Zanimljiv je tjedan za nama, a glazba se opet pokazala važnim gorivom i ključnim dijelom širih društvenih događaja. Kod nas i u svijetu istodobno, samo s različitih ideoloških pozicija. Ako niste znali što će biti ili ste mislili da glazba nije važna, razuvjerio vas je doček rukometaša koji su osvojili brončanu medalju, na kojem se upravo glazba, tj. nastup Thompsona pokazao važnijim od samog povoda događaja. U tolikoj mjeri da je upravo njegov nastup, tj. ultimatum rukometaša da mora pjevati Thompson, doveo do najjačeg suprotstavljanja državne i lokalne vlasti kod nas, do pravog državnog sudara Vlade i zagrebačke gradske vlasti.
Čak ni prethodni dogovor Grada i Hrvatskoga rukometnog saveza o dočeku rukometaša – da će nastupiti Hrvatske ruže Nenada Ninčevića i izvesti pjesmu "Ako ne znaš što je bilo", omiljenu pjesmu rukometaša – nije izdržao noć nakon osvajanja medalje. Kamioni s opremom za doček na Trgu navečer su došli i otišli nakon što je Rukometni savez otkazao doček jer neće biti Thompsona, no ujutro su se vratili nakon što je organizaciju dočeka preuzela Vlada i legalizirala dolazak Thompsona na pozornicu. Ista Vlada koju se 2018. optuživalo da na dočeku nogometaša nije željela Thompsona, pa se on s nogometašima popeo na pozornicu i ad hoc otpjevao nekoliko pjesama, nakon čega su uslijedile optužbe da mu je kasnije isključen mikrofon.
Ta dva događaja plastično govore o promjenama i onome što je s ruba zanimanja javnosti došlo u njen epicentar pa se danas bez toga više ne može ni do Trga. Tko bi rekao da će se u samo nekoliko dana moći usporediti situacija u američkom Minneapolisu i u Zagrebu gledamo li na odnos državne i lokalne vlasti. U SAD-u je federalna vlast Donalda Trumpa i ICE-a ordinirala po "saveznom" Minneapolisu, a kod nas se državna vlast usprotivila odluci lokalne, pa je organiziran doček Marka Perkovića Thompsona u pratnji rukometaša. Rukometaši su htjeli baš Thompsona i pokazali da im zapravo nije bitna pjesma, nego Markan i sve ono što sa sobom nosi.
A donosi mnogo toga što se, eufemistički rečeno, većini ne sviđa. Čak je i u Danskoj na rukometnom prvenstvu bilo zabranjeno izvođenje njegove pjesme omiljene rukometašima. I tako se poklopilo da u Minneapolisu sviraju Tom Morello, Al Di Meola i Bruce Springsteen, dajući time hrabru potporu lokalnoj zajednici u borbi s federalnim ICE-om, dok je u Zagrebu na Trgu bana Jelačića Vlada dala hrabru potporu Thompsonu u borbi protiv lokalne. Thompsonov dolazak opet je podijelio naciju, pa su se mnogi zaklinjali da više neće ni gledati nastupe reprezentacije koja svoje glazbene i ideološke uzore pretpostavlja samom sportu i onima koji je prate, a ne dijele iste ukuse ni političke stavove.
Pokušajmo vidjeti koja je razlika u trendovima u glazbi kod njih i nas. Pjesma "Streets of Minneapolis" u 19 zemalja bila je prva na iTunes listama, uključujući Ameriku, i na vrhu top-liste Billboarda. Kod nas je obrnuti trend promatramo li politički angažman u glazbi. Dok tamo uspijevaju boreći se protiv militantnosti i podjela u društvu, kod nas Thompson uspijeva baš zbog militantnosti, zagovarajući podjele u društvu. Jer, nekoliko dana prije, sve četiri nagrade Cesarica za hit(ove) godine kao najkomercijalnije domaće ime osvojio je upravo Thompson i nastupio u Laubi. Nemam pojma hoće li nastupiti na Porinu, ali sam nakon toga napisao da, ako rukometaši osvoje medalju, bit će rasprava i pritisaka da već sutra nastupi na dočeku. Ne samo da je bilo nego je upravo taj doček upravo raskolio domaću javnost.
Uopće nije problem u nagradama koje je Thompson dobio, problem je upravo u tome da ih je zaslužio po brojkama jer on zaista jest najpopularnije i najkomercijalnije domaće ime. Pitanje je kako i zašto, ali odgovore znamo pa neću sad ponavljati. Masovni ukus prokleta je stvar, kod nas pogotovo, oduvijek, jer prečesto pokazuje divergenciju naspram onoga aktualnog u svijetu. Dok se u Americi i u Minneapolisu rock-glazbenici trude biti za civilnu državu i protiv militantnosti, kod nas je Thompson protiv civilne države. Njegov fake news bunt protiv izmišljenih današnjih neprijatelja i etiketiranje mnogih kao neprijatelja nedvosmisleno je "za" za podjele u društvu, kao i koketiranje s ustaškim simbolima, a protiv uobičajenih standarda u pravno reguliranom društvu, zbog čega i ne smije nastupati u EU.
Takva kod nas prihvaćena strategija donosi najviše financijske koristi baš njemu rasprodanim koncertima, a štetu društvu, do trenutka kad se netko, recimo zagrebačka vlast, tomu ne usprotivi. Ali, sasvim je jasno, prilično kasno, davno nakon koncerta na Hipodromu, gdje su zbog ziheraštva i konformizma prije izbora pustili duha iz boce i to im se sad obija o glavu. Mišel Jakšić iz SDP-a prije godinu dana u emisiji "U mreži prvog" govorio je da "neće on određivati rukometašima tko će im svirati", da bi danas hrabro i s odgodom okrenuo tu priču u drukčiji narativ i angažman, ali trud svirača, pardon pjevača, u međuvremenu očito nije bio uzaludan.
Thompson uspijeva upravo zbog takvih guranja svojih stavova na dnevni meni, što se mnogima, naravno, ne sviđa. Baš zbog toga glavno pitanje na Trgu bilo je tko što zapravo slavi, jer očito nisu svi slavili isto, a brončana medalja bila je samo jedna strana medalje i podloga za znatno ozbiljnije političke i pravne sukobe uz vaše omiljene hitove.
Otvori KEKS Pay
Horvat je pao s Marsa. Definitivno. Kolega Ivković mu je lijepo napisao da se lijeva moralna panika pretvara u zlostavljanje javnosti. Što je točno. A nije točno da se državna vlast sukobljava s lokalnom zajednicom. Što lokalna zajednica misli jako se jasno vidjelo na dočeku. Lokalna zajednica nije isto što i lokalna vlast. Dakle, Horvat manipulira i piše političke tekstove. Vrijeme je da ode s glazbenih tema i otvoreno ode u lijeve političke aktivnosti. Zapravo, upravo to i radi. Ali pročitan je. Odavno.