Tamburaški sastav Gazde obilježava poseban jubilej – 30 godina od objave pjesme "Još i danas zamiriši trešnja" koja je postala jedna od najomiljenijih i najpjevanijih hrvatskih pjesama. Tim su povodom objavili poseban album s vinilnim izdanjem najvećih hitova, a snimili su i novi koncertni album s posljednjeg spektakla u Domu sportova. O svemu tome razgovarali smo s frontmenom Markom Bujanovićem.
Gazde su proslavile 30 godina pjesme "Još i danas zamiriši trešnja", a taj jubilej obilježili ste i posebnim albumom. Kako danas gledate na početke i na pjesmu koja je zapravo obilježila vašu karijeru? Da, kao bend proslavili smo 30. obljetnicu prije dvije godine u Domu sportova, ali ove godine navršava se točno 30 godina od objave pjesme "Još i danas zamiriši trešnja". To je naša najpoznatija pjesma i ona je, rekao bih, dala najjači pečat cijeloj našoj karijeri. Album koji smo snimali u proljeće 1995. bio je praktično gotov – imali smo osam-devet pjesama i već se radilo na miksanju. U to vrijeme Miroslav Rus je snimao s Bebekom. Došao je u studio i rekao da ima dvije pjesme koje bi se mogle uklopiti u naš stil. Do tada nikad nije pisao za tamburaše. S njim je bio i Branko Bogunović Pif, sjajan gitarist iz Plave trave zaborava. Predložili su nam "Još i danas zamiriše trešnja" i "Ja pijem da zaboravim". Kad smo ih prearanžirali za tambure, zvučale su svježe, drukčije i odlično. Nismo, naravno, imali pojma da će postati antologijske.
"Trešnja" je postala gotovo narodna pjesma, a stih "Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote" često se citira. Da, postala je gotovo uzrečica. Neke pjesme jednostavno toliko zažive među ljudima da se više i ne zna tko je autor. Kao i mnoge stare pjesme koje zovemo "narodnima", a zapravo imaju poznate autore. "Trešnja" je doživjela brojne obrade, a najpoznatija je ona Toše Proeskog. Inače, zanimljivo je da za tu pjesmu nismo morali raditi nikakvu promociju. Mediji su nas sami zvali – radijske postaje, novine, televizije. Odmah se osjetilo da je riječ o nečemu posebnom.
Veličanstvenim koncertom tamburaški sastav Gazde obilježio je 30 godina na glazbenoj sceni
Počeli ste u vrijeme kad je dance glazba dominirala hrvatskom scenom. Kako ste se odlučili baš za tamburaški izričaj? To su bile ratne godine, ali tamburaška scena tada je bila vrlo jaka. Zlatni dukati bili su uzor svima nama. Nama je tambura bila prirodan izbor jer smo je svirali od osnovne škole. Iako se često misli da je tambura "slavonski" instrument, ona se svira diljem Hrvatske i svijeta, gdje god ima Hrvata. Zato smo odlučili napraviti profesionalni tamburaški bend. Nismo bili iz Slavonije, svi smo Zagrepčani, pa smo tražili vlastiti stil i autore koji će pisati pjesme bliže našem senzibilitetu. I tako su nastale i "Trešnja" i "Ja pijem da zaboravim".
Odmah ste se odlučili i za prepoznatljiv imidž – country čizme, šeširi, rockerski stav... Da, sve je to nastalo spontano. Još 1992. bili smo na humanitarnoj turneji po SAD-u i Kanadi, i tamo smo se zaljubili u country stil. Kupili smo čizme, šešire i košulje – u Hrvatskoj to tada nije postojalo. Kad smo se vratili, odlučili smo spojiti taj "američki country" s hrvatskom tamburom, i tako je nastao naš prepoznatljiv stil. Kasnije je naš pokojni menadžer Damir Mihovec Miki predložio da sviramo na bijelim tamburama. Kazao je: "Ako Elton John ima bijeli klavir, Gazde mogu imati bijele tambure!" I to je postalo naš zaštitni znak.
Jedan od zanimljivijih trenutaka vaše karijere bio je nastup kao predgrupa Robertu Plantu i Jimmyju Pageu 1998. godine u Domu sportova? Da, to je bilo nevjerojatno! Sve je počelo slučajno, na jednom partyju uoči koncerta. Svirali smo nekoliko svojih pjesama i njihov menadžer Tony Mandich, koji je imao hrvatske korijene, pozvao nas da odsviramo nešto i njima. Svirali smo im "za stolom", njima se to svidjelo, posebno zvuk tambura, i dan-dva poslije stigao je poziv da budemo predgrupa na koncertu. Odsvirali smo pet-šest pjesama, družili se s njima u backstageu, a Jimmyju Pageu smo čak poklonili bisernicu! To je bilo nevjerojatno iskustvo.
Održali ste tisuće koncerata diljem svijeta. Koji biste izdvojili? Bilo ih je mnogo. Pet turneja po Australiji, pet po Americi i Kanadi, brojne po Europi... Ali posebno pamtim prvi koncert u Domu sportova 1994. godine. To je bilo naše vatreno krštenje. S 20 godina svirali smo pred više od 10.000 ljudi! Dvorana je bila rasprodana, energija nevjerojatna, a koncert je poslije izdan i na CD-u. To mi je i danas najdraži trenutak u karijeri.
Uskoro planirate i još dva izdanja? Da, ovo je stvarno velika godina. Croatia Records izdao je naš prvi vinil – "Trešnja" i još 12 najvećih hitova u remasteriranom izdanju. U prosincu izlazi live album sa šestog koncerta u Domu sportova, koji je trajao gotovo tri sata. Mislim da nitko u Hrvatskoj nema dulji live album! Uz to, snimamo i jubilarni, deseti studijski album. Prvi singl "Nema lijeka koji ljubav liječi" već je nagrađen u Požegi, a drugi, "Prekasno za ljubav", producirao je Željko Krušlin Kruška. Album planiramo objaviti za Uskrs iduće godine.
Osim po glazbi, poznati ste i po velikim obiteljima, Koliko svi zajedno imate djece? Ha-ha, da, to često pitaju! Ukupno imamo 19 djece. Najmlađa ima deset mjeseci, a najstarija 35 godina. Kad smo bili mlađi, često smo se svi okupljali, sada rjeđe jer su djeca već odrasla i studenti. Imam tri već odrasla sina i najmlađu kćer koja ide u peti razred.
Nedavno ste ponovno upisali fakultet? Da, studiram ekonomiju. To sam počeo još s 18, ali sam zbog karijere odustao. Već dugo sam želio završiti i konačno sam prije dvije godine nastavio studij. Sad sam jedan od najstarijih studenata na faksu, ali uživam u tome. Zanimljivo je da mi sin studira treću godinu, pa katkad dijelimo skripte. Čak smo i na nekim kolegijima zajedno!
Koji su vam daljnji planovi i nastupi? Za Novu godinu još ništa nije dogovoreno. Sve nastupe objavljujemo na svojim Facebook i Instagram stranicama, a uskoro i na TikToku. Imali smo probleme s hakiranjem starog YouTube kanala, pa smo pokrenuli novi i obnovili sve spotove u boljoj kvaliteti. Uskoro će svi naši videozapisi ponovno biti dostupni. A dugoročno, pomalo razmišljamo i o velikom koncertu u Areni Zagreb. Ako novi album prođe onako kao što očekujemo, možda 2027. postanemo prvi tamburaški bend koji je napunio Arenu.
Otvori KEKS Pay
