Dok užareno sunce zagrebačkog asfalta prži pod nogama, svi mi sanjarimo o bijegu na obalu, u spokojnu tišinu mora, gdje nas valovi pozivaju na mir i opuštanje. Među onima koji s nestrpljenjem iščekuju svoj trenutak predaha je i naša sugovornica, akademska glumica Barbara Nola. No prije nego što zaronimo u ljeto, tu je još nekoliko važnih zadataka koji je čekaju, a Barbara im pristupa neumorno i s velikom posvećenošću. Nakon što je svojim briljantnim izvedbama zasjala u predstavi “Don Juan se vraća iz rata” i preuzela novu, snažnu ulogu u omiljenim “Kumovima”, pronašla je vrijeme i za nešto što je, bez sumnje, jedno od njezinih najosobnijih i najdirljivijih ostvarenja u životu. Naime, s dubokom emocionalnom angažiranošću i poštovanjem dovršena je monografija posvećena njezinu voljenom suprugu, prerano preminulom filmskom redatelju Lukasu Noli. Ovo nije samo zbirka riječi – ovo je tribute, most između prošlosti i sadašnjosti, putovanje kroz uspomene, ljubav i poštovanje koje će Barbara zauvijek nositi u srcu.
Nedavno je objavljena monografija posvećena vašem suprugu Lukasu Noli, na gotovo 450 stranica, a okuplja više od trideset autora. Kako ste se osjećali na promociji?
S jedne strane bila sam izuzetno sretna što se sve ostvarilo, što je monografija ugledala svjetlo dana. Bila sam duboko zahvalna Tinu Bačunu, Nikici Giliću i svim ljudima koji su sudjelovali u tom projektu. Bila sam sretna jer sam vidjela kako monografija izgleda, kako je sadržajno i vizualno oblikovana. Ima emotivni dio, ali istovremeno je duboko ozbiljna, s velikim analizama i predivnim vizualima. Čak ima i elemente modernog stripa. Pomislila sam: “Lukas bi bio oduševljen.” Znam njegov ukus, znam kako je gledao na takve stvari. Ova monografija nije poput drugih, nije konzervativna. Nevjerojatan rad i entuzijazam stoje iza tog posla. S druge strane naravno da sam potresena. Ponekad je teško shvatiti da se sve ovo događa bez Lukasa, kao da jest tu, ali istovremeno i nije.
Koliko ste vi sudjelovali u procesu stvaranja monografije?
Mogla sam predložiti ljude koje poznajem, one koji bi mogli govoriti o određenim temama jer su, osim stručnih analiza, autori željeli i osobni uvid. U monografiji ima puno takvih dijelova u kojima Lukasovi suradnici govore o tome kako im je bilo raditi s njime. Uglavnom, to što je Tin uspio napraviti, to nije realno, njegov su mladenački fanatizam i upornost tu bili presudni.
Postoji li neki detalj u monografiji vašeg pokojnog supruga a da ga ni vi niste znali?
Ne postoji, zato što kod nas i nije bilo neke granice između privatnog i poslovnog života. Ono kada ljudi govore da ne nose posao kući, mi smo ga stalno nosili. Jedno drugom uvijek smo sudjelovali u projektima i međusobno se podržavali, zapravo sam više ja sudjelovala u njegovim. Svaki je film bio ozbiljan i dugotrajan proces, od nastanka ideje, pisanja, do realizacije, pa, neke tri godine po projektu. Znala sam svaki segment i trenutak njegova stvaranja. Lukas bi mi svaki dan kad bi nešto radio to i pokazao. Bilo mu je drago da sve vidim prva i da čuje moje mišljenje.
Jesu li kći Mara i sin Jakov bili s vama na promociji? Kakvi su njihovi dojmovi?
Djeca su oduševljena, Jakov je bio na promociji, a Mara je tog dana bila u Švedskoj, u kojoj trenutačno živi, ondje boravi više od pola godine. No došla je na kasniju promociju u Laubu i bila je presretna i ponosna. Važno mi je njezino mišljenje za ovaj vizualni dio jer je, baš kao i Lukas, studirala na Akademiji likovnih umjetnosti.
Uspješna ste glumica, a u svom matičnom kazalištu Gavella ove sezone igrate u predstavi “Don Juan se vraća iz rata”. Što nam možete reći o predstavi, ali i svojoj ulozi?
Meni je ovo zaista posebna predstava. Obožavam je i sretna sam što sam ponovno imala priliku raditi sa svojim prijateljima Paolom Magellijem i Željkom Udovičić Pleštinom. To je autorski tim mog života. Veseli me da je Paolo nakon toliko vremena opet radio Von Horvatha u Gavelli jer je njegova prva predstava u Zagrebu isto bila u Gavelli i Von Horvathov tekst. To je sjajan austrougarski autor koji nevjerojatno duboko i precizno secira malograđanštinu i boli ovih prostora. Ta Paolova prva predstava u Zagrebu, “Ludi dani”, za moju generaciju bila je potpuna eksplozija, pravi novi svemir. To je bilo kazalište kakvo nikada nismo vidjeli – potpuno novo, radikalno, ekspresionističko, koje je otvaralo duboke slojeve podsvijesti. “Ludi dani” zaista su označili početak nečega novog. Paolo je stvorio nešto zaista posebno – predivno suvremeno kazalište, koje je meni osobno jako emotivno blisko. Možda je to zbog mediteranskog kruga ili nečega sličnog, ali u njegovim predstavama, koje obožavam gledati i još više volim igrati, uvijek osjećam neku duboku povezanost. Ova predstava po meni je umjetnički hrabrija i snažnija, ona te jednostavno natjera da ideš dalje, da se usudiš i da uđeš u nepoznate sfere. To je ponovno nešto inovativno, jer ni Željka ni Paolo nikada se ne zadovoljavaju onim što su već postigli. Svaki put pomiču granice i donose novi izazov, a tema koju obrađujemo u ovoj predstavi izuzetno je važna za ovaj trenutak. Govori o posljedicama Prvog svjetskog rata, o poraću, o društvenom raspadu, o ljudskoj žudnji za životom i preživljavanju. Prikazuje ljude koji dolaze iz rata, potpuno razbijeni i raspršeni, koji zapravo žive u iluziji da su još uvijek živi, dok je njihova duša već ostala negdje iza. To je duboko potresna, ali i nužna tema koja nas suočava s posljedicama rata i trajnim posljedicama koje nosimo kao društvo.
U predstavi glumite više uloga?
Tako je. Teško i emotivno je igrati žene koje su u ratu izgubile svoje muževe. Ali opet, s druge strane to je i zacjeljujuće iskustvo za mene. To je možda i jedan od razloga zašto su mi ove uloge među dražima u životu – jer svaki put, kroz njih, imam priliku ući u složene emocionalne procese, u svijet tih žena koji je istovremeno bolan i ispunjen nadom. Sve se to odvija unutar tih malih trenutaka, kroz njihov unutarnji svijet i svakodnevnu borbu, a to mi je nevjerojatno važno i blisko.
Što vam je najteže glumiti?
Ne znam, sada mi više ništa nije posebno teško. Uvijek se zabavljam dok radim. Naravno, ponekad je izazovno ulaziti u duboke emotivne ponore. U kazalištu, kao i u filmu, moraš se jako potruditi da izazoveš snažne emocije. Ako se radi o temama koje kopaju po traumama, to je, naravno, teško, ali s vremenom postaje i neka vrsta terapije. Općenito, više mi ništa nije teško. Kad sam bila mlađa, znala sam se boriti s određenim temama i problemima, no sada, s puno rada, sve to dolazi lakše. Svi ovi projekti i snimanja donijeli su mi neku lakoću.
Najesen će se emitirati i nova sezona “Kumova” na Novoj TV, a u kojoj se pojavljujete i vi. Što nam možete reći o iskustvu sa snimanja?
Seriju obožavam i stvarno sam uživala u radu. Iza sebe imam već nekoliko takvih projekata na Novoj TV, humorističnih serija, pa mi je doći na Velesajam snimati kao da sam se vratila kući. Naravno, u toj brzini nije uvijek moguće svaku scenu napraviti savršeno, ali tim koji piše, režira i radi na seriji izuzetno je kvalitetan i rezultati su zato kao da snimamo pet, a ne dvadeset pet scena dnevno. A kad govorim o kolegama na setu i radu s njima, to je prava uživancija. Ne želim previše detalja otkrivati o svojoj novoj ulozi, no bilo ju je nevjerojatno zabavno igrati.
Kad glumce pitam da biraju između dasaka koje život znače i filma, odgovor uvijek bude upravo kazalište. A vi?
Ne znam, mislim da se ne treba ograničavati. Uvijek dajem sve od sebe jer vjerujem da, kad čovjek prepozna da nešto nije dobro ili nije po njegovu ukusu, treba ipak skupiti snage i prepustiti se procesu, dati najbolje što može. Međutim, kad kazalište nije dobro, to stvarno može biti depresivno, to je nešto što mi jako teško pada. Što se tiče snimanja, moram priznati da mi je zbog te dinamike uvijek vrlo uzbudljivo. Možda i zbog moga ADHD-a koji mi je “dijagnosticirala” moja kći, koja je studirala terapiju u Heidelbergu. Za mene visoki stupanj dinamike znači stalno novo. Nekim ljudima to može biti previše, ali meni je to fantastično. Nemam vremena za razmišljanje i previše analiziranja, jednostavno ulazim u to i živim trenutak.
Kada ste se uopće zaljubili u glumu?
Sjećam se kao da je bilo jučer. Imala sam samo tri i pol godine kad sam prvi put gledala predstavu – to je bila “Mačak Džingiskan i Miki Trasi”. Po tekstu velike hrvatske pjesnikinje Vesne Parun. Bila sam potpuno očarana, doslovno sam bila fascinirana tom predstavom. Mama je sa mnom morala ići na gotovo svaku izvedbu, a ja sam se osjećala kao da ništa drugo ne postoji. Sjećam se tog trenutka vrlo jasno – osjećala sam to kao neku čudnu i snažnu odlučnost. U tom trenutku sam rekla: “Bit ću glumica!” Naravno, odraslim ljudima oko mene to je bilo pomalo smiješno i znali su da ću poludjeti svaki put kad mi kažu: “Nećeš ti biti glumica!” Ja bih onda vikala kao luda: “Hoću i gotovo!” Tek kad sam odrasla, počele su se pojavljivati sumnje. Kad sam došla na Akademiju, ponekad sam se znala pitati: “Čekaj, je li to bila prava odluka?” Bilo je kriza u mladosti kad sam premalo radila. Rodiš, pa bude duga pauza. Bilo je trenutaka kad sam glumila nezahtjevne, plošne uloge. Ali što sam starija, imam više posla i dobivam zanimljivije uloge, tako da sam već dugo baš zadovoljna i moj me posao duhovno hrani i obogaćuje. Ponekad pomislim da bih, sam imala više vremena i hrabrosti, pisala i režirala u kazalištu. Ali tu smo gdje jesmo vlastitim odlukama u životu. Makar se uvijek izvlačimo na okolnosti.
FOTO Barbara Nola dala je veliki intervju za Večernji list, a više detalja o onome što je govorila doznajte u nastavku
Vaša su djeca krenula sličnim, umjetničkim stopama. Sin vam je uspješan redatelj i scenarist, a Mara je završila Akademiju likovnih umjetnosti.
Mara je nakon toga upisala MA u Heidelbergu za terapiju plesom, odnosno pokretom. Diplomirala je te je danas terapeutkinja. Sa mnom i nekim mojim prijateljicama radila je divne terapeutske radionice. Ona može raditi kao klinička terapeutkinja, a može i izvan institucija, s ljudima koji se žele osjećati bolje. Ja se inače u životu nisam željela upuštati u terapije, a trebala sam zbog raznih napada panike i svega kroz što sam prolazila. Ovo što smo s njom radili za mene osobno pravi je put. Ja sam sklona previše neurotično racionalizirati i analizirati u beskraj, a ovo je potpuno drukčiji način da dođeš do sebe i svojih problema. Puno brže i neposrednije, a opet jako nježno. Jer vlastito tijelo ne možeš prevariti, a ovo mi je pomoglo na više razina.
Jeste li se kao majka ikada preispitivali što su vam se djeca odlučila baviti poslom u kojem, kako kažu, i nema previše kruha za neka nova lica? Evo, Mara se ipak preusmjerila za nešto konkretnije...
Ne možete utjecati na svoju djecu tako da im uništite snove već u samom startu. Sve ove poteškoće unutar našeg posla – financijski problemi ili to da možda ne radiš koliko i kako bi htio, naša su djeca znala. Znali su za sve naše probleme jer smo uvijek Lukas i ja razgovarali o svemu, a naš dom uvijek je bio naše mjesto međusobnog dijeljenja. Ako su, unatoč svemu tome, odlučili i imaju dovoljno strasti da se posvete onome što vole raditi, to je njihov odabir i trebaš to podržati svim srcem. Jer, vjerujem da kad čovjek jako voli ono što radi, sve prepreke postanu manje. Izdržat ćeš i prijeći ćeš preko svega. A bi li možda bilo lakše baviti se nečim što uz manje truda donosi više financija i gdje bi bio sigurniji? Naravno, bilo bi lakše. No kada imaš veliku strast i ljubav prema svom poslu, to više nije samo “odrađivanje” posla. To postaje dio tebe, dio tvoje osobnosti. Jakov ne može da ne piše, ne može da ne režira. Evo, i sada smo zajedno radili na “Kumovima” jer ih i on režira.
To mi je promaknulo! Kako vam je raditi sa sinom?
Obožavam raditi s Jakovom i potpuno vjerujem njegovim kriterijima. Zapravo, uvijek sam ga ispitivala što misli o nekom filmu ili predstavi još otkako je bio dječak, mladić, prije nego što je upisao Akademiju. I njega i Maru. Bitna su mi njihova mišljenja. Ponekad, dok radim na ulozi, pitam ga: “Što misliš, je li ovo bolje ili ono?” Znam kako razmišlja jer kada gledam njegove filmove, jasno vidim njegov pristup i stil. I jako mi se sviđa to što radi. Zbog svega toga imam potpuno povjerenje u njega jer vjerujem njegovu ukusu i osjećaju za umjetnost. I inače s djecom oduvijek razgovaram ravnopravno o svemu. Slušam ih o svemu što govore jer jako često su u pravu.
Povjeravaju li vam se baš oko svega ili ipak mislite da vas ne žele zamarati nekim svojim problemima?
Vjerojatno ne žele, ali kod nas se doma uvijek otvoreno razgovaralo o svemu. Naravno, oni su odrasli ljudi koji imaju svoju intimu i svoje partnere koji su im prva stanica u životu za povjeravanje, a što je svakako razumno i normalno. Jakovljeva djevojka Martina Marasović fantastična je mlada redateljica i oni zajedno dijele taj svoj svijet. No u prosjeku, mi smo poprilično otvorena obitelj koja razgovara o svemu, dijelimo i njihove i moje probleme.
Kako vam je palo što su se djeca odselila iz obiteljskog gnijezda?
To se ne dogodi odjednom i nije to nešto što je kod nas došlo preko noći. Jakov je već ranije otišao pa je Mara također napravila svoj korak. Odselila se na studij u Njemačku pa sad u Švedsku. Uživam gledati kako su postali odrasli ljudi. Kako su u nekim stvarima hrabriji i zreliji nego što smo mi bili. Svi bismo mi roditelji voljeli da nam djeca ostanu mala, a mi mladi zauvijek. Ali izgleda da to ne ide tako... S druge strane, ja imam sreću da se još uvijek nalazimo kad god možemo, dolaze na ručkove, iako Mara sada nije tu, ali kad god se nađe prilika, mi smo na okupu. A tu su i moji roditelji, o kojima se također brinem. Mislim, to je prirodan ciklus života.
Koliko vam nedostaje suprug?
Nedostajat će mi dok budem živa. Puno puta promislim što bi Lukas rekao ili kako bi me savjetovao, a u duhu uvijek razgovaram s njim. Naravno, uvijek se sjetim i njegova smisla za humor, koji je bio jedinstven i koji mi je pomagao kad bi mi neka situacija bila previše teška.
Nakon 28 godina braka kako se prisjećate vaše ljubavi?
Naša ljubav uvijek je bila intenzivna i romantična, ali ne na neki površinski način, već zaista suštinski. Bili smo tu jedno za drugo, kao partneri u svim aspektima života. Bili smo nevjerojatno povezani i uvijek smo imali jedno drugo. Nikada nismo prestali biti zaljubljeni. Prolazili smo kroz teške stvari, ali zajedno smo ih prevladavali. Uvijek smo jedno drugome davali snagu i podršku kada je to bilo najpotrebnije. Ta međusobna podrška bila je temelj svega, i to nas je činilo jačima.
A prvog susreta?
Išla sam u razred s Filipom, Lukasovim bratom, a i preko nekih prijateljica znala sam za njega. Bio je užasno zgodan pa su se cure zaljubljivale u njega i stalno ga spominjale. No zapravo sam ga prvi put ozbiljnije “upoznala” kroz njegov bend i glazbu. Tada sam čula njegove pjesme i odmah sam se zaljubila u njegov glas. Pisao je stihove i glazbu za svoj bend, koji je bio kultni bend te generacije u Zagrebu. To me već tada privuklo. I onda, ništa, sve je bilo spontano. Jednom kad se vratio iz vojske, upoznala sam ga na cesti. Bila sam s nekim prijateljima koji su ga poznavali i odmah mi je bio divan. U početku smo bili samo frendovi. Kasnije, na Akademiji, dogodila se ta prava zaljubljenost.
Je li istina da vrijeme liječi rane?
Mislim da je to neka vrsta utjehe. Čovjek se navikne. Svaka osoba ima svoj način nošenja s gubitkom, netko možda treba godine da leži i žaluje. Moj je način da uzmem život u svim njegovim segmentima. Trudim se raditi što više, družiti se, biti okupirana problemima i pomoći svojima, djeci, obitelji, prijateljima. Ne volim se stavljati u poziciju žrtve. Meni pomaže da budem aktivna, da budem prisutna u svim aspektima života.
Kada ste skinuli crninu, jeste li osjećali pritisak okoline?
Smatram da je zaista neukusno i ružno kada ljudi imaju negativne stavove prema tome kako se netko nosi s gubitkom bliske osobe. To je jako zločesto i ne zanimaju me mišljenja takvih ljudi. Treba imati razumijevanja za svakoga u toj situaciji. Netko jednostavno ne može ustati iz kreveta, jer svatko ima svoj način suočavanja s tugom. Uvijek je najvažnije raditi ono što ti taj čas daje snagu, što te pokreće i pomaže ti da ideš dalje. Plači, pleši, radi, lezi, očajavaj, putuj, smij se s dragim ljudima... Sve, baš sve je jednako dobro i potrebno. U mom okruženju ljudi su nevjerojatno normalni, otvoreni i puni razumijevanja. Moji prijatelji i obitelj uvijek su bili tu za mene, pružali mi podršku i gurali me kad sam to trebala. Taj osjećaj podrške i ljubavi od dragih ljudi bio mi je najvažniji.
Imate li sada neke životne brige koje vas more?
Bilo je briga, da, u posljednjih nekoliko godina, posebno u mojoj široj obitelji. Bili smo zabrinuti zbog ljudi koji su bili jako loše, posebno zbog starijih članova obitelji. Nažalost, nekoliko ih je preminulo u posljednje vrijeme. Moja svekrva, koja je nedavno preminula, bila je među njima. Teške su to stvari, jer ljudi, nažalost, odlaze. Ali to je život. Iako nikome nije lako, nekako se moraš nositi s tim.
Dolaze neki bolji i mirniji dani, siguran sam! Kakvi su vam planovi za ljeto?
Ove godine, konačno, nakon nekoliko godina, ne radim tijekom ljeta pa ću se stvarno posvetiti odmoru. Planiram se opustiti, a vjerojatno ću otići i posjetiti nekoliko prijatelja. Također, idem na Silbu, gdje je šira mamina obitelj – bratići, sestrične, nećaci, polunećaci. Bit će to veselo društvo. Sigurno ću ići i u Podgoru, a i do Dubrovnika mislim skočiti. Radujem se svemu tome jer mi već doista treba malo opuštanja i vremena za sebe.
Otvori KEKS Pay
ekipa koja inzistira na crnini kao mjerilu nečije tuge i poštovanja prema pokojniku su isti oni licemjeri koji su za života svog pokojnika maltretirali , ponižavali i umanjivali, ali na van se mora vidjeti da oni strašno "žaluju"....