Vjerojatno bi bilo teško pronaći čovjeka koji se ne sjeća kada je prvi puta ušao u Ikeu, bilo da je kupovao ili samo razgledavao sva čuda kojima je švedski industrijski div zauvijek promijenio ne samo svijet stanovanja nego i naše živote. I, naravno, obilježio pop-kulturu, jer Ikea se spominje primjerice u "Prijateljima", a njezini proizvodi prisutni su u bezbroj drugih filmova i serija koje su obilježile kreativnu i kulturnu sliku 20. i 21. stoljeća. Upravo taj fenomen bio je polazišna točka redatelju Hrvoju Korbaru koji je, koristeći se svima poznatim detaljima iz Ikee, stvorio kazališnu predstavu "Napravi mjesta za..." Riječ je o, s jedne strane, beskrajno zabavnom komadu, a s druge on savršeno ozbiljno progovara o našem svijetu, vremenu, životima, te posebice mjestu za koje se trebaju izboriti mladi ljudi.
Priča o nastanku ove predstave zanimljiva je kao i ona sama. Bila je to Korbarova ispitna predstava na ADU, priča o mladom redatelju koji opsesivno gleda skandinavske TV serije i pokušava pronaći prve poslove, ali i svoj dom. Šest godina poslije (premijera je bila u prosincu, mjesecu u kojem bi se svaki kazališni kritičar trebao klonirati zbog preklapanja premijernih termina) Hrvoje Korbar vratio se svom materijalu, nadogradio ga i obogatio pa je tako nastala predstava koja, u koprodukciji Studija tres pas i Teatra Verdi, igra na Sceni Ribnjak. Teme identiteta koji nagrizaju financijske krize, koje su dio svakodnevice u životu slobodnih umjetnika, ovdje se preklapaju s onima koje govore o potrazi za domom, ali i o suludom konzumerizmu koji postaje sve izraženija odrednica svijeta u kojem živimo.
Korbar je autor teksta i redatelj, a početak predstave je doslovno urnebesan i uz smijeh koji vas tjera do suza kombinira dvije vrlo ozbiljne životne situacije: posjet banki u kojoj mladi redatelj pokušava dobiti kredit za kupnju stana i razgledavanje stana za najam, gdje (podjednako nevješto) isti taj redatelj potencijalnoj stanodavki pokušava 'prodati' vlastitu osobnost. I da bi sve bilo još luđe (tj. zabavnije), tu je i Ikein plišani sob, koji je također izgubio identitet i ime nakon što ga je velika tvornica prestala proizvoditi da bi ga zamijenila plišanim hobotnicama i ostalim morskim "zvijerima" posve netipičnim za Švedsku. Sob govori švedski, a to publici prevodi sam redatelj koji se pojavljuje tijekom cijele predstave. Nakon uvodne situacije, sob vodi publiku kroz prostore Centra za kulturu Ribnjak, a u svijetu plave boje – iste one koja obilježava neizbježne Ikeine velike vreće u kojima smo se svi selili – miješaju se groteska i satira (primjerice, rođenje osnivača Ikee prikazano je kao biblijska scena rođenja Krista) i sve to na kraju posve ozbiljno opisuje naš svijet.
Odličan posao ovdje je napravila Katarina Perić, autorica vizualnog identiteta predstave, ujedno kostimografkinja i scenografkinja. I njezina su rješenja beskrajno zabavna, počevši od etikete prišivene na smeđe hlače koje nosi sob, pa do igre s popularnim detaljima iz Ikee koji se mogu pronaći u domovima diljem svijeta. Identitet predstave, ali i njezin humor, oblikovali su glazba Ivana Hlebića i songovi Roka Juričića, kao i posebno svjetlo koje je kreirao Dario Stojčević, a kroz koje se publici ponekad nije lako snaći u labirintu prostora kojim ih vode glumci.
Glumci su, uz sjajnu ideju i zanimljiv tekst, glavni adut zbog kojeg vrijedi gledati ovu predstavu. Rok Juričić ovdje (nakon Exitovih "Realista") dokazuje i svoj ogromni potencijal za komediju, koji je ujedno suzdržan i nenametljiv (na trenutke svojom izvedbom snažno u misli priziva ono što je na sceni radio nezaboravni Ivica Vidović), ali je podjednako dobar i u dramskim dionicama ove predstave, kao čovjek koji ima ozbiljnih problema sa snalaženjem u svijetu koji ga okružuje, ali i s doticajem s vlastitim emocijama. Uz njega su na sceni tri djevojke: Maruška Aras, Nataša Kopeč i Iva Kraljević. Za Natašu Kopeč ne može se reći u kojoj je dionici predstave bolja, kao službenica u banci koja ne nalazi birokratsko-bankarsku kategoriju u koju bi svrstala slobodnog redatelja, kao produžena ruka kompjutora ili pak umorna žena koja u Ikei traži odmor i smisao.
Maruška Aras glumi soba i čini to s onim istim snažnim uvjerenjem i jasnim stavom s kojim se pobunila nakon svega što se dogodilo na festivalu Nosi se na kojem ne samo da nije mogla raditi svoj posao i s kolegama odigrati (odličnu) predstavu "Ubu ovo ono", već su joj "muškarčine" koje su stale u obranu Benkovca vikali da je kurvetina i greška prirode, o čemu je progovorila javno i hrabro. Iva Kraljević, stipendistica HNK Zagreb i danas stalna članica glumačkog ansambla ZKM-a, zatvara ženski trokut koji okružuje Roka Juričića, briljirajući u scenama u kojima je službena podrška potrage junaka za vlastitim bićem, zorno pokazujući neku buduću realnost u kojem ćemo sami sebe tražiti u nekom SPA tretmanu za mozak i dušu. I svi oni pokazuju da i za nezavisnu kazališnu scenu vrijedi tvrdnja koju Korbar uporno ponavlja kroz predstavu: "Svaki je kraj novi početak i svaki početak je novi kraj".
Otvori KEKS Pay
