kratka priča

Zagonetna priroda

17.01.2023.
u 11:16

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Je, već godinama, Mihalj je potvrdio, s nelagodom očekujući iduće pitanje. Žena je šutjela cijelim putem od Varoši, zatvorena poput školjke u ono što bi odgovaralo pučkom pojmu "neke svoje muke", i progovorila je tek nakon što se u Križevcima odjeljak ispraznio. Ostalo je samo njih dvoje, sjedeći u dijagonali. Zaklopio je Kosztolányija i položio ga na sjedalo do sebe. Određena slikovitost koja je do tada vladala u kupeu podsjetila ga je na Stančićev "Zagorski cug", na one pakpapire po kojima je talentirani mulac skicirao daumierovske obrise jednog već nestajućeg svijeta. A poslije će, u kanoniziranoj slici umjetnika, ti škarnicli ostati nekako zanemareni. Možda je kanonizacija perfidan oblik zaborava? U svakom slučaju, ono što je govorio kolegama, a što oni nisu uvijek bili voljni slušati, jest da se scenografija puno bolje uči od dobrih slikara nego od prosječnih scenografa. A sad ga je ta žena vratila među žive ljude.

– Onda biste znali koji tramvaj ide prema Jankomiru?

– Nije baš moj teren – pokušavao se sjetiti. – Svakako morate doći do okretišta na Črnomercu i tamo će vas uputiti na autobus. Dakle dvojka, u smjeru zapada, do zadnje stanice.

Ona spomene neko ime.

– Pjesnik, književnik. To je moj muž.

Ime mu nije ništa značilo, ali potvrdio je iz pristojnosti.

– "Vukovarski Credo". To ste sigurno čitali?

Sućutno je zakimao glavom. Ni to mu ništa nije značilo, ali sad je već imao jasniju sliku: provincija je prostor bez anonimnih. Zato je i pobjegao u Zagreb. K tome, užasavao se prodora u osobni prostor što ga, hoćeš-nećeš, učini osoba koja traži neku pomoć. Osjećaj se javljao refleksno, a potom bi nastupila grižnja savjesti. Ta je pak bila tvrd plod odgoja koji ga je dopao dok su starci rintali po Njemačkoj. Did i baba već su odavno pokojni, no te dvije frojdovske sablasti stanu kraj njega svaki put kad se "dogodi situacija". Clint Eastwood u "Gran Torinu" zareži "Get out of my lawn", ali svima je jasno da to nije kraj jer je Eastwood koncipiran kao lik kojeg nikad ne napuštaju osnovne moralne postavke, pa čovjek može biti siguran da će do kraja filma pokokati nešto muggera, uglavnom obojenih, i dovesti stvari na svoje mjesto. I zato ga publika obožava. Mihalj je sebe prestao doživljavati kao heroja ulice negdje s osam-devet godina, nakon što su muggeri (pod njegovom komandom) obrstili susjedov šljivik, a bijesni se komšo došao potužiti didu i babi. Ali je zato razvio talente za bijeg iz konfliktnih situacija: naučio je slušati, naučio je izgledati kao da sluša.

– Mogao bih držati radionice – sprdao se u kazališnom bifeu (ali tek nakon što bi se Beba pokupila doma). – Tema? Izlazne strategije iz sitcoma. Uključujući i brak.

Osim toga imao je i svoje formule.

– Za gospodina supruga baš se ne čuje puno u zadnje vrijeme?

Ovu je upotrijebio mnogo puta i svaki put je upalila. Čak i pacijente koji su svaki dan u medijima lako je uvjeriti da je to prerijetko. Osobito artiste. Kosztolányi je izravan: umjetnik će i mrtvo dijete iskopati iz groba za samo malo naklonosti.

– U zadnje vrijeme? Već godinama, gospodine moj! Najprije su ga bojkotirali, onda se inatio, a na koncu je samog sebe osudio na egzil. U našem domu i našem vrtu u Varoši, ali u egzilu. A sad u toj bolnici.

– U Jankomiru? – skoro se ugrizao za jezik. Ali ona se nije smela.

– Da. Odjel za alkoholizam. Vidite, mi smo usprkos svemu imali solidan život. On bi sad vjerojatno protestirao, ali mi žene stvari gledamo bez tih idealističkih naočala. Upoznali smo se za studentskih ferija, on je studirao u Zagrebu, ja u Osijeku. Najžešće vrijeme sedamdeset i prve, bradati sveučilištarci, dugokose djevojke s cigaretama, i sve to hrvatovanje... Tamo su ga prebili, naravno, pa se vratio kući da liže rane i tu sam ja uletjela kao patronaža, potom i kao supruga. To sam i sad, i jedno i drugo. S mukom je nastavljao studij, Osijek, Zadar, Sarajevo, gdje god bi došao, za njim bi stigao i dossier. I mene su držali na oku. Ali talent mu nisu mogli oduzeti, sve je opisao u "Psima na tragu", koje nije mogao objaviti do osamdeset i osme, a i tada u vlastitoj nakladi. Ne znam jeste li to čitali? Uspjeli smo nekako zaobići Socijalistički savez i sami osnovati izdavačku kuću. Jedina knjiga koju smo objavili. Naravno da u struci nije mogao raditi. Najprije u skladištu, poslije kao činovnik. Tek nakon Titove smrti dočepao se gimnazije. I onda rat, u koji on, sa svojim šećerom i dijagnosticiranom diskus-hernijom, odlazi dragovoljno, naoružan ujakovim karabinom koji nije znao ni napuniti. A djeca tek krenula u srednju. Jedva sam ga nagovorila da se u proljeće skloni u pozadinu. Mjeseci Daruvarskih toplica poslije svega. Tamo je počeo pisati "Credo", uvjeren da je na putu prema sintezi onoga što je očekivao od literature i od države za koju se borio. I danas će svaki pošteni kritičar (ako ih uopće ima) priznati da je "Credo" u rangu Goranove "Jame". Po svemu. A vidite, u lektiri je bio jedva godinu-dvije. I pokušajte se sjetiti kad ste čuli da na televiziji netko govori te stihove. Eto, i sami ste primijetili: kad je zadnji put bio na televiziji? Na Hrvatskoj televiziji? Poslije rata i toplica jedva su ga primili natrag na posao. Ravnateljica Srpkinja. Nazdravlje. Ali uspio je izgurati do penzije, zbog đaka koji su ga poštovali, ali najviše zbog inata. Inače se veselio penziji, baš ju je čekao s nekom vedrinom jer je imao plan. Čim ode, mislio se posvetiti onome što je trebalo zaključiti njegovu trilogiju. Oratorij "Stepinac". Naravno, libreto. Glazbu je trebao pisati kolega iz policijske kartoteke, inače akademski trombonist i voditelj crkvenog zbora kod nas u Varoši. Ali, nije išlo.

– Alkohol?

– Ma, ne. Ne još. On u cijelom dotadašnjem životu nije popio pola gajbe piva. Ali, razočaranje za razočaranjem. Projekt su odbili na natječaju Ministarstva, jednom, drugom, pa na lokalnim natječajima. Najviše ga je pogodio grobni muk s Kaptola… U tom očaju shvatio je – on, proljećar, dragovoljac, profesor – da je sve ovo oko nas prevara. Koliko puta mi je ponovio: "Klara, mi smo sanjali obećanu zemlju, a kad smo je napokon ugledali, tamo je već stolovala Partija. Popela čadorje, što bi rekao Mažuranić. Državu vode simulanti i dezerteri, ministarstva konjokradice, nacionalne institucije jugoslavenčine i mediokriteti. I međusobno si dijele nagrade i sinekure." Za sedamdeseti rođendan zvali ga iz Društva penzionera da održi književnu večer u nekoj mjesnoj zajednici, a on im je odgovorio: "Cijeli sam se život borio za Državu, ne za mjesne zajednice." I otkaže mobitel i mail i sve...

– I posegne za utjehom?

– Baš naprotiv! Tu kao da je napokon našao ravnotežu. Zimus je bio nešto bolestan, ali pisao je svakog dana, dotjerivao libreto. Smiren, vedar. "Klara", kaže mi, "iz dana u dan nalazim sve više sličnosti sa sudbinom blaženoga kardinala." To ga je hrabrilo i tješilo. A početkom proljeća, jednog jutra zvoni telefon iz hodnika. Nije zvonio tjednima. Ja se javim. I što bude: iz Ureda predsjednika obavješćuju da će ga predsjednik odlikovati. Odlikovati! Baš taj predsjednik! Noge su mi se odsjekle. Kći je za svaki slučaj obišla Pantovčak. I stvarno – odlikovanje. Jednom su nam ružno smjestili: zove čovjek, predstavi se – ja sam taj i taj, iz Vladina protokola – sutra vas, kaže, premijer očekuje na ručku u Vijećnici. Premijer baš bio u obilasku našega kraja. I mi uštedu koju smo planirali za toplice isto popodne potrošimo njemu za pristojno odijelo. A sutra u Vijećnici nikoga! Ja vas pitam – kakvi su ljudi kojima takve psine čine zadovoljstvo?

U mutnom mu je sjećanju ostalo jedno gostovanje u Varoši – išli su, ako se ne vara, s adaptacijom Čehovljeve "Zagonetne prirode" – i bučni kafić preko puta Vijećnice. Birtija je vjerojatno bila puna u tom času; Hrvatima tako malo treba za veselje.

– Ali, eto, sad smo barem imali odijelo. Doveze nas sin do kapije i mi krenemo prema tim bajnim dvorima, a tamo postrojena predsjednička garda, sve dvometraši u uniformama, puške, bajunete. On mi šapće: "Klara, vidiš ti to? Kane li me ovi odlikovati ili strijeljati?"

Skinula je naočale i zatresla glavom.

– Što da kažem, da su ga strijeljali, manje bi mu škodilo. Od časa kad mu je predsjednik zakvačio taj orden, on se jednostavno ne trijezni. Čovjek koji u životu nije popio pola gajbe piva, ne trijezni se već šest mjeseci. Shvaćate? Njegov svijet se srušio. Uzduž i poprijeko. Na koncu smo odlučili da ga spremimo u tu ustanovu prije nego što svi završimo tamo. Skupa s tim ordenom, vrag odnio i orden i onoga tko mu ga je dao.

Mihalj se potpuno opustio, slučaj ga je – što reći – oraspoložio. Ta gotovo predmodernistička megalomanija, djetinjast osjećaj poslanja...! Žena je zašutjela, izmorena vlastitom pričom, i bilo je jasno da do kraja puta više neće progovoriti. Još mu je Beba, prije nego što će se definitivno spakirati, priznala: "Tvoja sposobnost slušanja pomalo iscrpljuje." Vjerojatno će na hodnik izaći bez pozdrava, možda ga još samo priupita je li ono bila dvojka. Prema zapadu? A on će još časak ostati u kupeu da raportira didu i babi. Eto, mili moji, pomogao sam koliko sam mogao. Dalje je na institucijama. 

O autoru

Ratko Cvetnić rođen je 1957. godine, objavio je četiri prozna naslova, od kojih su neki dobili ugledne nagrade. Priča Zima u provinciji uvrštena je u Večernjakovu antologiju 50 godina 50 priča, 2015., a priča Carpaccio dobila je treću nagradu u Večernjakovu natječaju za kratku priču "Ranko Marinković" 2020. godine.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?