Premda su izvorno započeli kao blues rock-punk dvojac s glasnim gitarističkim rifovima i motoričkim bubnjem, The Black Keys tijekom godina pokazali su puno toga i obišli mnoge teritorije. Unazad nekoliko godina objavljivali su su nove albume redovito, a novi "No Rain, No Flowers" dolazi samo godinu i pol nakon zadnjeg "Ohio Players". Iako je na njemu bilo i hip hopa, možda im je naziv ploče koji doziva u sjećanje ime poznate američke soul/funk/r'n'b grupe dao ideju za novi žanrovski preokret kakav je album "No Rain, No Flowers" (Warner/Dancing Bear).
Melodični i radiofonični pop zvuk i pjesme s novog albuma, osim "Man On a Mission", jedine slične starim Black Keysima, očita su "komercijalizacija", ali potkrijepljena dobrim pjesmama i željom da se pomakne u drugom smjeru. Na "Ohio Players" gosti su bili Beck i Noel Gallagher iz Oasisa, a gosti na ovom albumu dolaze iz sasvim drugog smjera; Rick Nowels pisao je pjesme za Stevie Nicks i Lanu Del Ray, Desmond Child nekad je radio s Bon Jovijem, a Daniel Tashian i Scott Storch veterani su projekata koji su osvajali Grammyje.
Pet singlova objavljeno je prije albuma pa smo mogli očekivati kamo The Black Keys idu s jedanaest pjesama. Starinski pop zvuk sedamdesetih i melodični pop-soul za njih su promjena poput one kad su Arcade Fire snimili "Reflektor" i krenuli putem Talking Headsa. Prateći vokali i poludisko ritam u kojem "Make You Mine" s falseto vokalima zvuči kao da su je snimili The Bee Gees, a "All My Life" poput Wham!, samo naizgled mogu se činiti paradoksom, dok ih ne čujete u kontekstu albuma. Jer sve je napravljeno šmekerski i znalački pa su i Auerbachova gitara i Carneyevo bubnjanje i dalje temelj zvuka. Melodijski zarazne pjesme zapravo su njihov put u drugom smjeru na kojem svoju temeljnu poziciju mogu spojiti s nečim različitim, a "No Rain, No Flowers" slušanjem otkriva majstore koji i u komercijalnom, "zicer" retro-zvuku nalaze dobru zabavu s, ponovimo, dobrim pjesmama i sjajnom svirkom na lageru.
Otvori KEKS Pay
