Logor Danica nalazio se tri kilometra od Koprivnice na prostoru istoimene napuštene tvornice kemijskih proizvoda koja je prestala raditi netom prije početka Drugog svjetskog rata. Osnovan je 15. travnja 1941. godine, a postojao je do 1. rujna 1942. godine. Bio je to prvi logor (sabirni, radni i koncentracijski) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), utemeljenoj pet dana ranije. Danicu je osnovalo Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH na dan kada su ustaše predvođene Antom Pavelićem iz Italije stigle u Zagreb.
Prvi pojedinačni logoraši u nju su bili smješteni već 18. travnja., desetak dana nakon toga stigla je prva manja skupine zarobljenika, većinom stanovnika s područja Koprivnice i okolice, koji su uhićeni pod optužbama da su četnici ili komunisti. Potkraj mjeseca stigle su i i prve veće grupe – 29. travnja dovezeno je 506 Srba s područja Grubišnog Polja, koje se optužilo da pripremaju četnički ustanak protiv NDH. Već 4. svibnja u Danici bilo 763 logoraša, 18. svibnja 1007, 30. lipnja 2175, a 15. srpnja njih 2656 što je, prema ustaškim dokumentima, najviši broj logoraša.
Židovi su, zbog tada aktualnih ustaških rasnih zakona, upućivani u logor gotovo bez iznimaka. Marin Nemec, ustaški povjerenik Glavnog ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, sa svojim je pristašama dosljedno provodio rasne zakone - Židovima je bilo zabranjeno svako kretanje od 19 do 7 sati, ulazak u gradski park i nežidovske lokale. Uveden je prisilan rad prema kome su morali čistili gradske ulice, a umjesto košenja trave čupali su je rukama. I koprivnički Židovi su u početku nosili žutu traku na rukavu, a kasnije na prsima i leđima prišivenu žutu tkaninu veličine 15 cm s oznakom „Ž” i Davidovom zvijezdom. U skladu s Pavelićevom naredbom, isključeni su iz gospodarskog, kulturnog i javnog života grada, dok je djeci zabranjeno pohađati škole.
Život u logoru bio je nevjerojatno težak. Već na samom dolasku, logoraše su dočekivali psovke i teške batine, poslije kojih neki od njih nisu mogli ni samostalno hodati. Bili su smješteni u nekoliko tvorničkih zgrada i velikoj hali, u kojima su spavali na betonu ili zemlji na malo slame, a život su im dodatno zagorčavali nebrojeni kukci i gmizavci. Oduzimane su im osobne stvari, a pljačkani su i novac i stvari koje su im slali obitelj i prijatelji. Nemilosrdni stražari posebno su se iskaljivali na intelektualcima i svećenicima. Sjećanja govore obaraci u središtu logora, prozvanoj kućom užasa, u koju su bili odvođeni pojedinci nad kojima su se provodila najgora mučenja. Uz neprestana mučenja stražara, logoraši nisu imali ni primjerenu zdravstvenu brigu, a ni redovite obroke.
U početku rada logora još je donekle i bilo dovoljno hrane, a mogla se i kupiti od lokalnog stanovništva. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, broj i kvaliteta obroka su se smanjili, a stražari su prisvajali pakete hrane koje je logorašima slala ili donosila rodbina. Obroci su se sveli na jedan dnevno, a uglavnom su se jele juhe od krumpira ili graha. Zbog kronične izgladnjelosti, u želji za životom, neki logoraši bili su prisiljeni jesti i travu. Usto, nedostajalo je i higijenskih i medicinskih potrepština. Masovne zaraze sprečavale su se i suzbijale inzistiranjem na redovitom pranju i šišanju, no stražari su određivali kome će se smjeti pružiti zdravstvena pomoć. S obzirom da se većina zarobljenika iz Danice upućivala u druge logore, nakon najveće koncentracije sredinom srpnja 1941. godine, broj logoraša pokraj Koprivnice se postupno smanjivao. Početkom 1942. godine ostalo ih je oko 120, a u ožujku 70, a transportirani su u Staru Gradišku. Danica je nakon toga uglavnom služila za „zbrinjavanje” kriminalaca i ponekog partizana, te je s prvim danom rujna 1942. godine napokon zatvorena.
Nakon što su partizani preuzeli vlast u Koprivnici 1945. godine, prvom zapovjedniku logora Martinu Nemecu je suđeno za zločine koje je počinio i naredio, te je javno obješen upravo na području Danice. Područje logora ponovno je aktivirano po završetku rata 1945. godine, te je bilo jedna od postaja križnog puta izbjeglica koje su iz Bleiburga odlazile u Srbiju. Prema nekim tumačenjima, razlog zbog kojeg u Danici nije ubijano u tolikoj mjeri koliko u nekim drugim koncentracijskim logorima, jest neposredna blizina Koprivnice logoru, zbog čega strahote koje su se događale u njemu nisu mogla ostati u tajnosti i izazvale su zgražanje obližnjeg stanovništva, pa su se ustaše morale suzdržavati u nekoj mjeri. To potvrđuju i Koprivničanci Vinko Zember i Ivan Povijač. Iako su za Drugog svjetskog rata bili tek djeca, njihova sjećanja na to vrijeme ni danas ne blijede. Jasno se prisjećaju kolona logoraša koji su odlazili u logor, zvukova koji su se iz njega čuli, bahatosti ustaških povjerenika i čuvara. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme I beživotnih obješenih tijela na ulicama grada. Sjećaju se kolone predvođene pravoslavnim popom Marinom koja je iz logora pješačila na javne radove, umornih zarobljenika prisiljenih uklanjati brojne protutenkovske rovove koji su u travnju 1941. godine za Kraljevine Jugoslavije onemogućivali prodor Nijemcima. Sjećaju se i dolaska Nijemaca u grad, ugnjetavanja Židova, oznaka koje su morali nositi i oduzimanja njihove imovine. Pamte i dolazak Ante Pavelića u Koprivnicu 1944. godine. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme I beživotnih obješenih tijela na ulicama grada u proljeće 1945. godine nakon što je pučka škola zbog eksplozije odletjela u zrak.
Vinko se dobro sjeća i noći kada je kao desetogodišnjak svjedočio provali i pljački ustaša u kući svojih susjeda, plača djevojčica I lešinarenja. Pamti i situaciju u kojoj su njegovu majku uzeli kao taokinju u židovsku Sinagogu u jesen 1944. godine pred najezdom partizana, a on, dječak, molio je za njeno puštanje. Na svu sreću, majka se, iako ranjena, sretno vratila obitelji. Ivan koji dolazi iz partizanske obitelji, neće zaboraviti koliko je puta krijumčario hranu logorašima u Danici, kao ni dane, ni noći koje je proveo sam samcat noseći pisma po puteljcima i šumama, kao partizanski kurir, gdje je postao mladić od povjerenja.
No ni jedan, ni drugi, ne mogu se složiti sa današnjom slikom nekad stravičnog logora. Umjesto prikladno uređenog spomen područja I dostojnog odavanja počasti svim nedužnim i tragičnim žrtvama, dio prostora bivšeg koncentracijskog logora danas koristi Podravka – kao parkiralište za svoja vozila. Na svu sreću, u koprivničkom Muzeju trude se vratiti dostojanstvo Danici. Muzej vodi stručnu valorizaciju o povijesnim zbivanjima, a u dva Podravska zbornika koje izdaje, 2007. i 2008. godine objavljeni su radovi uglednih povjesničara o logorašima. Ove godine planiran je i završetak monografije.
U čast 40. obljetnice početka narodnooslobodilačke borbe, 1981. godine otvoreno je novouređeno Spomen područje Danica, no ono je zatvoreno 1991. godine, a sljedeće godine parna lokomotiva s dva vagona koja je prevozila logoraše prebačena je na zagrebački Glavni kolodvor gdje se i danas nalazi. Pod okriljem Muzeja i Grada, sanirano je divlje raslinje, očišćeni spomenici i uređen dio objekata, te su počele pripreme za konzervatorska istraživanja i uključivanje u sustav europskih prostora memorije na žrtve Drugog svjetskog rata. No, uređenje prostora ovisi o financijskim sredstvima, kojih uvijek nedostaje. S obzirom da ovog proljeća diljem Hrvatske obilježava 70. godišnjica NOB-a, ostaje nada da će se možda ipak smoći sredstava da Danica ne padne u zaborav.
'Danica' je postao prvi sabirni logor u Hrvatskoj PRIJE IZBIJANJA drugog svjetskog rata, a osnovala ga je vlada banovine Hrvatske u kojoj su bili zatočeni mnogi komunisti, ali i napredni i lijevo orjentirani seljaci i građani do kojih je žandarmerija imala na popisu. Početkom rata logor preuzimaju prvo HSS-ova mačekova straža, a poslije ju mačekovci predaju ustašama. U logoru nisu izvršena zvjerstva, već su logoraše odvodili u Jadovno, u Liku, a kasnije u Jasenovac, gdje su mahom pobijeni.