Zamislite da vaše dijete dolazi kući s lošom ocjenom iz matematike. Vi imate nekoliko opcija kako reagirati. Strogo mu zaprijetiti da će izgubiti privilegije ako se ocjene ne poprave, bez previše objašnjenja (autoritarni stil). Možete odmahnuti rukom i reći da ocjene ionako nisu važne, neka samo radi što želi (permisivni stil). Možete pak slegnuti ramenima i ne pokazati nikakav interes (zanemarujući stil). Ili možete sjesti s njim, saslušati ga, pokušati razumjeti što se dogodilo i dogovoriti plan kako da sljedeći put bude bolje – uz toplinu, ali i jasne granice (autoritativni stil).
Svaka od ovih reakcija proizlazi iz različitog roditeljskog stila, a svaki od njih ima svoje dugoročne posljedice na mentalno zdravlje djeteta. O tome smo razgovarali s psihologinjom Dajanom Krupić, mag.psych., osnivačicom Privatnog centra za pružanje psiholoških savjeta i tretmana Norvel, koja već godinama proučava utjecaj roditeljskih stilova na emocionalni i psihološki razvoj djece.
Roditelji žele najbolje, ali često nisu sigurni kako to postići
Današnji roditelji balansiraju između različitih uloga – žele biti podrška, postaviti granice, izbjeći greške vlastitih roditelja, ali i pronaći svoj način odgoja. Kako objašnjava Krupić, najčešće teže autoritativnom pristupu, ali nisu uvijek sigurni kako ga dosljedno primijeniti.
- Budući da je u našoj kulturi ranije prevladavao autoritarni, strog i kontrolirajući odgoj, potrebno je dodatno ulaganje u svjesnost i osobni razvoj kako bi se izbjeglo pretjerano skretanje prema popustljivom odgoju – objašnjava.
Danas, kako se mijenja pristup roditeljstvu, mnogi nesvjesno prelaze u drugu krajnost – permisivnost. To znači puno ljubavi i topline, ali nedovoljno strukture, što može biti problematično za razvoj djetetove odgovornosti i samopouzdanja. Dakle, pitanje nije samo u tome koji je stil odgoja „najbolji“, već kako pronaći ravnotežu koja će omogućiti djetetu da se razvije u emocionalno stabilnu i samopouzdanu osobu.
Permisivni roditelji: puno ljubavi, premalo granica
Roditelji koji prakticiraju permisivan stil odgoja izbjegavaju postavljati pravila i granice jer žele da njihovo dijete bude sretno i slobodno. No, Krupić upozorava da ovakav pristup može imati neočekivane negativne posljedice.
- Nedostatak strukture može izazvati emocionalni nemir i povećati rizik za depresiju, anksioznost i nisko samopoštovanje. Roditelj, kao i drugi važni odrasli, ključni su za djetetovo učenje i snalaženje u svijetu emocija.
Popustljivi roditelji, koji djeci pružaju puno slobode bez jasnih granica i očekivanja, često imaju najbolje namjere — žele da njihova djeca budu sretna i samostalna. Međutim, nedostatak strukture može dovesti do suprotnih posljedica. Djeca bez jasnih pravila teško usvajaju samokontrolu i odgovornost što je kasnije vidljivo u svakodnevnim situacijama – od zaboravljanja domaće zadaće do problema s prijateljima jer ne znaju preuzeti odgovornost za svoje postupke. Također, donošenje odluka postaje problem – ili se stalno oslanjaju na druge ili brzopleto biraju ono što donosi trenutačno zadovoljstvo, poput prekomjernog igranja igrica umjesto učenja.
Bez suočavanja s neuspjesima, mali izazovi ih lako obeshrabre, pa ne znaju kako se nositi s lošim ocjenama ili sukobima. U konačnici, djeca bez postavljenih granica često ignoriraju društvena pravila, što može dovesti do nepoželjnih ponašanja – od svađa s učiteljima do prekomjernog vremena na mobitelu, bez razmišljanja o posljedicama.
- Dijete promatra i osjeća roditelje. Ako roditelj ne razumije vlastite emocije, teško će autentično komunicirati o njima s djetetom, što može ograničiti djetetov emocionalni razvoj – objašnjava Krupić.
Autoritarni roditelji: kada pravila postanu važnija od povezanosti
Izostanak privrženosti, povjerenja i empatije od strane roditelja može negativno utjecati na mentalno zdravlje djeteta. Autoritarni odgoj, koji često uključuje stroge kontrole i fokus na pogreške, može stvoriti osjećaj nesigurnosti i nisko samopoštovanje kod djece jer stavlja naglasak na strogu disciplinu, ali bez puno emocionalne topline. Roditelji u ovom stilu vjeruju da dijete treba bespogovorno slušati, a pohvale su rijetke. Vrlo često dijete koje odrasta u takvom okruženju može razviti nizak osjećaj vlastite vrijednosti jer stalno dobiva poruku da nije dovoljno dobro. Psihologinja upozorava da djeca koja su tako odgajana mogu postati nesigurna, anksiozna, pretjerano poslušna ili, s druge strane, buntovna.
Zanemarujući roditelji: najštetniji stil odgoja
Ipak, najgori oblik roditeljskog ponašanja je neangažirani odgoj, gdje roditelji nisu emocionalno ni fizički dostupni djetetu. Djeca koja su emocionalno zanemarena mogu razviti osjećaj da nisu vrijedna ljubavi i pažnje, što može voditi u depresiju i anksioznost u odrasloj dobi. Ovaj stil odgoja povezan je s najtežim psihološkim posljedicama.
Koji je najbolji odgojni stil?
Istraživanja pokazuju da je dosljedan, autoritativni stil odgoja najpovoljniji za psihološki i emocionalni razvoj djeteta. Ipak, ne postoji univerzalna formula za odgoj, osobito danas. Zato se roditelje sve više potiče na fleksibilnost i empatiju kako bi bolje razumjeli potrebe djeteta, prilagođavajući se njegovom temperamentu i razvojnoj dobi.
- Ključno je postupno poticati razvoj autonomije kod djece, omogućujući im da sami preuzimaju odgovornost za ono što su sposobni učiniti, uz roditeljsko vodstvo i podršku. Umjesto stroge usmjerenosti na određeni stil odgoja, korisnije je pristupiti roditeljstvu sa znatiželjom i otvorenošću za učenje – objašnjava Krupić.
Djeca koja odrastaju u ovakvom okruženju imaju veće samopouzdanje jer su svjesna da su voljena, ali i da mogu preuzeti odgovornost za svoje postupke. Osim toga, lakše se nose sa stresom i frustracijama, a imaju i razvijenije socijalne vještine s obzirom na to da znaju komunicirati svoje potrebe i postaviti granice te su manje sklona anksioznosti i depresiji.
Krupić savjetuje roditeljima da se ne opterećuju savršenstvom, već da budu otvoreni za učenje i prilagodbu. Najvažnije je razumjeti dijete, osluškivati njegove potrebe i učiti kako postaviti granice s ljubavlju i poštovanjem. Nitko nije savršen roditelj, ali stalno nastojanje da budemo bolji već čini veliku razliku u djetetovom razvoju.
- Takav roditelj dostupan je djetetu kada je potrebno, ali istovremeno aktivno ulaže vrijeme i trud u razumijevanje djetetovih razvojnih promjena i potreba. Time gradi odnos temeljen na povjerenju umjesto na strahu te lakše donosi smirene i promišljene odgojne odluke. Fokus je na djetetovom trenutačnom iskustvu i doživljaju djetinjstva, a ne isključivo na pripremi za budućnost.
- Nemojte se postavljati kao "sveznajući roditelj." Umjesto toga, budite znatiželjni. Često se zapitajte: "Kako svijet izgleda iz perspektive mog djeteta?" Ovakav stav potiče bolju komunikaciju i dublje razumijevanje djetetovih potreba – savjetuje psihologinja.
Dakle, najbolji pristup je onaj u kojem djetetu pružate dovoljno podrške da zna da nije samo, ali i dovoljno granica da zna kako se snalaziti u svijetu. Jer odgoj nije samo o tome kako dijete izgleda u očima drugih, već o tome kako se osjeća u svojoj vlastitoj koži.
