Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 3
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Stanko Abadžić:

Najviše sam bio spreman platiti jedan samoakt Silvije Potočki, on me baš zdrmao

Abadžić
Foto: Borna Filić/PIXSELL
18.08.2016.
u 20:02

“Kada galeristi biraju fotografije za izložbe, najčešće uzmu Prag. To je grad u kojem sam za vrijeme Domovinskog rata našao utočište"

Ima li boljeg sugovornika o ljetu od Stanka Abadžića? On je fotograf koji je slavu i umjetnički integritet dosegnuo svojim poetskim crno-bijelim fotografijama, promatrač koji velike gradove poput Praga, Pariza, Zagreba ili Istanbula (ovog mu je srpnja izašla fotomonografija turskog velegrada) predstavlja u sasvim novom svjetlu.

No, mnogima je on ipak najpoznatiji kao autor aktova. I dok sjedimo na zagrebačkoj špici, prolaze djevojke u ljetnim haljinama, koje moraš voljeti, turisti zabavljeni fotografiranjem znamenitosti..., ali i oni koji tih nekoliko metara gradskog pločnika koriste kako bi snimili sami sebe. Teme se nameću same.

Je li ljeto idealno godišnje doba za dobru fotografiju?

Jest, osim Jadrana u samom srcu sezone kada su gužve zaista prevelike. Ljeto jako volim. Najdraže mi je, naravno, vrijeme kada se love prve sunčana zrake i ono u zalasku sunca, pred sumrak.

To i mi amateri znamo: fino, mekano, svjetlo koje briše godine?

Tako je, ali kada sam radio svoj Jadranski ciklus, morao sam bježati u vrijeme kada mjesta na našoj obali izgledaju mnogima neprepoznatljivo.

Je li tajna veza ljeta i dobrih fotografija u općoj opuštenosti, minimalističkoj odjeći?

Slojevi odjeće za fotografiju nisu od presudnog značenja, ali istina je da su ljeti ljudi daleko opušteniji. To je učinak sunca. I zima ima svojih fotografskih prednosti, ali ljeto svojom veselošću i šarenilom ipak pobjeđuje.

Što znači šarenilo ljeta za čovjeka koji je apsolutni ekspert za crno-bijelu fotografiju?

To je pitanje okruženja, a ne motiva. Zato je ljeto najbolje godišnje doba za aktove, tada se može snimati i u prirodi, može se otići do vode, model može biti mokar.

Ako razgovaramo o snimanju aktova, i to na otvorenom, moramo razgovarati i o trenutku u kojem živimo. Čini se da nas muči sve veći oprez i da ljudi strahuju kako snimati vlastitu djecu na plaži a da im netko ne pozove policiju i optuži ih za pedofiliju?

To je zaista jedna od bolnih tema. Jednom se i meni dogodilo da su mi pozvali policiju, doduše vrlo davno, u Baški na nudističkoj plaži. Optužio me čovjek koji mi je bio okrenut leđima, ali je reagirao na zvuk okidanja aparata. Na sreću, sve se riješilo razgovorom. Sada mogu priznati da sam tada i bio kriv. Snimio sam bez pitanja, ali nisam mogao odoljeti. Prekrasna djevojka, izlazi iz mora, kapljice klize po njoj... Otac je tražio da osvijetlim film, ali uspio sam spasiti fotografiju. I objavljena je u Večernjem listu. Sada smijem i to otkriti.

Danas tu fotografiju, u svijetu bez filmova, ne biste uspjeli spasiti?

Na sreću, filmovi još postoje. I ja radim samo s njima. Sve što je nasilno nastalo, a digitalija je jedan takav nasilni val koji je došao doslovno kao oluja, brzo dođe do točke zasićenja. Znate li koji je najkorišteniji gumb kod digitalnog aparata? Onaj za brisanje! To su fotografije koje ništa ne koštaju i snima ih se tisuće, milijuni. A sve ono što ništa ne košta spušta kriterije. Ja moram dobro promisliti svaki svoj kadar, jer me on udara ravno po džepu. Treba kupiti film, platiti papir, razvijanje... To nije digitalna priča kada “lupaš” sto snimaka istog motiva, nadajući se da će barem jedan biti dobar.

Što mislite o selfijima?

To je pitanje jako, jako daleko od svijeta klasičnog fotografa. Ja sam stara škola, fotograf koji je rastao s tamnom komorom i filmovima. I tome ostajem vjeran iako znam da ne možemo zaustaviti razvoj. Na kraju krajeva, nije uopće bitno u kojem je mediju i s kakvom kamerom neka fotografija napravljena, bitno je samo je li ona dobra ili ne. Imam veliku zbirku fotografija i najviše sam novca bio spreman dati za jednu fotografiju koja me najviše zdrmala. To je jedan akt Silvije Potočki, samoakt, a snimljen je kamerom obscurom. Dakle, fotografija koja me najviše dirnula na neki je način negacija svega onog što fotografije jest. I u tome je sva tajna: kada pogledam tu fotografiju, ja vidim savršenstvo, vidim pomalo nejasne konture, vidim svu krhkost i ljepotu ženskog tijela. Ključno je uvijek kakve emocije fotografija budi u promatraču.

Moram vas vratiti na selfije, jer ja bih osobno oduzimala mobitele na ulazima u kazališne i koncertne dvorane. Imam osjećaj da su ljudi prestali živjeti i samo snimaju ono što bi trebalo biti njihov život, više ne gledaju to zbog čega su došli, već dolaze kako bi fotografirali sami sebe.

Selfiji su rezultat činjenice da su nam mobiteli omogućili da u svakom trenutku znamo gdje tko pije kavu i s kim, jer sve te silne fotografije odmah idu na internet. To je ludilo! Ti ljudi zaista ne vide ništa oko sebe. Nedavno sam gledao ljude kako slikaju sami sebe po Lisabonu i uvijek su samo oni u kadru. Ali ono što mene osobno užasava jesu glupe poze selfija, te napućene usne s kojima svaka djevojke izgleda kao patka. Nitko na tim fotografijama nije sretan. Čak ni opušten.

Ako se, kako vi kažete, vraća prava fotografija, što je u njoj najbitnije?

Da postoji recept, onda bi bilo puno više genijalaca. No, za mene su crno-bijelo fotografije klasika, a ako je klasično slikarstvo preživjelo sve trendove, siguran sam da će to uspjeti i crno-bijeloj fotografiji, jer ima tu imanentnu unutrašnju vrijednost: dobro odabran motiv, fino kadriranje, atmosferu, grafizme...

Što je to u fotografiji što prvo dolazi do gledatelja?

Po meni nije važno što. Meni je bitno da moja fotografija dotakne emotivno polje promatrača. Nekad će čovjeka dotaknuti neki detalj, atmosfera, motiv... Dobra fotografija uvijek nas povede na neko putovanje, u nama pobudi sjećanja, mi se zapravo prepoznajemo u fotografiji koja nas je emotivno dodirnula.

Može li autor unaprijed pogoditi te emocije? Može li se kalkulirati njima?

Time se zapravo ne bavim. Želim da moja emocija u fotografiji bude iskrena. A kako ona bude djelovala na druge, to je uvijek neizvjesno putovanje. Kada galeristima dajem svoje cikluse fotografija kao ponude za izložbe, onda najviše njih izabire fotografije Praga. Dugo sam razmišljao zašto i shvatio da je to grad u kojem sam ja za vrijeme Domovinskog rata našao utočište i da je to utočište u tim fotografijama. To je ono što ljudi u njima prepoznaju. Vide da je Prag grad koji me je zagrlio i primio, da mi je pružio mir. Te fotografije taj mir prenose dalje.

Upravo vam je izašla i nova knjiga aktova “Miris žene”. Po čemu je posebna?

Najprepoznatljivije je da te fotografije pokazuju prirodnu ljepotu žene, nema naknadne obrade fotografija, nema brisanja mana. Ne samo da je fotoshop zabranjen nego ga ja i ne znam raditi.

Kako djevojke pristaju na te uvjete?

Nakon fotografiranja zajednički pogledamo fotografije i zajednički odlučimo koje su najbolje.

Dakle, postoje žene koje se fotografiraju nage i bez fotoshopa?

Naravno, jedna vrlo mlada djevojka imala je flaster na grudima, nakon operacije madeža, i to smo ostavili. To je šarm te fotografije. Neki fotografi smatraju smrtnim grijehom da se na tijelu vidi trag od grudnjaka ili gaćica, kažu djevojkama da ih ne oblače prije snimanja. Zašto? Meni je to najnormalnija stvar na svijetu.

Jesmo li nas dvoje staromodni, ljudi prošlosti, koji ne vole selfije, ali im ne smetaju rubovi gaćica?

Jesmo! Ali ja takav život živim. Ne zanima me pet minuta slave i pet minuta zaborava.

Dođete kod prijatelja, a tamo dječji rođendan. Hoćete li ga snimati crno-bijelo ili u boji?

Od toga bježim kao vrag od tamjana. I mrzim torte! Zaista ne snimam takve stvari.

A da vam neki šeik ponudi određenu dolarsku svotu da snimite rođendan njegove pete žene?

To je hipotetsko pitanje, ali vjerojatno bih pristao. No, zapravo pazim da se ne kontaminiram takvim stvarima, ne radim komercijalne fotografije i ne radim po narudžbi. To je moja umjetnička sloboda, koju štitim snimajući nove serije.  

>>Stanko Abadžić je fotograf kojeg još nije odbila ni jedna žena

Komentara 5

GJ
Gjubrebre
21:34 18.08.2016.

Pa bas inspirirajuca priča! Počne Domovinski rat, a gospodin - petama vjetra i nađe utočište u Pragu! Kakav gospodin. FUJ!

AO
admini_obrišite_si_mami
21:35 18.08.2016.

Nejasno je kaj znači "to je grad u kojem sam za vrijeme Domovinskog rata našao utočište"

DU
Deleted user
10:14 19.08.2016.

Tko je taj ? U Hrvatskoj ima fotografa amatera koji su na znatno višoj razini fotografskog umijeća,ali nisu dezerteri.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije