Iznad ulaznih vrata stajala je tabla s ručno stiliziranim natpisom "Grupa TNT", a zidovi su bili ukrašeni uramljenim, vjerno precrtanim portretima glavnih likova iz stripa Alan Ford. Radilo se o lokalu u prizemlju katnice, prostoriji s drvenim šankićem i četirima rasklimanim stolovima. Autor vizualnog identiteta bio je sâm gazda Vlado. Kako bi objasnio ako bi netko upitao – koju večer uoči otvaranja lokala bio je sjeo za kuhinjski stol s bocom šljivovice, likovnom mapom za osnovnu školu i bočicom tuša; ujutro su obje staklenke bile prazne, a stol je bio zatrpan crtežima. Uspjelije je prepustio zidovima, a ostale bacio. U lokalu je točio svoju domaću rastepušu i kuhao tursku kavu u metalnoj džezvi.
Medo i Điđi odlazili su onamo kad bi željeli piti u javnosti a ne sresti znance svojih godina. S rijetko kad više od šačice stalnih gostiju, mahom radnikâ srednje dobi, otpuštenih i onih labavo zaposlenih, "Grupa TNT" bila je idealno mjesto. Tako je bilo i tog subotnjeg poslijepodneva: kad su njih dvojica došla, u lokalu su, uz gazdu Vladu, bili samo Koža i Majzi. Majzi je stajao za šankom u živom razgovoru s Vladom, a Koža je kunjao za stolom. Medo i Điđi pozdravili su starosjedioce i naručili pivo. Htjeli su dogovoriti posljednje detalje i dovršiti skicu na papiru.
U to vrijeme više nije bilo neobično da grafiteri oslikaju kakav zid u dogovoru sa stanarima pojedine zgrade ili s gradskim vlastima, no Medo i Điđi držali su se gerilskog, noćnog crtanja, bez dogovora i dozvole, na površinama koje sami odaberu. Điđi je bio zadužen za umjetnost, Medo za logistiku. Koristili su tri baterijske lampe pričvršćene širokim selotejpom na stalke za bubnjarske činele. Ovo im je trebao biti najambiciozniji projekt: groteskan kubistički prikaz nacerene muške glave s halbcilindrom, nagnute nad sićušnom zemaljskom kuglom. Predvidjeli su ga načiniti horizontalno, na jednoj zgradi u Bosutskom naselju. Koji dan ranije Medo je kao podlogu bio nanio sloj tamnosivo tonirane fasadne boje pa je sad sve bilo spremno za Điđijev sprej. U gepeku Medina Fiat Una bilo je desetak autolakova; htjeli su početi s prvim mrakom.
"Pa je l' i ove godine isto?" prosiktao je Majzi ispivši štamplicu. "Ajd sad reci, kolko si voća metnuo u kazan, je l' bila kila na sto litara? Moj Vlado, pa ovo se ni punici ne toči, što ne pošalješ malog da nakupi šljivâ, ako tebe leđa bole? Pa ne možeš tako, brate mili, ovo nije za ljude…"
U "Grupi TNT" nitko se ni inače nije pretvarao da može održati ikakvu privatnost pa su se Medo i Điđi nasmijali naglas, a čak je i uspavani Koža ispustio posprdan he he he. Medo je promotrio Majzija: kočoperno isturivši bradu kao da je obavio važan zadatak, bio je naočigled zadovoljan uspjelim podbadanjem. Dežmekasto mu je tijelo izgledalo kao da ga ne izvlači iz traperica i isprane maskirne jakne, a slično je bilo i s crnim, uredno podštucanim brkovima: kao da je rođen s njima. Činilo se da bi mu iz džepova poispadali čitavi mali svjetovi kad bi ga se okrenulo naglavačke.
"Ajde, jebem te u šljȉvu", zaključio je, "daj još jednu putnu da te više ne gledam…"
Zažamorilo se smijehom suzdržanijim nego ranije. Majzi je nagnuo štamplicu i kucnuo zglobom o šank. Platio je i krenuo prema izlazu.
"A šta vas dva drkate tamo?" rekao je Vlado.
"Ma nešto, za grafite", rekao je Medo.
"Opet šarate po kućama?"
"A malo. Nije to šaranje, gazda Vlado..."
Ovaj je odmahnuo rukom.
"A ne znam", vratio se Medo skici. "To, taj šešir… Mislim, dobro je to na papiru, ali malo je, mal je nafurano, ne znam..."
"Nafurano?" rekao je Điđi.
"Pa ono, MTV forica, Tom Waits i prijatelji…"
"A mislim… Šta sad fali Waitsu?"
"A ne fali mu ništ…"
"A ti bi da bude, ono, autentično?"
"Makar taj šešir maknut."
"A da stvarno bude sam glava, u tim plohama?"
"Bolje bez šešira."
Điđi se zagledao u skicu: "A je, bolje bez šešira."
Nastavili su rastezati pivo, nisu htjeli da ih povuče i ugasi im volju za crtanjem. Mislili su popiti još po jedno i krenuti oko osam. Vlado je svako malo odlazio u stražnju prostoriju, kao da je pazio da mu ne zagori jelo, a Koža je kunjao, nad trbuhom prekriženih ruku.
U jednom trenutku iznebuha podigla se vjetrusina. Nakon nekoliko fijuka začuo se i prasak, vjerojatno kakve prizemljene saksije. U lokal je zajapureno upao Jopa: "Ljudi, evo kijameta…!" Kimnuo je Koži, rukovao se s Vladom i od njega preuzeo pivo te sjeo za stol preko puta Kožina. Kad se spustio pljusak, i Medo i Điđi naručili su novu turu, ovaj put uz rastepušu.
Dok su kapi rešetale prozor, a džombasta se ulica punila barama, Điđi je dovršio novu skicu, kojom je Medo bio zadovoljniji. Pomirivši se s odgodom crtanja, počeli su piti bez zadrške.
Oko pola deset izvana se začuo dug, tup rafal. "Oho", rekao je Koža. Potom je odjeknuo i kraći, jednako tup. Medi se učinilo da je čuo i zveckanje čahura.
Ubrzo je u lokal banuo Majzi, trešten, cio u potpuno mokroj maskirnoj uniformi. Desnom rukom održavao je cijev kalašnjikova, obješenog preko ramena, uperenom u pod. Prošavši do šanka, počeo je prebirati po džepovima jakne. Rekao je: "Pivo." "Ti s položaja?" pokušao se našaliti gazda Vlado. Dok je ovaj pio iz boce, na podu oko njega formirala se lokvica vode. Uvukavši dim, naprasno je zajecao, poput premlaćenog djeteta. Krenuo je odložiti cigaretu u pepeljaru, ali nije bio dovoljno spretan pa je cigareta pala na pod. Dlanovima si je prekrio lice.
"Braco, koji ti je?" rekao je Vlado nagnuvši se preko šanka, no ovaj je bez riječi nastavio ridati.
"Vas dvojica, tornjaj se odavde", naložio je Jopa Medi i Điđiju.
Vlado je izišao iza šanka, zgazio palu cigaretu i nježno primio Majzija za vrat.
"A je l' Anica dobro?" rekao je Koža. "Majzi, je l' ti Anica dobro?"
To je Majzija naglo primirilo. Uozbiljio se, zakimao i otro oči dlanovima. Pridržavajući drveni kundak, Vlado mu je s ramena polako skinuo automat.
"Rumunj", prepoznao je porijeklo puške Jopa.
"Ajde sjest", rekao je Vlado Majziju.
Majzi se nalaktio na jedini slobodan stol i ponovno zabio lice u dlanove. Odloživši automat iza šankića, Vlado mu se pridružio. Điđi je uhvatio Vladin pogled i upitno podignuo praznu štamplicu, na što je ovaj trznuo glavom u smjeru šanka.
"A vidi, a da nazovemo nekog?" rekao je Vlado.
"Pavu", ispalio je Majzi. "Pavu, doktora Filakovića…"
"Ima 'ko Pavin mobitel?" povisio je ton Vlado.
"Ček da vidim", posegnuo je Koža u džep jakne.
"Braco, ajde sa mnom", rekao je Vlado. "Pa ćemo nazvat Pavu, je l' može? I nemoj više tulit, dođe i meni kad te vidim."
Jopa je slegnuo ramenima, a Điđi je s unutarnje strane šankića otpio iz boce rastepuše.
"A bolje da nas kiša utopi, pa je l' nije", dodao je Vlado.
"Šaljem ti broj na Viber", rekao je Koža Vladi.
Vlado i Majzi ustali su i zagegali se prema stražnjoj prostoriji. Điđi se povukao uza zid da ih propusti, za što, s obzirom na njegovu mršavu figuru, i nije bilo potrebe. Majzi je za sobom tako zalupio vrata da se šeretski nasmiješeni Sir Oliver zatresao na zidu.
Bacivši pogled na rumunjski automat pokraj sebe, Điđi je ponovno nagnuo rakiju. Spustio je bocu na metalni rub sudopera i začuo Medu: "Cimaj, cimaj, ti si jedini žedan…" Na trenutak je razmislio, a onda je dokraja zavrnuo čep i s bocom krenuo prema njihovu stolu.
Viber? U ratu?