Književnica Vedrana Rudan ponovno je uzburkala javnost svojom beskompromisnom kolumnom. U najnovijem tekstu na blogu, naslovljenom "Djevojka u zagrljaju metastaza", donosi potresnu ispovijest iz bolnice. Nakon što joj je dijagnosticiran rak žučnih vodova koji je metastazirao na kosti, njezini tekstovi postali su kronika borbe u kojoj bez zadrške opisuje bol i strah, ali i traži smisao u ljudskosti koja je okružuje u najtežim trenucima.
Svojim oštrim stilom, Rudan suprotstavlja dva svijeta, onaj unutar bolničkih zidova gdje se vode bitke za život i onaj vanjski, zaokupljen besmislenim nasiljem. - Godinama razmišljam mogu li se oni Torcidaši, Armadaši, Bebedaši i ostali koji postoje samo da bi glasali za svoje sponzore i međusobno se makljali staviti pod zajednički nazivnik. Tko su te mase koje se dijele na gospodare u odijelima i sluge naoružane palicama, noževima i kantama fasadne boje? Ljudi nisu. Zvijeri nisu, pali su mi na pamet štakori prežderani visokoradioaktivnim otpadom - započela je tekst pa nastavila:
Vedrana Rudan otkrila veliku tajnu uglednog suca: 'Dok se domovini zaklinjao na poštenje, nosio je sve ukradeno'
- Jedni kese zube u vlasti, drugi na cesti. Ovih su dana, čitam, iz Hrvatske otišli u Tuzlu da bi tamo u prisustvu policije grizli srpske ‘kolege’. Sjećam se da su jednom krenuli slinavih palica u Grčku. Njihovi štakori poslodavci su rekli da su to ‘naši dečki’. Prvi put sam poželjela da crknu i jedni i drugi kad su zatvorili autocestu Zagreb-Split. U jednim je kolima dječačić bio priključen na kisik. Očajni roditelji su gledali u svoje dijete za koje nisu bili sigurni da će živo stići u Split. Toga puta jest. Ne znam jeste li se ikad upitali što među otrovnim štakorčinama radi policija - dodala je Rudan, koja huligane i ljude u odijelima uspoređuje sa životinjama.
- Otkrila sam. Čuvaju ih da se ne izgrizu do smrti. Zato uvijek ima samo ‘krvavih’ štakora, baš nikad crknutih. Pa ipak, ne gubim nadu. Jednom ćemo ih pretvoriti u krvavu kašu, i iskešena čudovišta gole gu**ce i štakorčine u odijelima, i zaliti betonom. Zašto u to vjerujem? Jedne sam besane noći u riječkoj Klinici za tumore na odjelu intenzivne jedinice upoznala Ivana - prelazi na bolnički dio književnica.
- Dečko ima 31 godinu, voli sport, ne ide na nogometne utakmice. Trenutno radi kao diplomirana magistrica sestrinstva. Da, to je njegova službena titula: diplomirana magistrica sestrinstva. Ivana je oduvijek zanimala medicina. Danas mu je draže da nije liječnik jer ima bliži kontakt s pacijentima. Sa zaručnicom otplaćuje tridesetogodišnji kredit, radi u smjenama po dvanaest sati. I subote i nedjelje, dnevne i noćne smjene. Rad na onkologiji je posebno stresan, ali kaže da osjećaj da pomažeš ljudima u najvećoj patnji posebno inspirira - ističe Rudan, a opisi koje donosi s onkologije lede krv u žilama.
- Beskrajno mi je drago da sam jedne noći vidjela Ivana na djelu. Tri ujutro. Opaka besanica, prigušena svjetla. Susjeda od koje me dijeli paravan s nekim šapuće preko mobitela. Ivana vidim prvi put u životu. Ovdje se inače svi poznajemo. Češće smo tu nego doma. Nježno briše čelo vršnjaku u agoniji. Ne, pojma nemate koliki se mladi ljudi dave u raku. U sredini sobe zastenje mlada žena. Ivan joj prilazi i nježno joj mijenja pelenu. Žena neutješno plače: ‘Oprostite, Ivane, žao mi je.' - prepričava književnica, pa otkriva kako Ivan tješi pacijente nudeći im toplu riječ.
- ‘Zato sam tu, sve će proći.’ ‘Hoću li preživjeti? Imam dvoje male djece, bojim se…’ ‘Naravno da ćete preživjeti, Vesna.’ Ivan ušuškava ženu. ‘Gospođo Rudan, budni ste, treba li vam što? Vode? Nešto za smirenje?’ Osjećam kako me hvata za ruku. ‘Ništa, hvala.’ Tonem u san. Jeste li znali da Hrvatska nije samo zemlja štakora? Znate li da neće dovijeka tako ostati? Oko nas žive i dobri, dobri, dobri ljudi. Oko nas ima mnogo Ivana - zaključila je Vedrana Rudan.
Otvori KEKS Pay
Ni vrag neće