Natječaj za najbolju novu riječ Časopisa Jezik i Zaklade “Dr. Ivan Šreter” svake godine zabavlja hrvatsko čitateljstvo. Ove godine pristigle su im čak 244 riječi, od kojih je 19 ušlo u uži izbor. Očekivano, nakon godine koju smo proživjeli, čak osam predloženih riječi novotvorenice su koje teže zamijeniti tuđice vezane uz pandemiju koronavirusa. Jedna od njih je i nova riječ za pandemiju – velepošast. Tu su i subolest za komorbiditet, dišnik ili disajnik za respirator, društvostaj i obustavka žele zamijeniti lockdown, a samoosama samoizolaciju. Urnebesna je i riječ hihobran umjesto sneeze guarda, nespretnog engleskog izraza za onaj nesretni plastični štitnik koji sprečava širenje kapljica tijekom kihanja i kašljanja. Među ovogodišnjim hitovima su i suncozor za solarnu ploču, zabranjenica za tabu, obnovnik umjesto regeneratora te rukozborac – za osobu koja govori znakovnim jezikom. Etui za kartice možda ćemo početi zvati kartičnikom, a kad se netko šekspiri, znat ćete da je pravi razmetljivac koji se pravi velikim piscem. A koje će troje sretnih rječotvoraca dobiti nagrade u iznosu od četiri, dvije ili jedne tisuće kuna, saznat ćemo u četvrtak! No ove godine, iz jasnih nam razloga, svečane dodjele koja se obično održava u Pakracu ili Lipiku, nažalost, neće biti.
Ta dva grada važna su za ovu nagradu budući da ona nosi ime dr. Ivana Šretera. Taj liječnik rođen je u Pakracu 1951., a kasnije je postao ravnatelj bolnice u Lipiku. Neki ga nazivaju hrvatskim Gandhijem zbog njegova neumornog rada za mir početkom 90-ih godina i tijekom Domovinskog rata, a manje je poznato i da ga se zove jezičnim mučenikom.
– Naše nagrade se dodjeljuju i javno proglašavaju u Danima hrvatskoga jezika, a jedan je od ciljeva natječaja održavanje uspomene na dane potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika koja se sastavljala i potpisivala 1967. godine. Ona je prekretnica u jezikoslovnoj misli u nas i hrvatski odgovor na unitaristički Novosadski dogovor iz kojeg je izrastao Novosadski pravopis 1960. kojim se pokušalo u bitnome mijenjati hrvatsku pravopisnu normu, a koji je poslužio za nametanje i širenje srpskoga jezika u javnom hrvatskom životu, ali i kao “saveznoga” jezika – srpski je postao jezik diplomacije i vojske – objašnjava nam povijesnu pozadinu imenovanja nagrade glavna urednica časopisa Jezik Sanda Ham.
Naime, dr. Ivan Šreter 1984. godine, dok je radio kao liječnik u lipičkoj bolnici, u karton pacijenta Steve Majstorovića umjesto službene titule “penzionisani oficir JNA” upisao je hrvatski izraz “umirovljeni časnik”.
– Najprije je smijenjen s mjesta voditelja bolničkoga odjela u lipičkoj bolnici, a potom optužen da vrijeđao i omalovažavao „socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana.“ Osuđen je 20. siječnja 1987. na kaznu zatvora od pedeset dana. Zatvor očito nije zadovoljio velikosrpski apetit te je Goran Babić, koji je tada sebe nazivao hrvatskim književnikom (sic!), napisao je u Nedjeljnoj Dalmaciji „kako tom medicusu očito ne pomaže ništa, ni ožeg ni riječ, pa je jedini lijek crna zemlja i zeleni humak“. Tako je doista i bilo, 18. kolovoza 1991. Srbi su oteli dr. Šretera, zatočili ga, mučili i ubili. Tijelo još nije pronađeno – ispričala nam je Sanda Ham tragičnu priču ubijenog doktora dodajući da je zaklada koja nosi njegovo ime od 2007. postala pokrovitelj natječaja i najboljim novotvorenicama osigurala i novčanu nagradu.
A sam natječaj započeo je 1992. akademik prof. Stjepan Babić kada je u časopisu Jezik pozvao čitatelje da pošalju prijedloge za najbolju i najgoru novu riječ. Inspirirala ga je za taj potez slična akcija jednog njemačkog jezikoslovca. Uz Njemačku, i brojne druge zemlje imaju svoje izbore i natječaje za najbolje riječi. No Nijemci, primjerice, svoje izabiru iz javnog usmenog i pisanog jezika, dakle, za razliku od našeg natječaja, riječ je o već postojećim riječima, uglavnom nepoznatih autora. Slična je situacija i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje Američko jezično društvo već 31 godinu izabire svoje najbolje riječi čak u deset kategorija. U Hrvatskoj se pak od 1995. do 2005. riječi nisu birale, ali nakon što je izbor opet zaživio, svake godine izaziva veliku pažnju javnosti. Neke su riječi tijekom godina, moramo priznati, bile šašave i nespretne, no neke su zaista i zaživjele u govornom jeziku, pa makar i iz šale. Tako sebić postaje sve popularniji naziv za selfie, koristimo i uspornik umjesto ležećeg policajca, a i zatipak umjesto tipfelera u upotrebi je sve češće. I riječ borkinja za ženu borca dobiva sve više poklonika, a zapozorje, što je riječ za backstage, inspirirala je i ime jednog novog kazališnog podcasta. No pažnja koju natječaj dobiva nije uvijek pozitivna, otkriva nam Sanda Ham, pa tako 2012. godine zbog sramotnih pisama koja su pristizala uredništvu časopisa Jezik nagrada ipak nije dodijeljena.
– Reakcije su podijeljene u dvije načelne skupine, sredine nema – odnosno ili se naš natječaj pozdravlja ili kritizira. Kritike su vrlo često neugodne i nasrću na mene osobno te su vrlo često posve nestručne i ideološki obojene. Ide se toliko daleko da mi je jedne godine jedan naš pokojni kolumnist navijestio smrt u svojoj kolumni. Međutim, takvih je primitivnih ispada manje, a javnost uglavnom prihvaća naš natječaj – zaključuje Ham.
