Hrvatsko iseljeništvo obiluje talentima, od uspješnih znanstvenika i sportaša do glumaca i glazbenika koji osvajaju svjetske pozornice. U zemljama u kojima žive, cijenjeni su, nagrađivani, ali uvijek im nešto nedostaje. Nedostaje i priznanje domovine. Naši ljudi kažu: "Kad te prizna tvoje selo, prizna te i svijet." Međutim, često je upravo to "selo" u domovni Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, kotač koji se nikako ili teško pokreće.
Anto Beko: Glazbenik na granici dvaju svjetova
U moru tih gotovo identičnih priča, Anto Matković-Grgić, poznatiji kao Anto Beko koji živi i radi u Austriji, stoji kao svjedok upornosti, ljubavi i borbe jednog glazbenika između dviju domovina, Bosne i Hercegovine u kojoj je rođen i Hrvatske u koju voli doći i u koju će se jednog dana zauvijek vratiti. Njegove pjesme ne traže slavu, već istinu, ali dok mnogi domaći izvođači bez većih prepreka dolaze do etera, umjetnici iz iseljeništva često se bore s nevidljivim zidovima nepovjerenja.
– Ponekad jednostavno osjetiš da si nepoželjan, čak i među poznatijim kolegama glazbenicima. Imaju svoje pozicije koje su s godinama zauzeli i čini se kao da se boje da bi im ih netko mogao ugroziti, pa te izbjegavaju ili ti ne posvećuju pažnju. A nema razloga za strah. Svaki od nas traje onoliko koliko vrijedi, koliko su nam pjesme kvalitetne i koliko dopiru do publike. No, do publike nije lako doći. U tom putu često je presudna podrška i susretljivost kolega, kaže Beko.
Još je teže kada živiš negdje u svijetu, a korijeni su ti iz Bosne i Hercegovine, kao što je to slučaj s Antom Bekom. – Ima trenutaka kada si u Hrvatskoj i osjetiš kao da ti netko neizravno poručuje: "Što ti ovdje radiš? Ovo nije tvoja zemlja. A u srcu znaš, to jest moja zemlja. Ovdje pripadam jednako kao i svi drugi, kaže Beko.
Hrvat iz Bosne i Hercegovine se toliko puta nađe između dva svijeta, te dvije domovine, ali, kaže Anto, „dobro znamo tko smo“. - Mi smo katolici iz Bosne i Hercegovine. Mi smo Hrvati. I to je naš identitet, naš dom, kaže Beko, s dubokim uvjerenjem.
"Naše boje", pjesma za koju kažu da "ledi krv u žilama"
O ljubavi prema domovini, vjeri, obitelji i identitetu govori i njegova nova pjesma „Naše boje“ koja, kako kažu brojni slušatelji „ledi krv, tjera suze na oči i vraća ponos. - Kroz stihove se prožima duboko poštovanje prema domovini, čije boje, simboli slobode, borbe i naslijeđa, kako kažu stihovi "odaju heroje" i čuvaju uspomenu na generacije koje su živjele i umirale za njezinu slobodu. Pjesma poziva na očuvanje tradicije i kulturnog pamćenja, uz jasno isticanje uloge vjere kao duhovnog sidra naroda, ističe Anto Beko.
Posebno mjesto u pjesmi zauzima obitelj. U njoj se naglašava važnost prenošenja vrijednosti na buduće naraštaje, sinovima i kćerima, uz snažnu poruku o poštovanju prema majci kao temeljnoj figuri obiteljskog i narodnog opstanka.
"Dvije domovine": Pjesma koja nosi bol i ljubav
Prije uspješnice "Naše boje", Anto je objavio pjesmu "Dvije domovine" koja podsjeća na molitvu čovjeka čije je srce podijeljeno između Bosne i Hercegovine, gdje se rodio, i Hrvatske, kojoj je bio odan i kad ju je trebalo braniti i sad kao umjetnik i u kojoj ima svoju kuću, a njegove dvije kćeri i supruga, tu rado dolaze.
Pjesma "Dvije domovine" snažan je emotivni izraz identiteta i pripadnosti Hrvata iz Bosne i Hercegovine.Govori o posebnoj ljubavi prema dvjema zemljama, Bosni i Hercegovini, u kojoj je Anto rođen, i Hrvatskoj, koju osjeća kao svoju povijesnu i duhovnu domovinu. Pjesma je prožeta dubokom vjerom, molitvom i zahvalnošću. Kroz stihove se osjeća povezanost s rodnom grudom, ali i s hrvatskim narodom i kulturnim prostorom. Spominjanje svetih mjesta poput Podmilačja i Međugorja dodatno naglašava vjerski identitet i tradicionalne vrijednosti koje su utkane u život mnogih ljudi s tih prostora.
-U vremenu kada su identitet i pripadnost često predmet rasprava, moja pjesma poručuje da ljubav prema dvije domovine nije podjela, već bogatstvo. To je mirna, iskrena i dostojanstvena poruka koja odražava stvarnost brojnih ljudi koji, iako rođeni u Bosni i Hercegovini, osjećaju snažnu vezu i s Hrvatskom, svojim narodom, jezikom i kulturom, rekao je Anto.
Ali unatoč takvoj iskrenosti, hrvatski glazbenici iz iseljeništva često se doživljavaju kao "manje autentični". Kao da pjesma s njemačke ili austrijske adrese ne može biti dovoljno hrvatska.
Zašto hrvatska scena ne vjeruje iseljenicima?
Anto je 2024. snimio domoljubnu pjesmu "Igraj, Hrvatska", u kojoj je istaknuo tradiciju, vjeru i ljubav prema korijenima, uključujući scene ručnog zvonjenja crkvenih zvona. Umjesto oduševljenja, spot je izazvao kritike u određenim medijima.
-Kad se sjetim koliko sam se borio da ta pjesma dođe do ljudi, dođe mi loše, priznaje Anto.
Zašto je tako teško probiti se u domovini? Je li stvar u predrasudama? U strahu od "drugog", iako je riječ o istom jeziku, istoj krvi, istoj vjeri? Ili je jednostavno lakše ignorirati one koji dolaze izvana, nego se suočiti s činjenicom da hrvatski identitet nije ograničen na geografske granice?
POVEZANI ČLANCI
Obitelj kao najveća podrška – i jedina publika
U svom životnom putu, od građevinskih skela do tonskih studija, Anto je najveću snagu crpio iz obitelji. Supruga i kćeri nisu samo njegova najvjernija publika, one su mu i razlog da nastavi, unatoč razočaranjima.
– Pjevam zato što to osjećam u sebi, ne zato što tražim priznanje. Ako ja ne osjetim vlastitu pjesmu, ako se ne naježim dok je izvodim, neće ni publika. Glazba mora proći kroz srce glazbenika da bi dotaknula tuđe, kaže Anto.
Dodaje kako bi svima bilo lakše kada bi glazbenici u Hrvatskoj pokazali više vjere, razumijevanja i otvorenosti prema kolegama iz iseljeništva koji pokušavaju pronaći svoje mjesto na domaćoj sceni.
Hoće li ikada doći promjena?
Dok hrvatski mediji često prešućuju umjetnike iz iseljeništva, njihove pjesme ipak dopiru do onih kojima su najvažnije, do Hrvata diljem svijeta koji u tim notama prepoznaju vlastitu priču.
Možda je vrijeme da se domovinska scena prestane bojati glasova koji dolaze izvana. Možda je upravo sada ovo vrijeme da se ujedini domovinska i iseljenička glazbena scena pa da djeluju zajedno i u domovini i izvan domovine. Ima nas dosta i ima prostora dovoljno za sve, budimo primjer zajedništva kao što je i naša vjerna publika na našim koncertima. Jer hrvatska kultura i glazba nije samo ono što se događa unutar granica, ona živi i u srcima onih koji su je ponijeli sa sobom, rekao je Anto Beko.
Ako i dalje zatvaramo vrata umjetnicima poput Ante Beke, ne gubimo samo glazbu, gubimo dio sebe.