Ponekad se dogode slučajnosti kakvima se izdavači mogu samo nadati: baš u tjednu u kojem je naša Hena Com objavila roman "James" Percivala Everetta u prijevodu Dade Čakala i Miše Grundlera, ta je knjiga osvojila Pulitzera u kategoriji fikcije. Nije to prva nagrada koju je Everett dobio, kao ni prvi njegov prijevod u nakladi Hena Coma, ali osvojiti Pulitzera nešto je posebno, a Everett ga je dobio zahvaljujući sretnoj okolnosti da se oko inicijalna tri finalista žiri nije mogao dogovoriti, pa su mu se vratili kao kompromisnom, četvrtom rješenju.
Da je Percival Everett talentirani pripovjedač koji velikom vještinom, iz dominantno crnačke perspektive, piše modernu povijest Amerike jasno je svakome tko je čitao njegove pitke, duhovite, ali i vrlo pronicljive knjige, od već pomalo kultnog "Erasure" koji je lanjski sarajevski gost Cord Jefferson ekranizirao u "Američku fikciju", do predzadnjeg "Drveća" u kojem se u mješavini krimića, horora i groteske obračunava s rasističkom povijesti američkoga Juga.
Od samih literarnih početaka sredinom osamdesetih, ovaj je autor i profesor književnosti u svoje radove uključivao kanonska djela – u jednoj od svojih ranih knjiga, romanu "For Her Dark Skin" iz 1990., Everett je ponudio novo čitanje mita o Medeji, a njegov najnoviji, Pulitzerom nagrađeni roman "James" subverzivna je reinterpretacija slavnog romana "Pustolovine Huckleberryja Finna", ispričana iz perspektive "crnje Jima" koji u Everettovoj verziji postaje učeni James.
Taj bi postupak mogao biti posebno zanimljiv čitateljima u SAD-u, u kojem se već desetljećima debatira o tome tko piše povijest Amerike i gdje su u tome manjinski glasovi te različite rodne, rasne i socioekonomske perspektive. I dok liberalna ljevica traži način da se čuju ti stoljećima utišavani glasovi, klerikalna desnica to naziva woke terorom i brisanjem bjelačke tradicije.
Upravo je zato mudra Everettova odlika da redefinira, ali ne poništava bijelom rukom pisani kanon. Krećući na gotovo istom mjestu kao i Mark Twain, on njegov roman nadopunjuje unutarnjim glasom roba koji je u originalnoj verziji bio sveden na karikaturu i katalizator sazrijevanja jednog bijelog dječaka. U novoj verziji, James je načitan, slojevit lik koji se zanosi Voltaireom i duboko promišlja Lockea, ali istovremeno dobro zna gdje mu je mjesto, pa svoju pojavnost i govor pred bijelcima reducira na stereotip "glupog crnje" kako bi preživio. Jamesov unutarnji glas i istina dostupni su samo čitatelju, dok se drugim likovima, čak i malom Hucku, servira njegov pojednostavljeni, karikaturalni alter ego Jim.
U Everettovu romanu to je svjestan odabir protagonista, jer biti crnac intelektualac, ne samo pismen nego i načitan, u Jamesovu je vremenu bila prevelika opasnost. Koliko se američko društvo u međuvremenu (nije) promijenilo govori i činjenica da mnogi sociolozi obrasce sličnih ponašanja vide u današnjim Afroamerikancima, koji prilagođavaju svoje pojave i načine izražavanja onome što bijela Amerika od njih očekuje, pa jednu stvarnost žive kod kuće, a drugu na poslu ili pred institucijama.
Slično "igranje uloga" iz nekih drugih perspektiva možemo vidjeti i kod nas – od gejeva koji će istrpjeti ili čak sudjelovati u homofobnim šalama da bi se lakše uklopili u školi ili na radnom mjestu, do Roma, izbjeglica i stranih radnika koji bez obzira na stupanj emancipacije svjesno ne izlaze iz socioekonomski i rasno kodiranih stereotipa, baš kao i James, sudjelujući u održavanju iluzije vlastite inferiornosti.
Iako "Jamesa" ne smatram najboljim Everettovim romanom, svjesna sam njegove važnosti u vremenu duboke društvene polarizacije u SAD-u, gdje se zakonski ograničava nastava o rasizmu, a knjige s neugodnim istinama izbacuju iz školskih knjižnica. U tom kontekstu, roman Percivala Everetta nije samo književni eksperiment, nego čin otpora koji ističe potrebu da se pripadnici manjina ne svode na stereotipe, nego prepoznaju u svojoj punini.
Otvori KEKS Pay
