Novi kazališni projekt umjetničke organizacije Arterarij “Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete” prve četiri izvedbe doživio je ovog vikenda u prostoru Hale V Tehničkog muzeja. Nakon niza socijalno angažiranih predstava,“pogledajme”, “Posljedice” i “Čekanja”, koje su se suočavale s temama poput nasilja nad ženama, diskriminacije i predrasuda nad obespravljenim manjinama poput Roma i azilanata, ovog se puta autor Roman Nikolić prihvatio teške i svima zajedničke teme gubitka.
– S gubitkom ćemo se svi prije ili kasnije susresti. To je jedina stvar koja je u životu zaista neizbježna. Svaki projekt koji radim potječe iz mog osobnog interesa za neku temu, a u ovom je polazišna točka bio upravo moj osobni gubitak. No tome nisam pristupio kao nekoj vrsti psihoterapije, već iz razloga da stvarima koje su mi u životu bitne odam neku vrstu poštovanja i liričnosti – kazao nam je Nikolić, kojeg je za predstavu inspiriralo djelo “Dnevnik korote” Rolanda Barthesa u kojem se autor suočava s gubitkom majke, ustvrdivši pritom jednostavno i moćno: “Hrabro je ne biti hrabar.”
Slučajno, ili možda sudbinski, ovaj projekt dogodio se u razdoblju prožetom osjećajem gubitka.
Globalna kriza, pandemija, karantena, potres – gubitak slobode, zdravlja, krova nad glavom, osjećaja sigurnosti – posljednjih mjeseci cijeli svijet istodobno upoznao je taj neobjašnjiv osjećaj na ovaj ili onaj način. Postoji li pravi način da se s njim nosimo? Kako osobni ili tuđi gubitak na njega reagiramo i kako trebamo reagirati, kao društvo ili kao pojedinci?
Tri izvođačice – Lada Bonacci, Saša Naumov i Marija Šegvić – u karantenskim uvjetima s Nikolićem i dramaturginjom Doroteom Šušak tako su provodile strukturirane intervjue i dijelile osobna iskustva pokušavajući zajednički odgovoriti na neka od tih pitanja, ne bi li pronašli način kako ih pretočiti u izvedbeni medij.
– Zapravo, sve projekte započinjem s tim i biram izvođače koji određenu temu zaista nose u sebi. Tako ona nije umjetna ili odglumljena, već na sceni možeš biti ono što zaista jesi – otkrio nam je Nikolić.
A takav, dokumentaristički životni pristup stvaranju predstave rezultirao je iznimno emotivnim i osobnim izvedbama triju žena koje su, izvodeći, neprestano posezale za vlastitim gubicima. Na jednostavno postavljenoj sceni prekrivenoj crnim balonima, u sasvim nekazališnom prostoru u kojem su atmosferu su stvarali i prolazeći vlakovi te lagani žamor iz obližnjeg kafića, vidjeli smo tri različite osobe, tri različita gubitka i tri različita odnosa prema istom osjećaju.
Ogoljena i poetična do granice hermetičnosti koja otvara prostor samom gledatelju da u njih upiše ono što sam u sebi pronalazi. Može li se tuga možda utopiti u hrani, zaboraviti u mahnitoj fizičkoj aktivnosti ili možda spremiti u zapećak dok izgovarajući prikladne fraze zavaravamo sami sebe i sve oko nas? Ili je moramo prihvatiti, s njom se suočiti i priznati da je “hrabro ne biti hrabar”? Gledali smo tako, na samom kraju, Sašu Naumov kako pleše segmente jedne od svojih plesnih predstava – posljednje koju je, prije mnogo godina, gledala njena majka. I to iz prvog reda desno, prisjetila se, obraćajući se publici. Šegvić je svoj dio počela pak duhovitim kvizom talijanskih pjesama, pogađanjem stihova s davnih Sanrema, da bi ga dramatično zaključila pričom o svom ocu koji je na nju prenio ljubav prema talijanskoj glazbi. I bilo je u tim intimnim, zadirućim momentima nečeg doista potresnog i teškog, ali paradoksalno – i oslobađajućeg.
Drugu priliku da sudjeluje u ovom jedinstvenom projektu publika bi trebala imati u srpnju, no, kao i sve u našim životima ovih dana, i to ovisi o našem nevidljivom neprijatelju.
