Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 104
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Lovro Artuković

U trenutku financijske krize dvije godine portretirao sam jednu dominu

Foto: Privatna arhiva
1/2
19.12.2023.
u 10:22

U izdanju bečke izdavačke kuće Verlag für Moderne Kunst, a pod uredničkom i produkcijskom palicom Platforme Nomad, upravo je izdana prva monografska publikacija o Artukoviću i njegovu radu naslovljena “Stagings”, a nakon njezine bečke promocije, sutra je i zagrebačka u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva

U novinarskoj memoriji pod pojmom 'umjetničke krađe' na prvom mjestu popisa upisan mi je slikar Lovro Artuković koji je 2002. u velikoj krađi umjetnina u Madridu ostao bez dobrog dijela, čak 26 slika, svojeg opusa nastalog 90-ih. Te slike nikada nisu nađene, o tom događaju umjetnik više ne govori.

No upisao se Artuković i prije toga na puno važniji popis – u povijest umjetnosti kao jedan od vodećih hrvatskih i srednjoeuropskih slikara i grafičara čiji umjetnički izraz istražuje figuraciju i intimu kroz ikonografiju urbane civilizacije. U izdanju bečke izdavačke kuće Verlag für Moderne Kunst, a pod uredničkom i produkcijskom palicom Platforme Nomad, upravo je izdana prva monografska publikacija o Artukoviću i njegovu radu naslovljena "Stagings", a nakon njezine bečke promocije, sutra je i zagrebačka u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Tekstove u knjizi potpisuju Leonida Kovač i Boris von Brauchitsch, a svoje zabilješke vodi i sam Lovro Artuković pa u jednoj piše: "Moram priznati da sam i ja, dok sam bio mlad, svoje školske kolege iz finih zagrebačkih kuća u kojima su sa zidova buljili članovi obitelji, također malo posprdnim tonom, nazivao 'oni koji imaju doma slike'.

Tu se vjerojatno više radilo o frustraciji nekoga tko je bio dijete 'dojdeka' nego o ideološkom stavu, ili je ovaj proizlazio iz onog prvoga. Ne znam da li sam se već tada, kada bi mi netko 'predstavio' neki lik u austrougarskoj uniformi kao svog pokojnog pradjeda, a ja pritom vidio samo prilično loše naslikanu sliku, počeo pitati da li vrijeme čini da se portret oslobađa onog koji je na njemu naslikan i počinje biti samo slika? Dobra ili loša. Ili ostaju zauvijek povezani, te kad prolazimo salama nekog muzeja, ne gledamo portrete samo kao slike, nego i osjećamo čistu ljudsku znatiželju, privlačnost ili odbojnost prema naslikanima. Naravno, ne treba smetnuti s uma da smo dresirani da u portretima gledamo i autora koji ih je naslikao. No čini mi se da sam počeo komplicirati, nisam baš neki mislilac. Gledajući s čisto praktične strane, zahvaljujući tim slikama s izložbe, počeo sam povremeno dobivati narudžbe ljudi koji su željeli da ih naslikam, i tako zaradio pokoju paru, što mi je bilo cool." Monografija nam je povod za mali razgovor u kojem je taj Zagrepčanin s berlinskom adresom onakav kakav je, izravan i kratak.

"Stagings" je vaša prva monografska publikacija. Kako je zamišljena?

Htjeli smo napraviti, izborom materijala, tekstom, dizajnom, knjigu koja bi na jedan suvisli način objedinila sve, prilično različite faze onog što sam napravio u ovih 40 godina rada. Namjena knjige je da upozna one koji će je imati u rukama s mojim radom, a kako je dosta debela, može poslužiti i kao uteg ili se podmetnutu pod vrata prilikom propuha.

Počinje s vašim stvaralaštvom od osamdesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu. Što vam je najupečatljivije, najmirisnije, najintenzivnije u memoriji iz tog doba?

Iz današnje perspektive gledajući, nisam siguran da su sjećanja na to vrijeme sjećanja iste osobe koja je to sve doživljavala, ali bez da ulazim u detalje, sigurno je sve bilo upečatljivije, mirisnije, intenzivnije jer sam, ako sam to bio ja, bio svjež kao rosa.

Kakav je osjećaj kada danas vidite svoje slike iz tog vremena, one koje ste izložili na prvoj samostalnoj izložbi 1985.?

Iskreno rečeno, mislim da je prva izložba bila jedna od mojih najboljih, bila je vesela, neopterećena, svježa, da ponovo upotrijebim taj pridjev. Ne mogu izmjeriti koliko sam se od tada promijenio, ali životne okolnosti su se u svakom slučaju drastično mijenjale.

Neke tekstove u monografiji napisali ste i sami. Otkrili ste i novi talent, spisateljski?

Tekstovi nemaju apsolutno nikakvu ambiciju da budu literatura niti da objašnjavaju što sam naslikao. Nije to sada baš nešto novo, mislim da sam počeo s time već u devedesetima više iz potrebe da si sam "oslikam" atmosferu u kojoj su pojedini ciklusi nastajali. Neki su nastali vrlo spontano, a s nekima sam se mučio danima.

Baš sam ovih dana pročitala kako gradonačelnik Berlina, u kojem živite, za 2024. za gradsku kulturu izdvaja nevjerojatnih 947 milijuna eura, što je duplo više no što će iduće godine Britanija uložiti u svoju sveukupnu kulturnu scenu. Kako je živjeti u tako kulturnom gradu?

Ne znam za taj podatak i ne mogu ga komentirati, ali ako je tako, činjenica je da grad ima jako puno kulturnih institucija koje treba financirati. Od tih 947 milijuna ja osobno neću dobiti ni centa niti mi je išta osigurano. Svoje troškove pokrivam sam.

"Slikarstvo više nema važnu društvenu ulogu, pogotovo u usporedbi s barokom u kojem je ono bilo političko oružje" smatra Artuković
Foto: Privatna arhiva

Godine 2001. donijeli ste odluku da se iz Zagreba odselite u Berlin. Nikada niste požalili?

Nisam požalio, mislim i dalje da je to bila jedna jako dobra odluka. Uvjeren sam da sam se tim preseljenjem razvio u dobrom smjeru, i kao čovjek i kao umjetnik.

Koji je bio tada vaš primarni impuls odlaska?

Da odem.

Što vam je danas domovina? Namjerno pitam što, a ne gdje....

Da, "što" nije loše. Mislim da je to sve s čim i svi s kojima sam na ovaj ili onaj način u kontaktu koji nije površan, bilo to u Berlinu, Zagrebu ili negdje drugdje, internetu, fizički ili u mislima.

Kažete da je slikanje za vas potreba i prisiljeni ste na slikanje. Ipak, da niste slikar, jednom ste negdje spomenuli, bili biste taksist. Je li ta ideja još uvijek aktivna?

Svašta kažem... Mislim da je malo kasno za promjenu zanimanja, osim toga ovo sadašnje momentalno mi ide dobro.

Na vašim slikama s godinama se množe detalji, a način na koji slikate – bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta lazurom da biste dobili željenu prisutnost i gustoću – uzima sate. Dakle, kakva vam je radna rutina?

Slikam ili crtam svaki dan, uključujući i praznike.

Rijetko koji slikar doživi da se po njegovoj slici snimi film. Ipak, Igor Mirković snimio je film "L.A. nedovršeno" na temelju ili o vašoj slici "Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj (Tko je naručio pivo?)". Gdje je ta slika danas i po čemu je bila revolucionarna?

Ta slika je i dalje u Laubi u Zagrebu. "Revolucionarna" je svakako neodgovarajući termin, bila mi je namjera napraviti sliku o kojoj će ljudi pričati.

Artuković svojim umjetničkim izrazom istražuje figuraciju i intimu kroz ikonografiju urbane civilizacije
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Koja je najzanimljivija narudžba koju ste imali? Čujem da ste dvije godine po narudžbi portretirali jednu dominu, zvuči jako dobro.

To mi je namjestio jedan prijatelj koji ima veze s tim krugovima, u trenutku kad sam bio u priličnoj financijskoj krizi. To su bili uglavnom mali portreti u različitim lateks-kostimima, kojima je ona ukrašavala svoj studio.

Prešli ste 60. godinu. Nećemo u detalje. Recimo da ste sada u godinama u kojima čovjek preispituje život. Pitate li se dokle ste stigli i što biste možda, da možete, drugačije odigrali?

Mislim da sam iz danih mogućnosti izvukao jako puno. Osim toga, ne mislim još raditi završni obračun.

Kada ste otkrili svoj dar za slikanje, kao klinac bježeći od matematike?

Recimo.

Što su radili vaši roditelji, ima li umjetnika u obitelji?

Nema. Svi su se čudili od kuda sad to.

Koji je bio ključni moment kada odlučujete upisati Akademiju na kojoj ste na kraju devet godina i predavali?

To je bio neki uobičajeni put da te društvo prihvati kao umjetnika.

Kakvo je po vama ulogu slikarstvo imalo nekad, a danas više nema?

Neosporno je da slikarstvo kao medij u današnje vrijeme ne igra neku važnu ulogu u društvenom smislu, recimo, ako usporedimo s razdobljem baroka, gdje je slikarstvo bilo političko oružje protureformacije, ili vremenom moderne kada se nova građanska klasa definirala umjetnošću. I ne samo to, nego sve više gubi i tradicionalne prostore u kojima je bilo izlagano. Doživljaj slike je, osim toga, nešto vrlo intimno i u potpunoj suprotnosti s event-kulturom u kojoj živimo. Iz nekog neobjašnjivog razloga ipak svaki novi naraštaj donosi nove slikare.

Kada ste počinjali slikati, dolazili su na scenu novi mediji i već se tada govorilo o smrti slikarstva. To se nije dogodilo. Sada je AI postao realnost. Kakav je vaš stav prema umjetnoj inteligenciji i ugrožava li ona bilo kako slikarsku profesiju?

Ne mogu to procijeniti, ali tih ugroza ilo je već toliko da sam već prilično siguran da je to sve više-manje naklapanje da se popune stranice novina, pišu disertacije i slično.

U Rovinju ste nedavno priredili zanimljivu izložbu u mraku. O čemu je riječ?

O instalaciji koja se sastoji od crteža ugljenom, kopija slika starih majstora s temama iz mitološkog podzemlja, stola s ostacima prilično burnog druženja, a sve pod UV svjetlom.

Tu ste kopirali stare majstore, koja je bila svrha tog procesa?

Nikakva, radilo se o čistom zadovoljstvu.

Instalaciju koju ste izložili u Rovinju nazvali ste "Tulum u podzemnom svijetu". Koga biste da možete na takav tulum pozvali, bilo da je riječ o živućim i neživućim dragim ljudima, likovnim uzorima?

Mogla bi to biti dobra inscenacija za karmine kada umrem. Pa da, to ću zapisati u koncept oporuke.

Iako u vaš atelje često dolaze prijatelji koji su najčešće i vaši modeli, u konačnici slikanje je samotan i mukotrpan posao. Ostaje li vremena za ljubav koja vam između ostalog uljepšava te samotne sate?

Ostaje, ostaje, nije sve tako dramatično i patetično.

Puštate li politiku u svoj život?

Prodire i sama bez da me pita za dozvolu, ali trudim se da ne utječe previše na moju svakodnevicu.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije