Skoro svaki, a možda i baš svaki se ljudski život uobličava u neki dramski, književni, narativni žanr. Jedan će tako proživjeti triler, drugi socijalnu, obiteljsku, antičku ili građansku dramu, treći će završiti u romanu ceste, u putopisu ili u avanturističkom romanu. Četvrtom će se život zaokružiti kao reportaža, peti će skončati na samom kraju horor-komedije, opere, operete ili mjuzikla. I tako dalje išlo bi nabrajanje i razvrstavanje, jer žanrova je mnogo. Više ih je nego i u jednom žanrovniku, ili leksikonu književnih pojmova. Obično se tek na kraju, na bdjenju nad pokojnikom, na karminama i zadušnicama, na žalosti, kroz priču o jednome odživljenom životu ustanovljava koji je žanr pokojnik odživio. I onda onaj među žaliteljima koji to najprije shvati, a za kojeg se obično govori da od svih najbolje pripovijeda priče, nastavlja u tom žanru prenositi dalje, prepričavati i dopričavati sjećanje na pokojnika. Ono će trajati dok god je priče.
Njega idealnim čini ta naprosto fantastična okolnost što uopće nije Hrvat. Za nas, Rahim Ademi neka je vrsta Nikole Tesle. Naš je kad nije naš, a nije naš kad je naš
Otvori KEKS Pay
