Iskreno govoreći, još od kad se udala, glazbenica Hana Huljić Grašo na mojoj je listi osoba s kojima želim napraviti intervju. Mislim da sam joj se posljednjih godina javio u nekoliko navrata s istom željom, no nikako da nađemo prikladan trenutak za lijep i životan razgovor. Prošle godine kratko smo se družili i na Melodijama Jadrana, no pitati je dok je u drugom stanju za intervju činilo mi se sasvim neprikladnim. Jedno popodne nakon što je objavila novu dječju pjesmicu sinula mi je ideja da je nazovem, a povod nam nije mogao biti bolji. “Može, hajde da se sutra navečer čujemo, tada ću biti rasterećenija”, rekla mi je i zapravo oduševila svojom jednostavnošću. Dotaknuli smo se mnogih tema, a zaključak je jednostavan – Hana je nepretenciozna glazbenica koja se ne voli gurati, a svakako, kako je priznala, ne želi da je se pamti samo kao nečiju kćer i suprugu, već vjeruje kako će iza nje ostati glazba, koja je jedino važna.
Nedavno ste na svojem YouTube kanalu Hana Baby Channel objavili pjesmu “Uskrsna pjesma (Aleluja)”, a sve nas je iznenadilo što je vaša kći Alba izvodi s vama, i to kao prava pjevačica.
Zapravo je bilo neplanirano da Alba pjeva, svakako je to nešto što se dogodi spontano. Tako sam i ja svom tati, još od srednje škole, snimala prateće vokale kad god je to bilo potrebno. Netko tvoj ti je uvijek pri ruci, a rad na pjesmi donosi spontane i neplanirane izmjene. U planu je bila jedna nova uspavanka, koja je već gotova i čeka svoj izlazak na Hana Baby Channelu. No prošli mjesec su tete iz vrtića zamolile moju mamu da napiše uskrsni tekst za djecu kako bi im to mogle čitati oko Uskrsa. Rekla sam joj da mi pošalje tekst kako bih ga uglazbila. Uz klavir i nekoliko instrumenata snimila sam pjesmu i poslala vrtiću, a Alba ju je pjevušila već prvi dan. Odlučila sam pjesmu još doraditi, a kasnije sam potajno išla s diktafonom po kući kako bih snimila nju dok pjeva. Na kraju je ispalo sve toliko slatko, a isti scenarij bio je i s “Malim rakom”.
A prva pjesma u kojoj je sudjelovala bila je “Gugu Gaga”?
To je bilo samo njezino gugutanje dok je još bila mala beba. U ovoj novoj pjesmi sam, to se čak i ne zna, ubacila i Tonijev smijeh. Kad mi je već pri ruci...
To je baš predivno! Čini mi se kako je ona doista napredna za jednu uskoro trogodišnjakinju?
Pa, ne volim to govoriti za svoje dijete. Svaki roditelj svoje dijete vidi u najboljem svjetlu. Ali neosporno je da za glazbu ima veliki talent. Iako još nema ni tri godine, bojim se da ima apsolutni sluh. I, moram priznati, to mi nije baš drago, jer znam da takvim osobama to može smetati više nego što im koristi. Ali – tako je, kako je.
Nedavno sam vidio, čini mi se na nekoj vašoj fan stranici, kako Petar svira klavir, pretpostavljam kod vas kući, a Alba mu se pridružila pjevanjem. To me uistinu fasciniralo!
Mislim da u tom videu još nije imala ni dvije godine. Mi kao roditelji, koliko god je to moguće, pokušavamo djecu čuvati podalje od očiju javnosti. Koristim u pjesmama njezin glas, kao što bih koristila bilo čiji drugi dječji glas, ali Petar i ja nikada nismo objavili fotografiju na kojoj se našoj djeci vidi lice. Video koji spominjete zapravo sam ja snimila, dok je ona još bila mokra od tuširanja, u pelenama. To je posljednje što bih ja objavila na društvenim mrežama. Video sam poslala najbližim prijateljima. Vjerojatno je netko od njih u najboljoj namjeri poslao nekom svom prijatelju, taj nekom svom i tako je to dospjelo na mreže bez našeg znanja i dopuštenja. Sjećam se kada me brat uzrujan nazvao i rekao mi: “Hana, Alba je na TikToku”. Nitko od nas u obitelji nema tu društvenu mrežu, ali smo tada svi otvorili profile kako bismo pronašli taj video i pokušali doći do osoba koje su to objavile.
Jeste li bili uznemireni u takvoj situaciji s obzirom na to da je vaše dijete maloljetno?
Jesam, pokušali smo zaustaviti širenje, no bilo je nemoguće. Nakon toga smo odlučili da više nikome nećemo slati sadržaj na kojem su naša djeca.
Što vas inspirira u stvaranju dječjih pjesama? Pročitao sam negdje da ste rekli kako je Alba pjevala neke druge dječje pjesme i da vam je onda sinula ideja da stvorite svoje.
To je točno. Alba je dijete koje je bilo teško uspavati i koje je malo spavalo. Pokušavala sam otpjevati sve pjesme svijeta da vidim koja će joj pomoći da zaspi. Shvatila sam da joj čak moram pjevati pjesme koje mi osobno uopće nisu drage. Po meni, danas su mnoge dječje pjesme više stimulirajuće nego što bi trebale biti. Zbog toga sam odlučila napraviti nešto svoje. Imala sam već dosta iskustva u pisanju dječjih pjesama, koje sam pisala prethodnih godina za predstave Mire Gavrana, stoga sam pomislila zašto ne otvoriti svoj YouTube kanal... Nije to bilo ništa pretenciozno, imala sam već materijale. Tako sam prvo objavila dvije uspavanke.
Odlično prolaze kod publike kada je riječ o pregledima!
To me baš ugodno iznenadilo. Možda je upravo razlog tome što je nepretenciozno, a rađeno s užitkom.
Kako inače dogovarate s majkom takve projekte? Dođete li joj i kažete: “Hajde, molim te napiši tekst za ovu pjesmu”?
Obično nastane glazba pa onda tekst, barem kod nas. Ovo je prvi put da sam skladala na tekst. Zapravo, sve ovisi o pjesmi. Često ona dođe s idejom, kao što je to bilo za pjesmu o palačinkama. Toliko brzo i prirodno stvari nastanu kad nas dvije radimo zajedno.
Razmišljate li o tome hoćete li jednog dana upisati Albu u glazbenu školu?
Svakako. Ali opet ne bih htjela da prerano krene u glazbenu školu, da se ne izgubi taj žar kad krenu satovi. Evo, maloprije je listala glazbene slikovnice s primjerima klasične glazbe, sve ih zna napamet. Najdraže su joj “Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija, Beethovenova “Peta simfonija”, ‘’Labuđe jezero’’... Ide na koncerte i balete. Sluša i dječje pjesme i Beatlese. I sve to iskreno voli. Zato mi je važno da ne izgubi tu ljubav prema glazbi zbog nekog pritiska ili prerano postavljenih okvira. Djeci to često dosadi u nekom trenutku i onda više ne žele nastaviti. Želim da joj glazba što dulje bude igra, a ne obaveza.
U spomenutoj pjesmi sudjeluje i vaš suprug, no njegov glas baš i nisam primijetio. Kako to?
Zato što je Petar pjevao dječje vokale. Kao i u prošloj pjesmi “Mali rak”, gdje smo on i ja pjevali vokale dječjeg zbora. Bude nam zabavno!
Jako zanimljivo! A kako se inače dogovarate?
Uvijek mu po povratku iz studija pokažem ono na čemu radim. To vrijedi i za dječje pjesme, za one koje radim na kanalu Hana Who i za klasiku. Uvijek jedno drugome puštamo pjesme na preslušavanje jer volimo čuti iskren komentar — ponekad ti netko sa strane lakše ukaže na eventualnu promjenu ili ti samo potvrdi da je sve baš kako treba. Kod dječjih pjesama mi često kaže: “Pojednostavi.” Ja imam tendenciju zakomplicirati stvari, a mora biti jasno, jednostavno, pjevno. I super mi je to, u procesu rada stvarno nema ega. Za dobar rezultat nije bitno tko što radi – bilo da pjevaš, sviraš, radiš orkestraciju... Mi često sudjelujemo jedno drugome u radu. Nikad ga nisam pitala: “Hoćeš li mi snimiti nešto?” On sam kaže: “Ovdje bi trebalo nešto upotpuniti, ja ću ti to otići snimiti”. Isto tako ja uživam snimati prateće vokale – snimala sam ih i na njegovim pjesmama još godinama ranije. Volim graditi harmonije, smišljati melodijske linije, upotpuniti i obojiti neku novu pjesmu.
S obzirom na to da dolazite iz glazbene obitelji, čije mišljenje vam je najvažnije? Kome prvo pokažete gotovu pjesmu?
Kako kome. Mama je, znate, ona tipična mama — njoj je uvijek sve dobro. Često najprije pustim njoj da me “uvjeri” da je sve u redu. Nakon toga lakše pustim nekome tko će mi reći ako nešto ne valja. Valjda mi treba taj mali emocionalni štit prije kritike. Tata je taj koji vidi mane. Naravno, on će te pohvaliti kad treba, ali vidi puno više mana nego što bi ih možda primijetio kod nekog drugog — valjda zato što sam njegovo dijete. S njim nikad nema idealiziranja, što je u konačnici i dobro. Zapravo, njemu se najviše bojim puštati pjesme. U isto vrijeme njegova mi pohvala najviše znači, ali i njegova kritika najviše me pogodi. U posljednje vrijeme pjesme prvo pustim Petru – jer on, čak i kad ima kritiku, zna to reći na nježan i konstruktivan način, što me odmah motivira da nešto, ako treba, popravim. Naravno, ne ispravljam sve samo zato što mi netko nešto kaže — ipak želiš da pjesma ostane tvoja, autentična. Ali jasno je da želiš čuti tuđe mišljenje, osobito ako dolazi od nekoga kome vjeruješ.
S obzirom na to da ste s kćeri snimili nekoliko pjesmica, ipak je, kao što ste rekli, nećete izlagati javnosti pa će, pretpostavljam, vaš prvi zajednički nastup još pričekati?
Ne, ne, želim joj mirno djetinjstvo, kakvi nastupi... Najveću tremu u životu imala sam na koncertima iz klavira u osnovnoj školi. Nikad joj neću nametati nastupe niti ćemo forsirati da jednom mora postati glazbenica. Bit će što bude htjela.
Kakva su vaša djeca? Malo nam ih opišite, kome više nalikuju?
Alba je karakterno suprotnost meni. Ja sam bila jako introvertirano dijete, ona je vesela, pristupačna. A opet osjetljiva i nježna, emotivna. Pravo je svjetlo! I ono što mi je najdraže je da već sada ima vrlo jak karakter, iako ponekad to može biti izazov za nas. Borbena je. Toni je još beba, malo mirniji od nje. Šarmantno je nasmijan i veseo.
Nisam siguran je li u javnosti najpoznatije da ste snimali prateće vokale i za album Maksima Mrvice. S njim ste čak putovali i u Kinu, čega se sjećate iz tog perioda?
Da, točno. To je bio potpuno drukčiji projekt. Nisu to bili prateći vokali, pjevala sam solo sopran na njegovim crossover koncertima. Maksim je uvijek volio unijeti nešto novo za nastupe na svojim turnejama. Kako sam ja snimala vokal za jednu njegovu skladbu sa 17 godina, pozvao me kao gosta na svojim koncertima. Bila sam s njim na turneji u više navrata, pjevala u nekoliko pjesama i provela sve zajedno oko pet mjeseci u Aziji. Bilo je to prekrasno iskustvo! Drukčiji tip glazbe i poluoperno pjevanje, nastupi pred tisućama ljudi na svakom koncertu. Danas Maksu raspisujem orkestracije za nove skladbe kada je potrebno, tako da i dalje surađujemo i veliki smo prijatelji.
Završili ste i Glazbenu akademiju u Splitu te ste prva magistra koja je ondje diplomirala kompoziciju. Koliko je bilo izazovno i jeste li se odricali?
To je jednostavno bio moj put i smjer. Ne bih rekla da sam se nečega odrekla jer sam uvijek radila samo glazbu. Naravno, odrekla sam se puno slobodnog vremena jer sam bila podijeljena između dva smjera. Prvo sam upisala glazbenu teoriju, a onda, na trećoj godini i kompoziciju, koju sam oduvijek htjela. Diplomirala sam s dva diplomska rada, jedan od njih bila je simfonija koja se izvela u splitskom HNK. Bilo je izazovno pet godina putovati jednom tjedno u Zagreb na satove kompozicije, a druge predmete imati u Splitu. Ali, na kraju, i to je donijelo neku čar, tada sam zapravo upoznala Zagreb i sve njegove ritmove.
Kako to da se niste odlučili studirati u inozemstvu? Vjerujem da ste imali i tu mogućnost.
Tada sam još bila nespremna za taj korak i nije postojala želja da idem izvan Splita. Vezana sam za dom i obitelj. Kasnije sam shvatila koliko znači širiti horizonte. Nadomjestila sam to pjevanjem u jednom projektu u Londonu u to vrijeme te kasnije na turnejama u Kini. Ali, eto, što se tiče studija, kako sam ga ovdje upisala, tako sam i završila. Sad mi je, naravno, drago što sam ostala, jer tko zna gdje bih danas bila, a želim biti baš ovdje gdje jesam i s kim jesam.
Kada vam spomenem djetinjstvo, čega se prvo sjetite?
Hvala Bogu, imala sam uistinu lijepo djetinjstvo, prepuno različitih sjećanja. A sad, kad već razgovaram o glazbi, sjećam se svojih odlazaka u glazbenu školu na bratovu romobilu, a mama i baka bi me dočekale s krumpirićima iz McDonald’sa. To su bili tako dragi trenuci, ispunjeni ljubavlju i pažnjom.
Imate li tipične dječje ožiljke na koljenima od padova s romobila?
Padala sam na rolama. Letjela nizbrdo, zapinjala o kamenčiće i padala. Sve što dijete treba proći.
Jeste li se tukli s bratom Ivanom? Je li to bio tipičan “love-hate” bratsko-sestrinski odnos?
Tukli smo se, sto puta dnevno zvali bi mamu i vikali: “Mama, Ivan ovo...” ili “...Hana ono”. Iako smo Ivan i ja bili takvi da nije trebalo glumiti veliku strogoću. Bili smo mirni, poslušni.
Što mislite tko će u budućnosti biti stroži roditelj – Petar ili vi?
Vjerojatno ja. Ja sam ta koja više viče, ali on je taj kojeg Alba više doživljava. Oni imaju tu posebnu vezu. Njega posluša, a meni se smije.
Jeste li se naviknuli na svakodnevicu s dvoje djece? Pomaže li vam majka ili imate i neku pomoć sa strane?
Blagoslovljena sam time što imam pomoć. Primarno mi pomaže mama, koja upravo sada čuva djecu dok razgovaram s vama. Ona je uvijek uz mene, posebno otkad je došla mala beba i kako Alba još uvijek loše spava noću. Nisam si mogla priuštiti da ne spavam uopće, tako da je privremeno spavala kod mojih, a sada uglavnom sa svojim tatom. Svjesna sam toga da neki nemaju “baka-servis” i zahvalna do neba što ja imam. Tu su i Petrovi roditelji, a imamo i jednu prekrasnu tetu koja pričuva Albu. Tu je i moj brat, koji ih obožava, Petrova sestra... Stvarno imam pomoć, ali ni uz to nema stajanja. Cijeli dan trčiš oko jednog pa drugog, a onda pokušavaš i sebe realizirati, ne samo kroz majčinstvo nego i kroz posao.
Imate li kao majka strahove s obzirom na to da će vaša djeca odrastati u potpuno novom, drukčijem svijetu?
Od trenutka kad postaneš roditelj pa do kraja života ne možeš se prestati brinuti. Od 0 do 24 brineš za sve – za stvari na koje možeš i na koje ne možeš utjecati. A, nažalost, ima puno onih na koje ne možeš. Pokušavaš kod kuće odgojiti dijete da bude sretno, da bude dobro prema ljudima, a s druge strane vidiš kakvi su ti isti ljudi zapravo. Zato ih mogu naučiti da osvijeste ljepotu u običnom danu, da gledaju oblike u oblacima, da drže do obitelji, budu dobri prema životu u ovom sve manje normalnom svijetu. Ali, ljudi su se kroz cijelu povijest brinuli za nove generacije misleći za svaku da će propasti. Pa evo, još smo tu.
Kako su izgledali prvi dani kada je Toni došao kući? Je li Alba bila ljubomorna?
Savjetovala sam se s ljudima koji su malo iskusniji i pametniji od mene. Kako objasniti dvogodišnjem djetetu da dolazi brat ili sestra i da mama i tata više nisu samo tvoji. U početku je bila malo uznemirena, pojavili su se tantrumi, ali nikad nije bila gruba prema bebi. To je sad prošlo. Moram paziti da sve bude u ravnoteži u odnosu prema njima. Veći je problem moj osjećaj neprestane grižnje savjesti jesam li dovoljno s jednim dok sam s drugim. Klonirala bih se da budem sto posto s oboje. A onda mi opet treba udahnuti zraka da sam sama sa sobom, makar pet minuta. I tijekom tih pet minuta oni mi već nedostaju.
Nakon dana, kada uspavate djecu, kako se suprug i vi opuštate? Pustite li neki film uz čašu vina?
Taj dogovor između nas da ćemo svaki dan pogledati film do kraja još nije ispunjen. Kad zaspu, želim i ja zaspati. Ali zato uvijek želim prvo sjesti s njim za stol i popiti čašu vina. I to mi je najdraže. Nikad ne smijemo zaboraviti naći vrijeme za nas dvoje.
Kako ste proslavili Uskrs?
Uskrs mi je posebno drag jer uvijek dolazi uz miris proljeća i volim osjećaj mira koji donosi. Voljela sam ići u procesiju “Za križem” na Hvaru na Veliki četvrtak, veselim se da ću opet otići kad djeca malo narastu. Za Uskrs je obitelj bila na okupu i sretna sam što nam je svake godine broj članova sve veći. Inače volim mijesiti sirnice, u Zagrebu kažu pince, ali ove godine nisam stigla. Nisam neka kuharica, ali radim dobre sirnice.
Imate li neku dobru knjigu za preporuku?
Sad ćete reći da promoviram obitelj, ali ovo iskreno govorim. Moja najdraža knjiga je, među ostalim, upravo mamina knjiga – “La Petite Marie”. Smatram da će se njezina vrijednost tek otkriti, da će ta knjiga tek doživjeti neku svoju renesansu. Da mogu, ja bih prva snimila film po njoj. Tko god je čitao, oduševio se, plakao i smijao. Planiram s mamom raditi na projektima po nekima od njezinih stotina priča, već sam nešto počela, vezano za kazalište.
Za kraj, sumirajući cijeli razgovor, moj novinarski zaključak je da ste vi jedna stara duša...
Da, u pravu ste. I primijetila sam da sam se doista okružila takvim sličnim dušama. Voljela bih da me ljudi pamte po glazbi koju stvaram, a ne kao nečiju kćer ili suprugu. Vjerujem da će iza mene ipak ostati glazba, koja će jedino biti važna.
VIDEO Matija Cvek: 'Ni za 20 tisuća eura ne bih zapjevao u predizbornim kampanjama naših političara'
Čudi me da današnjem uredništvu ovo nije prijelomna vijest