kratka priča

Mačka

10.01.2023.
u 12:51

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Sve će istrunuti, ne zalijevaj cvijeće previše. Raštiku nareži na male komadiće, on ovo neće jesti.

Dok mi daje upute kako se brinuti za kuću i tatu, njezine riječi oblažu zidove obiteljske kuće dezenom nezadovoljstva.

Mama ne voli male životinje. Svakoga ljeta iznova otpočinje jedan rat. Tog ljeta smišlja kako se riješiti vrtnih puževa.

"Najčešće ih pospem solju, skupljam u vrećicu, ponekad pofurim mlazom vruće vode, ostatke odlažem na kompost." Ona voli podijeliti iskustva svojih borbi.

"Kako si ovih dana?" pitam.

"Neki dan doktorica mi je rekla: 'Gospođo, nećete dobiti više uputnica, ne možemo penzionerima davati tako puno uputnica.' A ja sam joj rekla: 'Doktorice, ali ja uopće nisam otišla u penziju, ja i dalje radim.' Brinuti se za druge je naporan posao. Čistim, perem, kuham, spremam. Želim sve pustiti. Neka se pokvari mlijeko, kobasica, kosilica, auto, nek' trunu zubi i istekne pretplata…"

Tog ljeta visoke temperature podižu joj nezadovoljstvo. Nakon puževa, bori se s gljivicama, miševima, korovom i vlagom. Dala je iščupati i stablo glicinije uvjerena da ono potkopava temelje kuće i naše odnose. Mama odmjerava snage s entropijom koja uvijek vodi.

                                                                   ***

Mudrija je ujesen. Iznova postaje umilna. Lakše je grlim, popušta osjećaj da će me njezin zagrljaj usisati. Tada reagira samo na krupne probleme.

"Da li se netko baš u ovom času utapa, krvari u mlazovima, iznenada gubi vid ili ud?" Ako su odgovori na navedena pitanja niječni, reakcije svodim na minimum, kaže mama.

Jesen prođe. Tajne cvatu zimi. Tata je obolio s dolaskom hladnijeg vremena. Hospitaliziran je bez mogućnosti posjeta. Bila je to još jedna od onih infekcija o kojima nije pričao. Sitno peckanje – nije nestalo samo od sebe. Tupa bol – pretvorila se u oštru, oštra – se zacrvenila. Odao ga je miris, sve drugo je sakrio.                                                      

Dolazim u posjet tek nakon nekoliko tjedana.

Neugledna crna mačka pojavi se na kućnom pragu. U mamin vrt često su svraćale životinje, najčešće ježevi i mačke, jednom je zatekla lisicu koja je pokušala ući u garažu. Mačke koje su navraćale bile su pitome.

Ova mačka bila je drugačija. Ofucano crno krzno, mršavo tijelo, trokutasta glavica.

Iza majčinih leđa promatram dvije životinjice, mamu i mačku kako se gledaju preko staklenih vrata vrta, svaka sa svoje strane očaja. Mama joj daje ostatke ručka, mačka ih proždire, iskesi svoju gubičicu, no iz nje ne izađe nikakav zvuk.

"Kakva si to mačka, ni mijaukati ne znaš", obrati joj se.

"Otkad ti voliš mačke?"

"Pokušala sam je otjerati, no mačka se vraća. Ovih dana jedino mi ona pravi društvo, zbog nje ustajem iz kreveta. Mislim si, ako joj uspijem pomoći, možda bi i tvoj tata mogao ozdraviti. Kao da su povezani, mačka se pojavila baš kad je on završio u bolnici."

Bila je u pravu, mačka i tata istodobno se oporavljaju. Nakon tjedan dana primijetila sam da se tanašno tijelo životinje popunilo. Gotovo da je postala umiljata. Ipak, mačka dobro zna svoje mjesto u poretku stvari, ne prilazi blizu i uvijek ostaje na pragu.

Iz bolnice pristižu vijesti. Bolje je, temperatura je opala. Antibiotici kolaju njegovom krvlju i kao vjesnici prenose obećanje ozdravljenja. Slušam kako razgovaraju mobitelom. Izvještavaju jedno drugo o napretku. On još ne zna, da kad ona govori u prvom licu množine – "Danas smo jeli žumanjke i sjedili malo na terasi bez obzira na hladnoću" – da se to zapravo odnosi na mačku i nju.

Mama posprema i skriva tragove svog samovanja. Njegov povratak vraća je u uhodani ritam, kuha i posprema. Prihvatio je mačku kao novog člana obitelji, kupuje joj hranu i igračke. Zima polako klizne prema proljeću.

                                                                   ***

Već je sve bilo zeleno kada sam ih posjetila.

"Gdje je mačka?" upitam.

"Prošli tjedan mačka je mahnitala pa šmugnula u kuću. Zavukla se u vešeraj, kasnije među rubljem našli smo tri crna mačića. Iznijeli smo ih van, smjestili ih u kućicu za roštilj. Sutradan, zatekla sam mačku kako prenosi mladunce na travnjak. Oblizala im je krzno i proždrla jednog mačića. Potom je ugrabila drugog i požderala ga. Onda je pobjegla, a treći mačić uginuo je popodne", odgovori mama.

Zamišljam kako se mačka načas preobratila u zmiju kako bi požderala mačiće.

Je li se mačka osvećivala mami što je nije primila u kuću?

"Ova mačka je više pripitomila tebe nego ti nju", kažem naposljetku.

                                                                               ***

S dolaskom toplijeg vremena mamu češće boli glava, težina joj usporava hod.

S proljećem opet pojavila i mačka. Mama je odmah zamijetila njezin zaobljeni trbuh. Nekoliko puta tata i ona pokušavali su je uhvatiti i odvesti na sterilizaciju. Uhvaćena u kartonsku kutiju, mačka ih je izgrebla unatoč vrtnim rukavicama i onda pobjegla.

Tog ljeta, primijetila sam da su uklonjene vrećice s mačjom hranom. Uzalud sam je tražila u vrtu, pokušavala je dozvati. Mačke više nigdje nije bilo.

S dolaskom jeseni rode prelijeću maminu kuću. Zvuk lepeta njihovih krila nalik je škripi kolica. Ograda u vrtu ojačana je žicom, nalik onima na graničnim prijelazima. Zadnjih dana koristila sam na njezin laptop i kada sam pogledala povijest tema koje je nedavno pretraživala iskakale su pretrage: "mačka pojela mačića", "kako se riješiti mačke" i "kako ubiti mačku". Je li mama proteklog ljeta ipak možda prekoračila zadnju granicu svojih borbi? Može li ona tako brižna biti istodobno okrutna?

Trebalo mi nekoliko dana da upitam: "Jesi li ubila mačku?"

Izbjegavajući izravan odgovor, kaže mi da je preko oglasnika pronašla majstora koji radi sitne popravke. Kaže da mu je dok je namještao police u dnevnoj sobi, predložila da se uz poveću naknadu prihvati i zadatka rješavanja mačke.

"Platila si majstora da ubije mačku?"

"Ma, ne. Majstor mi je rekao: 'Gospođo, izgledam li ja vama kao plaćeni ubojica malih životinja?' Na kraju je ipak pristao pod jednim uvjetom. Pristala sam da on odluči što će biti s mačkom. Za isti trošak popravio je i vrtnu ogradu, pa mačka nije mogla pobjeći, uhvatio ju je, ne znam što je poslije bilo s njom", odgovori mama.

Razmišljala sam je li susret mačke i mame bio potaknut samo njima dokučivom razmjenom. Jesu li se mama i mačka stopile u mamačku?

                                                                         ***

Dok rano izjutra šećem njihovom ulicom inje se uhvatilo na sve, nigdje nikoga.

Tad iz sporedne ulice začujem korake. Ususret izranja mamina silueta u kaputu, a u ruci umjesto štapa na koji se oslanjala već nekoliko mjeseci nosi neku šuštavu vrećicu i osmjehne se. Priđem joj, a onda se naši pogledi ukrste iznad horizonta gdje se crni jedna pomična točka, koja nakratko zastane, pogleda nas i iščezne u daljini. 

O autorici

Ana Dević je povjesničarka umjetnosti, kustosica i edukatorica. Živi i radi u Zagrebu, gdje koordinira, kurira i administrira. (Ko)kurirala je brojne izložbe. Njezin rad povezuje različita područja koja uključuju hibridne oblike umjetničke produkcije: izložbe, publikacije i diskurzivne formate

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?