Naslovnica Showbiz TV

Nisam vitalan, hodam sporo, bojim se da ću stati krivo ili zapeti za nešto pa, užasa li, slomiti kuk!

Doajen TV novinarstva napravio je putopisno-dokumentarni serijal “Cuba si, Cuba no” koji se na HRT-u počinje prikazivati 15. rujna, a iako je u mirovini, već ima ideju što bi sljedeće radio.
07. rujna 2019. u 09:00 74 komentara 39453 prikaza
Foto: Sanjin Strukić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/15

Dokumentarno-putopisni serijal autora Gorana Milića “Cuba si, Cuba no” 15. rujna počinje se emitirati na HRT-u, a tim povodom razgovarali smo s ovim doajenom TV novinarstva.

jeste li spremni? Otkrivamo što će vas ove jeseni prikovati ispred malih ekrana!

Kubu ste zadnji put posjetili prije 40 godina, koliko se promijenila od tog posjeta, što se popravili u ovoj zemlji od tada?
Promijenila se Kuba. Rekao sam da mi sada izgleda kao Jugoslavija 1966. U zemlju dolazi 5 milijuna turista na godinu. Većinom su to ljudi iz Europe, zapadne i istočne, Kanade, Južne Amerike…Ne gledaju ih kao ranije kao potencijalne špijune, nego kao izvor potrebnih deviza. Dok smo snimali, krajem veljače, bilo je i Amerikanaca koji su dolazili kruzerima. Onda je Trump to zabranio, ali vjerujem da ta mjera neće potrajati. Represija nije bila vidljiva ni prije 40 godina, danas je još manja. Kuba je karipski komunizam. U njoj ne pristaju mračni ljudi u kožnim kaputima. Ali išlo se u zatvor za neposlušnost vlasti. Za sitan šverc. Za 20-30 dolara u džepu. Sada su ljudima dostupne devize. Mogu kupovati toliko željenu uvoznu robu. Manje-više sve osim automobila. Ipak, većina ljudi s kojima sam razgovarao misli da se živi lošije nego prije 40 godina. Najviše to misle ljudi koji se nisu rodili u prvim desetljećima Revolucije. Ja svakako mislim da se danas živi bolje, ali da su očekivanja bila veća.

siniša kovačić PROGRAMSKO VIJEĆE HRT-A Vlaho Bogišić ispričao se Siniši Kovačiću zbog izjave iz 2017.

Koji sugovornik i koja priča su vas se posebno dojmili na ovom putovanju u Kubu?
Puno ih je bilo zanimljivih. Najprije, naši domaćini, Michel i Alicia, koji su nam iznajmili apartman za vrijeme boravka u Havani. Oni su već upoznali više od 600 Hrvata koji su proteklih godina dolazili kao turisti. Imaju dva sina od 12 i 14 godina i, zahvaljujući tom stanu, oni zarađuju više od 1000 eura na mjesec, što je više od 30 prosječnih mjesečnih plaća na Kubi! U Havani nastavnik u srednjoj školi ima oko 200 kuna na mjesec, uz neke pogodnosti kod kupnje osnovnih namirnica, riže, šećera, ulja, itd. Osam mjeseci u godini, dok traje sezona, Michel i Alicia spavaju sa sinovima u sobici od osam kvadrata pokraj još manje kuhinje, ali ne rade ništa drugo i žive iznad razine kubanske srednje klase. Intervjuirali smo i dvojicu disidenata koji su robijali kao politički osuđenici, koji se zalažu za demokraciju i višestranački sustav, a to je bilo nezamislivo prije 40 godina. Bio mi je zgodan jedan Kubanac koji pola godine živi u Švedskoj, a pola godine u Havani. Sličio mi je Hrvatima koji su u toj poziciji, vole Švedsku kao uspješnu i posloženu zemlju, ali doma je svakako bolje društvo.

 | Autor : Sanjin Strukić/Pixsell Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

Koliko Kubanci znaju o Hrvatskoj?
Oni su znali Jugoslaviju. I s njom je bilo prijateljskih veza, ali i rivaliteta, u tome čiji je sistem bolji, koja zemlja ima veći međunarodni ugled, tko je u svijetu važniji, Tito ili Castro… Ali Kubanci su se ozbiljno razbacali po Googleu za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Rusiji. Kako je nogomet sve popularniji i na Kubi (koja je imala povijest boksa, bejzbola i atletike), a na televiziji se izravno prenosi španjolska Primera, imena Modrić i Rakitić bila su poznata, a ulaskom u finale Kubanci su iskreno bili oduševljeni: “U vašoj zemlji tih smo dana gledali sebe. Jer, mala država koja se uspijeva nametnuti u društvu većih i moćnijih, to mi znamo cijeniti. I onda vaša predsjednica, ona je sve šarmirala, iskren je patriot”, rekao je u kameru Victor Diaz, direktor Medicinskog sveučilišta Latinske Amerike, 80-godišnjak koji nikada nije posumnjao u kubanski revolucionarni put.

Dinamo BORBA ZA LIGU PRVAKA Ništa od najvažnije utakmice Dinama na HRT-u, evo gdje možete gledati prijenos

Kuba, koja nije bogata, ima dobro razvijen zdravstveni sustav, je li i u praksi dobar?
Oni kažu da na 125 stanovnika imaju jednog liječnika. Imaju ih za izvoz i šalju kao pomoć siromašnim zemljama Afrike i Azije. Doktori često imaju po dvije specijalizacije, a plaće su im veoma male. Dobro je ako prijeđu 50 eura na mjesec. Ali liječnik koji odradi nekoliko godina Angole dobiva pravo uvoza automobila, nekima čak država daruje auto. A to je velik dar. Jedna nova Toyota Yaris je na tržištu 80.000 eura! Za to se može kupiti stan od 70 kvadrata. I iznajmljivati za 70 eura neto na dan. A to je već 40 dobrih liječničkih mjesečnih plaća! Zašto o ovome govorim? Zato što je kubansko društvo postalo materijalističko, zato što se brzo raslojava. I mnogi koji imaju diplome visokih škola i solidno znanje prolaze puno lošije od sitnih trgovaca, švercera, taksista, iznajmljivača stanova. Neki mladi ljudi govorili su mi da ne žele (besplatno) studirati jer bi se onda morali zaposliti u državnoj službi, raditi osam sati, putovati još dva sata do posla i natrag i zarađivati jedan euro, maksimalno dva eura na dan, a oni mogu puno više zaraditi u svakom poslu sa strancima. Što se zdravstva tiče, liječenje je ionako besplatno za sve kubanske građane, bili oni zaposleni ili ne.

 | Autor : Sanjin Strukić/Pixsell Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

Strancima su asocijacije na Kubu Fidel Castro i Che Guevara, a što Kubanci ističu kao važno i karakteristično za svoju zemlju?
O mudrosti i plemenitosti Fidela Castra govorit će vam državni službenici, partijski funkcioneri, ali i većina “običnih” Kubanaca ima pozitivna sjećanja na Fidela i Chea. Sada se u kolektivnu memoriju više učvrstio Cienfuegos, a oduvijek je iznad svih bio Jose Marti. I za ovu mlađu generaciju Revolucija je glavna oznaka za Kubu. Vole reći kako su se obranili od najmoćnije zemlje svijeta, gotovo nitko (tu su dobro izvježbani) neće reći da mrzi Amerikance, nego postupke njihove vlade.

uskoro na TV-u Na HRT-u kreće novi kulinarski show, vodi ga bivša natjecateljica 'Plesa sa zvijezdama'

Proputovali ste svijet, iz vašeg iskustva koja zemlja čovjeku pruža približno idealne uvjete života?
Mislio sam da nikada to neću reći, ali od zemalja koje su u blizini Hrvatske mislim da Njemačka... ne, ne mogu ipak staviti Njemačku na prvo mjesto, zato ću reći – Francuska. Francuska je prva zemlja u svijetu po broju turista, to znači valjda da vrijedi. Osim toga, tu sam subjektivan, francuski jezik dobro govorim. Volio sam Argentinu, ali ona je glupo propala, a ako se i oporavi, neće više biti ona zemlja koju sam volio. Kao ni Urugvaj. Australija je veoma OK kada se naviknete na njihova pravila i restrikcije. Strogoćom i kontrolama napravili su društvo primjereno čovjeku koji živi u svakodnevnom prožimanju s prirodom. Ono, kao da si na Aljasci, a sve je civilizirano. Tu su i Švedska, Danska, Nizozemska, tko voli. Posebno je Ujedinjeno Kraljevstvo, ali ja nisam Anglosas po vokaciji. Cijenim ih, poštujem, ali sam Latin. La bella Italia, samo da sam mlađi…

Radili ste intervju s predsjednikom Jimmyjem Carterom, pili viski s Orsonom Wellesom, koga biste još izdvojili kao zanimljivog sugovornika?
Najzanimljiviji sugovornici bili su mi oni koji nisu htjeli dati intervju za TV nego smo razgovarali bez kamere i kasetofona. Na prvom mjestu, to je Vernon Walters, američki general, časnik pri NOVJ pred kraj Drugog svjetskog rata, pukovnik u Korejskom ratu, zamjenik šefa CIA, američki ambassador u UN, Moskvi. Bonnu, poliglot, nevjerojatno otvoren i informiran. U dvije večeri u Madridu ispričao mi je sve o ratovima po Jugoslaviji i prognozirao kakav će biti ishod. Sve je pogodio!

goran milić novi projekt Nakon 8 godina Goran Milić opet na TV-u, znamo i otkada

Vaši prijatelji i kolege u emisiji “Nedjeljom u 2”, u kojoj ste bili gost, kažu da ste bili talent za televiziju i da vas je kamera htjela, ali što je još bilo važno za vaš uspjeh?
Svakako je pomogla činjenica da sam bio dopisnik iz New Yorka više od pet godina. Od dvadesetak novinara koji su to radili za jugoslavenske medije bar dvije trećine napravile su respektabilnu karijeru – Dražen Vukov Colić, Zoran Bošnjak, Kemal Kurspahić, Jurij Gustinčić, Miroslav Radojčić, Jovan Ščekić, Uroš Lipuščak, Maksut Shehu, Dušan Simić, mnogo njih. A usto sam imao priliku u mladosti živjeti u dvije države slobodnih medija, i to je pomoglo.

 | Autor :

Jeste li se tijekom svog televizijskog rada susretali s cenzurom?
Pa naravno. Nitko nije javno govorio o cenzuri, ali smo na ovaj ili onaj način znali što je granica preko koje tekst, izvještaj neće biti objavljeni, a novinar će biti upozoren, kritiziran ili kažnjen.

Ima li u današnjim medijima u Hrvatskoj više senzacionalizma nego prije 30 godina?
Ima. Ponekad i preko svake granice dobrog ukusa. Ali u mnogim tekstovima ima više istine danas nego što se moglo objaviti nekada.

Što je prednost novinarima danas u usporedbi s vremenom kada ste vi počeli?
Puno je prednosti, u svim medijima. Uznapredovala tehnologija pojeftinila je proizvodnju. Manje ljudi radi više posla. Posve pristojna kamera stoji dvije-tri prosječne novinarske plaće, a nekada je to bilo 150 puta više, kamera je vrijedila 40 godina novinarskog rada! Ja sam se iz New Yorka javljao preko satelita tri-četiri puta na godinu jer je svako javljanje stajalo 5000 dolara. A mjesečna mi je plaća bila 1500. Zato sam o dnevnim događajima izvještavao telefonom, a reportaže slao avionom. Danas jedno javljanje vrijedi jednu novinarsku dnevnicu… Sve je bolje, sve je brže, jednostavnije, jeftinije… Jedino je konkurencija jako povećana, uvijek je netko brži, ima bolju sliku, više informacija, važnije sugovornike…

Davor Meštrović HRT-ov voditelj otvoreno o svemu: 'Kad smo saznali za tumor, nije nam bilo svejedno'

Ako se ne varam, novinarstvo nije bilo vaš prvi odabir, kako ste se našli u tim vodama?
Želio sam doktorirati pomorsko pravo, dobio sam stipendiju u Engleskoj, ali sam morao čekati 18 mjeseci do realizacije. Zaposlio sam se na TV Beograd na natječaju za koji je molbu uputila moja majka. Nije mogla zamisliti da čekam godinu i pol ne radeći ništa. I kako biva po Murphyju, kada ne želiš posao, dobiješ ga!

Jesu li vam smetale izjave u stilu “njegov otac radi u diplomaciji pa mu je lako uspjeti”?
Istina, djeca ambasadora bila su ponekad pod povećalom, još više djeca najviših funkcionera. Moj je problem, ili sreća, u tome što sam radio veoma vidljiv posao. Ako ste na TV ekranu, ako intervjuirate nekoga na stranom jeziku, ako vodite TV Dnevnik pa to radite loše, neprofesionalno, neće vam pomoći nikakav tata ili mama. U Jugoslaviji je bilo bar 500 djece ambasadora i diplomata, visokih partijskih funkcionera… Ne znam baš nekoga da je vodio TV Dnevnik…

Vaš sin Marko je glasnogovornik Vlade, raspravljate li o nekim političkim temama i pita li vas za kakav savjet?
Svakako bismo razgovarali kada bih ga češće viđao. Ovako, dva-tri puta na mjesec… Ne stignem ga ni upitati, a on već kaže: ”Tata, moram ići, čujemo se…”

U mirovini ste, ali ne mirujete, kako izgledaju vaši umirovljenički dani?
Na refule, sedam dana monotono, a onda ludih tjedan-dva kao da sam u početničkim godinama.

Imate li u planu već neke nove projekte?
Volio bih napraviti emisije o pet država. Za dvije, Bugarsku i Rumunjsku, govori se da nas sustižu i postupno prestižu, a daleko su zaostajale za Hrvatskom prije 30 godina. I emisije o Litvi, Letoniji i Estoniji koje su nas navodno prestigle i za njima ozbiljno zaostajemo. Je li istina, kako, zašto, što nas to uči, opominje? Mislim da bih to uz prethodnu konzultaciju s nepristranim stručnjacima mogao solidno i zanimljivo napraviti.

Vakuline upute Novo lice na HRT-u! Nakon radija ovaj meteorolog staje i pred TV kamere

U Slanom ste proveli ljeto, što vas veže za dubrovačko primorje?
Slano je rodno mjesto moga oca Marka, djeda Frana, pradjeda Marka. Ondje su njihovi grobovi, bit će i moj, premda sam rođen u Zagrebu, u Petrovoj. Majka mi je iz Dubrovnika, iznad Straduna, ispod Minčete, kao i svi njezini. Pradjed je 1899. sagradio veliku kuću od 800 m2 na kraju slanjske rive, jedan dio sam i ja naslijedio, ali su je u ovom ratu srušili JNA i dobrovoljci iz Crne Gore i Trebinja, kao i cijelo mjesto. Nismo imali novca za obnovu, prodali smo zemlju, ja sam tako kupio jedan stančić u Slanome i baš mi je lijepo!

Ima li nešto u životu zbog čega žalite, što biste promijenili da možete?
Ne mogu se sjetiti. Ali, ako ima, još stignem ispraviti.

Gledate li u mirovini televiziju više ili manje i koji su vam programi, emisije i sadržaj omiljeni?
Opuštam se uz krim-serije, CSI, Zločinačke umove i slične kratke forme. Volim i dokumentarce na Al-Jazeeri Balkans, dugovječnu emisiju Plodovi zemlje, na HTV-u me najviše opušta optimistični Mirko Fodor, na Novoj TV istraživačku vibru ima Provjereno, a naravno, abonent sam na Zalagaonicu, Explorer, Nat Geo Wild, Barcelonu, Real, Manchester City… Televizor mi je upaljen 20 sati na dan, a gledam ga u prosjeku dva-tri sata. Čitam nešto sat-dva. I šaram po Facebooku sat-dva.

 | Autor :

Iz čega izvire ta vaša vitalnost i što vas opušta?
Nisam nimalo vitalan. Hodam sporo, bojim se da ću stati krivo, u neku rupu na cesti ili zapeti za nešto pa, užasa li, slomiti kuk! Prijeđem li više od 1000 koraka na dan, mislim da sam puno vježbao. A najviše se opuštam kada vozim auto po našim divnim cestama. Vi mlađi teško možete razumjeti naše razloge za sreću. Prvo na Jadranu nije bilo ceste nego smo prometovali jadnim, starim, sporim brodovima. Onda je došla magistrala, ali nismo imali automobile. A danas tu je ta divna magistrala koja na svakom kilometru budi nostalgiju. Ili možemo birati fantastičnu autocestu kojom se stigne začas. Uz to imam i auto.

Što biste poručili mladima koji se žele baviti novinarstvom?
Evo što vas čeka ako se odlučite: bit ćete drukčiji od drugih ljudi. Prepoznavat će vas. Hvaliti više nego što iskreno misle. Putovat ćete više od prosječnih ljudi. Upoznat ćete važne ličnosti koje će s vama razgovarati kao da ste i vi važni. I nećete biti terminalno švorc, ali – ima li u Hrvatskoj bogatih novinara koji su ostali u toj profesiji? Nema, ako su novinari.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

  • krle:

    Dobar profesionalac, socijalno inteligentan za sve režime i vremena, ali yutelovske jugoprovinijencije i nostalgije u vremenima kada je za Hrvatsku bilo biti ili ne biti, sa izvrsnim vezama udbaške Hrvatske koje su mu i omogućile promoviranje sina.

  • IvoDivo:

    Jugo doajen, prevrtit, za svaki režim. Ne mogu na HRT-u imati takve privilegije zaslužni za našu slobodu i njihova djjeca, jer ta jugo kuća jedan je od preostalih bunkera srboslavije

  • Kcro:

    Dok smo mi ginuli za slobodnu hrvatsku on je vodio YUtel. A danas on i aca stankovic vode najgledanije termine. Tihomir Dujmovic i drugi hrvati ne mogu prici blizu htv-u. Promijenit ce se i to.