Tri su odrednice Moruzgve - domaći tekst, aktualne teme obrađene s puno humora i predstave s puno ženskih uloga", govori glumica Ecija Ojdanić, a sve tri smjernice odlikuju novu predstavu koju sa svojim kolegama trenutačno priprema u kazalištu koje je osnovala. Kako se uhvatiti u koštac s alkoholizmom, ali i cijelim nizom drugim problema govori predstava "Brodolomke", koja će se premijerno prikazati u zagrebačkom kazalištu Vidra 30. rujna. Ecija otkriva što ovom predstavom započinje u Moruzgvi, je li i sama o čemu bila ovisna, ali i na što nikako ne može "navući" svoje ukućane...
Dva nas tjedna dijele od premijere nove predstave "Brodolomke"...
Jako sam uzbuđena i sretna jer ova predstava i njezin nastanak su dokaz da se snovi ostvaruju. Prije godinu i pol dana moja kolegica, velika glumica Daria Lorenci Flatz u svojoj je kreativnoj radionici "4 sobe" organizirala plesne grupe za nas glumice koje imamo posebne rasporede, a najustrajnije su bile Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Sanja Milardović i Daria. Ples izaziva jednu posebnu vrstu radosti, vraća te u djetinjstvo i mi smo se tako povezale i našle izvor našeg dječjeg veselja i raspoloženja. U tom zanosu smo došle na ideju da bi bilo lijepo da imamo predstavu u kojoj plešemo i pjevamo. U isto vrijeme Sven Šestak iz kazališta Ludens i ja s kazalištem Moruzgva odlučili smo raspisati natječaj za dramski tekst, a kako sam znala da Ana piše, predložila sam joj da se prijavi na natječaj. U komisiji smo bili Sven, Krešimir Dolenčić i ja i jednoglasno je pobijedio njezin tekst. Ona je isporučila tekst, počeo je glumački proces temeljen na improvizacijama i uz pomoć iskusne dramaturginje Ane Tonković Dolenčić nastao je finalni tekst za predstavu "Brodolomke" koji će svjetlo dana ugledati 30. rujna. Krešo je redatelj, pjesme je napisao Mario Mirković, a koreografije osmislila Ilona Cvitić.
Pogledajte kako je botoks uništio lice slavnih glumica
U središtu radnje su četiri žene, alkoholičarke koje se žele riješiti ovisnosti?
One se žele liječiti terapijom plesom i tijekom glumačkih improvizacija svaka je od nas stvorila lik koji joj je važan, blizak, ili smo njime željele istaknuti neki problem. To je ljepota ovog projekta, a uz to imamo plesne i pjevačke dionice. Ja tumačim lik Dinke koja se udala s 19 godina i njezina životna priča je posljedica nesnalaženja u društvenoj i emotivnoj tranziciji. Dok je njezin muž rastao na društvenoj i političkoj ljestvici, ona je ostala doma s troje djece, naprosto se pogubila i u alkoholu našla rješenje za usamljenost i manjak ljubavi. Nakon deset godina pijanstva želi svoj život vratiti u pravi smjer. Tu sreće Hanu iz Sarajeva koja se udala u Zagreb i zbog nepravde koja je muči te unutarnjeg nemira i nesigurnosti traži utjehu u alkoholu. Nju glumi Daria Lorenci Flatz, dok je Sanja Milardović predstavnica zagrebačkog "white trasha” koja se ne zna suočiti sa svojim problemima, nego za svoju sudbinu optužuje sve oko sebe. Anitin lik je uspješna poslovna žena koja je na liječenju prisilno zbog problema s agresivnošću, a svima nam je terapeut Luka Petrušić.
Je li zahtjevno uz glumu još plesati i pjevati?
Iznimno je zahtjevno i kada dođem doma nakon proba baš sam umorna. Uključeni smo autorski, plešemo, pjevamo i zaista moramo dosta vježbati, a već su tu i godinice...
Predstava govori o problemu ovisnosti, jeste li vi imali koju?
Čovjek s godinama samo mijenja svoje ovisnosti i prebacuje se s jedne na drugu. Bila sam emotivni jedač, pa sam jako puno pušila, pa sam prestala i počela trčati što je također jedna vrsta ovisnosti. Zapravo sam jednu nezdravu ovisnost zamijenila zdravom. Svi su
ljudi osjetljivi i pitanje je samo na koji se način bore i kako žive sa svojom osjetljivošću. Ne mogu reći da sam u potpunosti pobijedila sve svoje nesigurnosti i strahove, ali mislim da sam ih svjesnija i da ih mogu lakše prepoznati, barem locirati i znati zašto sam loše volje. Ono lijepo kod godina je ta zrelost, iskustvo, više samopouzdanja, a predivno je i to što sam dobila jednu zdravu ovisnost, trčanje. Ono je i moja meditacija i izvor zdravlja i boljeg izgleda. Dok se držim te zdrave ovisnosti, dobro je.
Ovom premijerom započinje slavlje?
Da, slavimo deset godina kazališta Moruzgva. To je bio jedan neizvjestan, trnovit, ali i veličanstven put. Počeli smo se razvijati u doba recesije kada je u državi kultura bila na zadnjem mjestu i uspjeli smo izgraditi kazalište koje voli publika, ali i kritika. S njime smo proputovali pola svijeta i mi smo hodajući primjer kako se s puno predanosti, entuzijazma, ljubavi i rada i uz podršku kvalitetnih kolega može napraviti čudo.
Jeste li prije deset godina mislili da ćete postati jedno od najuspješnijih malih kazališta?
Ni govora, sve je krenulo od ideje da napravimo žensku predstavu, jer od antike pa do danas jako je nepravedan omjer muških i ženskih uloga, a u Hrvatskoj ima toliko dobrih glumica. Naravno da su kolege dobrodošli, i sada s nama glumi Luka Petrušić, ali drago mi je da otvaramo prostor da kvalitetne glumice glume kvalitetne uloge. Isprva smo se okupile Barbara Nola, Ana Begić Tahiri i ja i uz pomoć Ivana Lea Leme napravile predstavu "Gola u kavezu” prema predlošku "Tripice" Olje Runjić, koja je postala hit. Jedna je predstava vukla drugu jer na početku nisam ništa znala o poslovnom aspektu vođenja kazališta. Ali iz godine u godinu kazalište je raslo zahvaljujući mom entuzijazmu i užitku u stvaranju svog prostora kreativnosti i umjetničke slobode. Svaki je početak težak, ali kada si sam i na vjetrometini bez ikakvog zaleđa jako je teško, baš je znalo biti čupavo. Zato sam beskrajno zahvalna što su veliki glumci i umjetnici podržali moju ideju i što se žele sa mnom drndati u kombiju po cijeloj regiji. U svemu je uz mene uvijek bio i moj suprug. Lijepo je na svojoj strani imati partnera koji te ne sputava i podržava te kada ulažeš vrijeme, energiju i novac u nešto s neizvjesnom perspektivom. Zahvaljujući njegovoj i podršci obitelji danas je Moruzgva tu gdje je - prepoznati smo u Hrvatskoj i cijeloj regiji. Čovjek treba biti svjestan svojih neuspjeha, ali i uspjeha i ponositi se njima. Sada sam već u godinama kada se počinje s analizama, moj je život obilježen promjenama, obiteljskim tragedijama, bolestima, nepravdama, ali jednako tako i jedna lijepa priča o ljubavi, strasti, uspjehu, sreći i ustrajnosti. Zato mi je drago što s punim pravom mogu svojoj djeci reći da je rad jedino što uspijeva u životu. Njima idem na živce kada im to ponavljam, ali neka idem jer to im ostaje. Najbolje odgojno djelujemo vlastitim primjerom.
S predstavama ste proputovali svaki djelić Hrvatske. Reagiraju li ljudi svugdje isto?
Mogla bih napisati cijelu sociološku studiju o tome. Gdje su ljudi sretni i opušteniji, kontakt s publikom je lakši, a tamo gdje su nesretni, gdje vlada depresija ljudi su stisnutiji. Nažalost, puno je takvih mjesta i velika je greška naše politike što zanemaruje manje gradove i mjesta. Ipak, polako ih osvajamo tijekom predstave i najljepše je kada ih osvojimo.
Spomenuli ste supruga koji vas uvijek podržava i kada vam kazalište oduzima vrijeme i novac. Bilo je dosta odricanja?
Suprug me podržavao, ali srećom sam imala druge angažmane. Moruzgva mi je dugo bila hobi i sada se pretvorila u kazalište u kojem zbog opsega posla vodimo ozbiljnu poslovnu politiku i sada imamo tim od tri stalna zaposlenika koji pomažu u organizaciji i vođenju posla. Inače, 70 posto troškova pokrivamo vlastitim prihodima, a 30 posto subvencioniraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture.
Kakva ste šefica?
Shvatila sam da sam prema svima previše blaga, a to nije dobro jer kada poludim, poludim za sve na što nisam reagirala prije. Učim da moram upozoriti na sve što mi smeta iste sekunde, a ne puknuti naknadno. Mislim da znam izabrati prave ljude i ne vjerujem u veliku stegu u odgoju ili odnosima i zato se ne smatram velikom šeficom, iako me svi zezaju. Kao i od svoje djece, očekujem rezultate i odgovornost, a ako se to ne dogodi onda razgovaramo.
Vaša je kći prošle godine imala glumački debi u filmu ”Anka”, glumi li i dalje?
Snimila je još jedan kratki film koji je režirala Nina Violić. Uloge u dječjim filmovima su prava rijetkost, ali nju to zanima, iako stalno govorim da je obrazovanje najvažnije. Što je čovjek obrazovaniji, otvoren mu je širi spektar zanimanja. Uči klavir šestu godinu, odlična je učenica sedmog razreda, vrlo je društvena, sada je u pubertetu, ima mnoštvo prijatelja, još i pleše, zabavlja se, ide van... Gledam je i mislim da je to najljepši razdoblje - još si dijete, a polako ti se otvara cijeli novi svijet odraslih. Što god odlučila da želi raditi u životu, ja ću je podržati, ali biti mladi glumac u Hrvatskoj teže je nego ikad, to je činjenica. Ali ako meni moji roditelji nisu branili da se bavim glumom, a nisu imali veze s tim svijetom, kako bih ja njoj mogla braniti?
Sin Jakov je i dalje strastveni nogometaš?
Da, na moju veliku žalost.
Zašto na žalost?
U cijeloj toj nogometnoj histeriji, ali i u kapitalizmu nestao je amaterski pogled na nogomet i sve je jako profesionalno. Slušam tu malu djecu, svi znaju koliko košta koji transfer igrača. Novac je u prvom planu, a ne sport i to je strašno. Ali važno je da se bavi onime što voli i da radi na sebi, pa makar naganjao loptu.
Možda ga "navučete" na trčanje?
Ne vjerujem. Jako sam neuspješna u tome i nikoga od svojih ukućana nisam uspjela zaraziti.
Je li vam ulazak u ovu sezonu malo lakši jer imate "samo" kazalište, ne i snimanje serije?
Lakše je, a kako je ovo deset godina Moruzgve čekaju nas još dvije predstave do 23. ožujka. Tog je datuma bila premijera naše prve predstave "Gola u kavezu", tako da planiramo napraviti kabare "Bez veze" autora i redatelja Ivana Lea Leme, te monodramu koju režira Tamara Damjanović, a napisala ju je Nina Mitrović, autorica naše uspješnice "Kako život". Sada je vrijeme za kazalište, imam potrebu zaokružiti tu priču i na najljepši način proslaviti desetu obljetnicu, premda volim snimati i veselim se svim budućim projektima.
Styling Ecije Ojdanić potpisuje Robert Sever
Pogledajte koje Hrvatice vole prirodan look
Era Ojdanić!