Naslovnica Premium

Zašto slušamo Cecu i Lepu Brenu? Narodnjake u hrvatske gradove nisu donijeli došljaci

Ova vrsta glazbe nije nestala ni tijekom rata. Štoviše, 1995. u Zagrebu turbofolk je svirao u 15-ak ugostiteljskih objekata
26. listopada 2014. u 14:13 170 komentara 31707 prikaza
ceca foto

Nema kraja u Hrvatskoj za koji bismo mogli reći da se narodnjaci i turbofolk u njemu uopće ne slušaju. Svugdje gdje sam bio glazbeni su automati po ugostiteljskim objektima imali tu vrstu glazbe u svojoj ponudi. Diskoteke, noćne barove i druge ugostiteljske objekte koji nude i svojim gostima i mogućnost plesanja, a koji imaju neke od večeri ili pak cijelog tjedna narodnjake i turbofolk u svojoj ponudi, osobno sam vidio u Zagrebu, Desincu u okolici Jastrebarskog, Špišić Bukovici, Pitomači, Osijeku, Slavonskom Brodu, Rijeci, Srdočima u okolici Rijeke, Bakru, Poreču, Varvarima pokraj Poreča, Zadru, Ploči pokraj Zadra i Splitu, a od drugih sam ljudi doznao za takva mjesta u Dubrovniku, Vinkovcima, Koprivnici, okolici Virovitice, Ivaniću i Kutini – tvrdi etnolog Aleksej Gotthardi Pavlovsky u svojoj knjizi "Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj – Zašto ih (ne) volimo" koju će uskoro objaviti Naklada Ljevak.

Procvat zadnjih 20 godina

Novokomponirana narodna muzika, onakva kakva se svirala prije rata na prostorima bivše države, početkom druge polovice devedesetih godina preplavila je Hrvatsku. Samo su u Zagrebu 1995. godine u petnaestak ugostiteljskih objekata nastupale cajke i svirali isključivo pravi, teški narodnjaci. Taj podatak iznosi Aleksej Gotthardi Pavlovsky u svojoj knjizi i zaključuje "da narodnjaci nisu nestali iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata". U posljednjih dvadeset godina narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj su doživjeli pravi procvat unatoč političkim i društvenim prilikama koje im nisu išle na ruku. Ne samo da se cajke slušaju diljem Lijepe Naše nego je narodnjačka glazba utjecala i na hrvatsku glazbenu scenu. Zbog čega su cajke i turbofolk popularni u Hrvatskoj, pokušao je u svojoj knjizi na više od četiri stotine stranica uz analizu izjava mnogih sugovornika odgovoriti Aleksej Gotthardi Pavlovsky koji se s tim fenomenom bavio i kao urednik HTV-a zadužen za teme iz popularne i tradicijske glazbe. On je prije nešto manje od deset godina pokrenuo snimanje televizijskog dokumentarca o narodnjacima u Hrvatskoj, a za snimanja razgovarao je s poznatim i nepoznatim konzumentima te glazbe, izvođačima tog žanra, skladateljima, tekstopiscima, menadžerima, vlasnicima kafića i noćnih klubova, urednicima diskografskih kuća, radijskim i TV urednicima, prodavačima nosača zvuka, glazbenicima drugih žanrova, glazbenim kritičarima i pojedinim stručnjacima s područja društvenih i humanističkih znanosti. Od HTV-a je dobio dozvolu korištenja te građe u izradi doktorskog rada "Narodnjaci ili turbofolk u Hrvatskoj: Trendovi i razlozi popularnosti", koji je obranio u lipnju 2012. godine na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tako je, zapravo, iz doktorskog rada nastala knjiga koja je pokušala objasniti fenomen cajki i turbofolka u Hrvatskoj.

Dokazi popularnosti narodnjaka tijekom Domovinskog rata, navodi se u knjizi, dolaze i iz glazbene produkcije, Naime, glazbenik Duško Kuliš, koji se za vrijeme rata iz BiH preselio u Split, na hrvatsko je tržište izbacio ijekavski prepjevane hitove narodnjaka s bivšeg jugoslavenskog prostora. Zbog njih je vrlo brzo stekao popularnost u Hrvatskoj. Tih ratnih godina pojavljivale su se i parodije na narodnjake, a uspješno ih je izvodio sastav Vatrogasci. Oni bi uzeli neki aktualni domaći hit ili pop-evergrin te ga obradili i izvodili da zvuči kao narodnjak. U tom stilu radili su i svoje pjesme te tih godina bili vrlo popularni u Hrvatskoj. Zato se Pavlovsky pita je li se publici svidjela duhovitost parodije ili sličnost s narodnjacima koji su u to vrijeme nestali iz hrvatskoga javnog medijskog prostora.

Novi pravac narodnjaka

Glazba koja se u Hrvatskoj kolokvijalno naziva narodnjacima, a njezine pjevačice cajkama, nije u Hrvatsku prodrla sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća. Ona je tu još od 60-ih godina kada su narodnjaci i cajke iz Srbije i BiH došli u Hrvatsku. U osamdesetim godina prošloga stoljeća narodnjaci u bivšoj državi doživljavaju pravi procvat, a najbolji je dokaz za to uspjeh jugoslavenske megazvijezde Fahrete Jahić poznatije kao Lepa Brena, čija popularnost na prostorima bivše države traje do danas. Ona je sredinom 80-ih godina imala pet uzastopnih koncerata na splitskim Gripama i četiri uzastopna koncerta u dvorani Cibona. Za sve te koncerte ulaznica se tražila kao suho zlato, a sve to govori o megapopularnosti narodnjačke dive.

– Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina novokomponiranoj muzici pripada više od polovice ukupnog diskografskog tržišta. Jugoton je osamdesetih imao čitav niz jakih imena poput Mehe Puzića, Tome Zdravkovića, Nade Obrić, Dušana Kuliša, Šerifa Konjevića, Halida Bešlića... Znam da je, recimo, slavni Meho Puzić prodavao više od 300 tisuća svojih LP singlova, Nada Obrić prodavala je više od 200 tisuća. Tu je negdje bio i Toma Zdravković, a i Halid Bešlić prelazio je 200 tisuća primjeraka – citirao je Pavlovsky u svojoj knjizi glazbenog urednika Jugotona iz toga vremena Sinišu Škaricu.

U osamdesetim godinama prošloga stoljeća nastao je i turbofolk, novi pravac u narodnjačkoj glazbi. U to vrijeme izraz folk bio je jako uvriježen za aktualne narodnjake, a izraz turbo uzet je iz rječnika mehanike, što označava nešto što je iznimno dobro i korisno, odnosno pretjerano. A autor je te kovanice, kako Pavlovsky tvrdi u knjizi, crnogorski pjevač Rambo Amadeus koji je svoj prvi album "O, tugo jesenja" objavio 1988. godine.

– Turbofolk nije postojao dok mu ja nisam dao ime. Jednostavno, ta vrsta muzike nije imala ni svoju formu ni svoje ime. Tako da, evo, neka ostane samo na tome da sam mu ja dao formu i ime – kaže Rambo Amadeus u knjizi.

Više prisutan na istoku

Pavlovsky tvrdi da nije mogao pouzdano utvrditi u kojoj se hrvatskoj regiji narodnjaci i turbofolk slušaju više, a u kojoj manje.

– Narodnjaci se slušaju na području cijele Hrvatske, u svim njezinim regijama, a i u dijaspori. Neke izjave sugovornika upućuju na to da rasprostranjenost ove glazbe nije posve ravnomjerna. Zagreb se spominje kao središte iz kojeg se raširila po Hrvatskoj, odnosno Split kao središte širenja po Dalmaciji. Ali na osnovi ove građe ne može se utvrditi da su gradovi središta širenja općenito uzevši jer, primjerice, za Rijeku takvih podataka nemam. Ipak, neki se gradovi pokazuju kao mjesta pojačane koncentracije ove glazbe, poput Slavonskog Broda i Osijeka (uz Zagreb i Split). Logičan je zaključak da je to zbog toga što u gradovima živi više ljudi te u njima zbog toga ima i više kafića, klubova, diskoteka. Ipak, izjave sugovornika pokazuju da se ova glazba jednako konzumira i u manjim gradovima i selima. No definitivno se čini da je, pogotovo kad je riječ o turbofolku, u Hrvatskoj najviše prisutan u njezinu istočnom dijelu – najvjerojatnije zbog veće blizine izvorišta te glazbe, BiH i Srbije – zaključuje Aleksej Gotthardi Pavlovsky u poglavlju "Opis fenomena u Hrvatskoj" kada se bavi analizom rasprostranjenosti i intenzitetom konzumiranja narodnjaka među Hrvatima.

Tko su konzumenti te glazbe u Hrvatskoj, kakvo je njihovo imovinsko stanje, kojemu društvenom sloju pripadaju, kakva je njihova obrazovna struktura...? Odgovore na ta pitanja pokušao je u razgovoru s brojnim sugovornicima pronaći autor knjige.

– Prema izjavama sugovornika, koji su prikupljeni u razdoblju od 2005. do 2011., konzumente narodnjaka u Hrvatskoj ne može se svesti pod zajednički dobni, rodni, društveni, nacionalni, odnosno regionalni nazivnik. Ne može se reći da tu glazbu konzumiraju samo ljudi nižeg obrazovanja, samo oni imućniji ili samo došljaci, odnosno samo stanovnici jedne hrvatske regije.

Popularnost mu raste

Može se reći da je populacija konzumenata te glazbe vrlo heterogena i da živi na tlu cijele Hrvatske, kao i u dijaspori, ali je pritom teško ustanoviti koja je društvena skupina zastupljena u kojem postotku u ukupnom broju publike. Generalno i aproksimativno, može se dobno odvojiti poklonike "starijih" narodnjaka od poklonika turbofolka. Može se reći da su turbofolku generalno manje sklone generacije starije od tridesetak godina, a sklonije one mlađe, pri čemu se primjećuje i trend "podmlađivanja" tj. da sve mlađe generacije slušaju tu glazbu – zaključuje Aleksej u poglavlju knjige u kojem analizira konzumente narodnjaka u Hrvatskoj.

On dalje navodi kako je logično očekivati da će se dobna struktura konzumenata te glazbe s vremenom mijenjati. Naime, narodnjaci su se do pojave turbofolka konzumirali u Hrvatskoj više od trideset godina, a konzumiraju se i još uvijek, dok je turbofolk popularan tek dvadesetak godina.

– Budući da mu popularnost još raste, može se očekivati da će se dobna kategorija njegovih hrvatskih poklonika s vremenom širiti. No, ako je konzumentska populacija narodnjaka i turbofolka toliko heterogena, zbog čega se i dalje provlači mišljenje da je riječ o ljudima bez ukusa, neobrazovanima, čak sklonima nasilju ili kriminalu – pita se Aleksej.

\'cajka_pxl_gra\' Centar narodnjaka Učiteljica ranjive duše: Cajke najbolje speru svaku tugu cha8 Razuzdana zabava Vrh vinkovačke policije slavio uz narodnjake i striptizetu iz Srbije Lepa Brena Politička šahovnica Ratna je agresija na Hrvatsku zamijenjena glazbenom agresijom

On zaključuje i da je još jedna predrasuda o narodnjacima u Hrvatskoj pogrešna. Riječ je o uvriježenom mišljenju da su došljaci, uglavnom oni iz susjedne BiH, glavni most prijenosa narodnjaka u Hrvatsku. Ali ta glazba ne bi, ističe Aleksej, mogla steći popularnost kakvu ima da je ostala samo na došljacima.

Mnogi su popularnost turbofolka u Hrvatskoj, posebice sredinom 90-ih godina, objašnjavali izrekom kako je najslađe zabranjeno voće. Popularnost turbofolka u Hrvatskoj tumačila se, kaže Aleksej Gotthardi Pavlovsky u svojoj knjizi, i niskom estetskom razinom te glazbe, koja je, sukladno tome, prijemčiva za konzumente niske razine ukusa.

Zbog čega je javna kritika narodnjaka i turbofolka u Hrvatskoj usmjerena na okolnosti njihova konzumiranja, na prototip konzumenta i na politiku, a ne na glazbu samu? – pita se Pavlovsky i zaključuje da se radi zapravo o političko-društvenom, a ne estetskom antagonizmu. Dakle, da korijen problema nije u sadržaju ili izgledu tih pjesama nego u nečemu drugome.

A u Hrvatskoj sve popularniji turbofolk, zaključuje Pavlovsky, nije ništa drugo nego samo jedna od manifestacija suvremene pop-kulture, glazbeni žanr jednako legitiman kao hip-hop ili dance. On je ispražnjen od bilo kakve ideologije, prati trendove, izbjegava traumatične teme i jedini mu je cilj zarada.

>> U ratu sam se povukla jer su tada isplivali oni koji su isticali svoj vjerski ili nacionalni identitet

Mala škola financija
Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar Agramer77
    Agramer77:

    to slusaju ljudi koji nemaju veze sa domoljubljem,karakterom itd.........

  • Avatar gladnijura
    gladnijura:

    Kao da je Seve i njoj slične, bolja.

  • patuljčica..:

    Davno je Krleža kazao: Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.