavih nastupa s turneje, te tri diska snimljena na probama i jedan sa rijetko sviranim pjesmama 1975.
Prolaskom kroz kutiju otkrivala se raskoš unikatne Dylanove turneje, ali i po tko zna koji put potvrdila posebnost kantautora koji je kao malo tko u svijetu rocka desetljećima iz temelja revalorizirao i propitkivao vlastite pozicije. Nigdje se to ne vidi i ne čuje bolje nego u koncertnom opusu, na terenu pred publikom gdje je Dylan iz godine u godinu, iz turneje u turneju, pokazivao novog i drugačijeg sebe. Bilo bi lako ustvrditi da "1975 Live Recordings" predstavljaju vrhunac opusa u klasičnom razdoblju, ali ove su snimke sve samo ne klasične. I dok se drugi kao pijani plota drže utvrđene šprance, Dylanovo skretanje na skliski teren čuje se već od prvih proba 1975. sa suženom postavom banda u newyorškim studijima S.I.R. i hotelu Seacrest u Falmouthu, proba koje donose neke od unikatnih i nikad ponovljenih ili izvedenih pjesama.
FOTO HRT-ova voditeljica nakon razvoda od poduzetnika u vezi je sa splitskim inženjerom! Zablistala je na špici
I dok su snimke pet koncerata poznato prosipanje blaga kantautora u naponu snage - pa čak i ponovljene pjesme koje su stalno bile na repertoaru djeluje zanimljivo iz večeri u večer - Dylan je upravo na probama bio hrabriji od većine drugih i neusporedivo sposobniji priuštiti radikalno različita čitanja svojih pjesama, tradicionala, novih materijala za tada još neobjavljeni album "Desire" ili svima poznatih klasika iz šezdesetih. Paket je ukupno donio 148 snimaka, od kojih je 100 ranije neobjavljenih, uz knjižicu na 52 stranice ilustriranu arhivskim fotografijama i esejom Wesleya Stacea.
Sve bi to bilo neočekivano da se odavno nije znalo da je osim kao autor, Dylan zapravo najfascinantniji bio kao performance umjetnik, što je do detalja istraženo u tri iscrpna toma knjiga "Performing Artist" Paula Williamsa. Uz njih, poznata knjiga "On The Road With Bob Dylan" sudionika Rolling Thunder turneje 1975. Larryja "Ratso" Slomana, ostaje najdetaljniji prikaz razdoblja u kojemu je Dylan na istoj pozornici uz sjajan prateći sastav spojio T Bone Burnetta, Micka Ronsona, Joan Baez, Ramblin' Jack Elliotta, Allena Ginsberga i Joni Mitchell, te prikazivao "predstave" koje su upisane među najuspjelije scenske pothvate u rocku.
Upravo je Dylanov postupak izmjene stvarnosti i imaginacije, ključan za razumijevanje Scorseseovog filma koji uz dokumentarne snimke s turneje 1975. donosi i redateljsku, ali i Dylanovu "alternativnu stvarnost" pažljivo postavljenim "lažnim" intervjuima i podmetnutim arhivskim dokumentima, poput Sharon Stone u fotošopiranoj majici grupe Kiss i njenim svjedočanstvima o druženju s Dylanom, koju uvjerljivo podupire i sam Dylan današnjom pričom o tadašnjem druženju.
Provjereni oscarovac Martin Scorsese već je snimio sjajan dokumentarac "No Direction Home" o Dylanovim šezdesetima, ali mu je ovaj projekt stalno bio na umu, što i nije čudno. Naime, Scorsese je 1976. snimio legendarni "The Last Walz" o zadnjem gala nastupu grupe The Band u San Franciscu (Dylanova pratećeg sastava na turnejama 1966. i 1974.), na kojem su se pojavili i sam Dylan, Joni Mitchell i mnogi drugi. Scorseseovo prijateljstvo s najznačajnijim protagonistima rock scene tih godina pretvorilo ga je u razumljiv izbor za redatelja ovakvih projekata.
No, za razliku od "No Direction Home", Scorseseove intervencije ovaj put bile su maksimalne, iako je koristio arhivske snimke ispresijecane s novim intervjuom s Dylanom i razgovorima s drugim sudionicima. Sam Dylan razgovorljiv je i duhovit s novim opaskama, a na jednom mjestu kaže; "Život ne služi za pronalaženju sebe ili bilo čega, život služi da bi se nešto stvorilo". Upravo u toj izjavi, kao i u igranom filmu o Dylanu "I'm Not There", u kojem ga je glumilo nekoliko osoba, krije se zametak postupka kojim su on i Scorsese - poput Dylana u "Renaldo & Clara", ili na turneji gdje je svatko mogao odabrati svoj lik, pa je i Joan Baez pod šminkom i šeširom ponekad glumila Dylana - krenuli s pomicanjem stvarnosti.
I dodali u priču Sharon Stone, fantomskog američkog senatora koji 1975. ide na svoj prvi Dylanov koncert, "menadžera" koji priča o turneji, gangsterima i "novcima koji su bili posvuda", kao i tadašnjeg "redatelja" koji je snimao film o Dylanu i čije arhivske materijale sad gledamo.
Sam Scorseseov film ne prikazuje samo sjajne koncertne izvedbe nego i dokumentarne scene na putovanjima, što dva sata i dvadeset minuta film čini pravim bunarom povijesnih dokumenata. Osim uzbudljivih koncertnih nastupa Dylana i glazbenika, među poslastice svakako spada zajednička ad hoc izvedba Joni Mitchell, Dylana i McGuinna tada još neobjavljene pjesme "Coyote" Joni Mitchell u hotelskoj sobi.
Tu su i razgovori Dylana i mlade Patti Smith na pragu karijere, te priča o Robinu Hurricane Carteru. Tamnoputi boksač završio je u zatvoru u montiranom sudskom procesu kojim mu je nakalemljeno ubojstvo, a Dylan ga je 1975. posjetio u zatvoru i napisao pjesmu "Hurricane" s albuma "Desire", Dylanovom povratku protestnoj i angažiranoj glazbi od koje je bježao još od sredine šezdesetih. U jednom trenutku Dylan (tada) u filmu govori kako ne želi živjeti u Americi čije pravosuđe institucije ne funkcioniraju, što nas podsjeća na današnju situaciju u Hrvatskoj.
I čitav film sa Scorseseovim "falsificiranjem" prošlosti ironija je na današnju situaciju u svijetu i kod nas, gdje se istina zamagljuje i zamjenjuje fake news postupcima. "Rolling Thunder Revue" bila je sjajna turneja, a majstorska je i suradnja ključnog glazbenika i sjajnog redatelja koji su format dokumentarnog filma, osim za prikazivanje fascinantnih koncertnih snimaka, iskoristili za nešto puno više; film o turneji i stanju svijesti na kojoj su Dylan i društvo pod slojevima šminke i s maskama na licu bili u naponu kreativne snage i, kao puno puta u slučaju Dylana, ispred svog vremena.
Otvori KEKS Pay
