Na prvi pogled njezini radovi djeluju nježno, gotovo krhko, no iza svakog uboda igle i svakog reza skriva se snaga, upornost i meditativna posvećenost procesu. Za Elu Leko tekstil nije samo materijal - on je živo tkivo, medij kroz koji priča priče, propituje granice i spaja tradiciju s osobnim iskustvom.
Iako se, kaže Ela, ne sjeća trenutka kad je odlučila postati umjetnica, sjeća se onog kad je tekstil progovorio njezinim jezikom, na trećoj godini studija, na kolegiju Kreiranje tekstila pod mentorstvom Andree Pavetić, kad je otkrila tehniku modularnih tekstila. „Ona mi je otkrila tehniku u kojoj tekstil možeš spajati bez šivanja, samo kroz zarezivanje i provlačenje“, poručuje Ela. Taj susret postao je njezin kreativni “okidač”, a danas, samo nekoliko godina kasnije, njezini se radovi izlažu u Laubi i prepoznaju na festivalima i bijenalima.
U svojim radovima često kombiniraš različite materijale i tehnike – tapiseriju, šivanje, reciklirane elemente. Koji ti je postupak dosad bio najveći izazov, a koji te najviše obogatio?
Svaka tehnika i tekstilni materijal donosi nove izazove, no najveći izazov za mene bila je faza dekonstruiranja tkanine, razdoblje kada sam ručno izrezala više od četiri tisuće komada, a zatim svaki od njih ponovno povezivala u nove forme. Izazov u toj fazi bila izuzetna repetitivnost procesa, koja je zahtijevala strpljenje, preciznost i meditativnu posvećenost radu. S druge strane, trenutak koji me najviše obogatio bio je kad sam prvi put izrađivala papir, kada sam od samoga početka stvarala komad koji je u potpunosti proizašao iz mojih ruku.
Tvoj diplomski rad posvećen je tekstilnim skulpturama i njihovoj ulozi u javnom prostoru. Kako zamišljaš tekstil izvan galerija - u ulicama, arhitekturi ili interijerima?
Tekstil doživljavam kao tkivo priča, medij koji diše zajedno s ljudima i spaja ih kroz zajedničku povijest i iskustva. Kada se postavi u javni prostor, on dobiva novu dimenziju, postaje sredstvo spontanog susreta, prilika za interakciju s prolaznicima koji možda nemaju vremena posjećivati muzeje i galerije. Uostalom, tekstil je već prisutan u javnom prostoru, on nas svakodnevno okružuje, od odjeće koju nosimo, preko zavjesa i tendi, do brojnih drugih površina koje često ni ne primjećujemo, a promišljeno su oblikovane i prisutne u našoj svakodnevici. Način na koji ja zamišljam svoje tekstile samo je nastavak te ideje, svojevrsni dijalog s onim što već postoji, dodatni sloj koji kroz umjetnost unosi novu osjetilnost u poznato okruženje.
Možeš li se prisjetiti svoje prve samostalne izložbe? Kakav je bio osjećaj, kako je došlo do toga i što si tada najviše naučila o sebi i svom radu? Koji rad javnosti predstavljaš u Laubi?
Svoju prvu samostalnu izložbu imala sam 2023. godine, u suradnji s kolegom Leom Subanovićem, u galeriji Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Profesorica Lea Popinjač potaknula nas je da spojimo svoje umjetničke pristupe, i iz tog dijaloga nastao je ciklus Simbioza. Za mene je to bio trenutak koji ću dugo pamtiti, prvi put sam na jednom mjestu mogla vidjeti više svojih radova i osjetiti kako oni zajedno dišu. Ta izložba me naučila mnogo o prostoru i postavu tekstilnih instalacija, ali i o meni samoj, da trebam više vjerovati svom osjećaju, i pustiti intuiciji da vodi proces.
Na izložbi u Laubi predstavljam tri rada. Prvi, Peto izgaranje, ujedno i otkupljeni rad, te Materija intime, oba iz novog ciklusa Second Skin, u kojem se bavim procesom svojevrsnog iscjeljivanja kroz proces šivanja. Uz njih su izložene i tapiserije iz ciklusa Simbioza iz 2023. godine
U izložbi Into the Blue kombinirala si tekstil i papir, a inspiracija ti je priroda i tradicija. Što ti je najvažnije pri odabiru materijala - boja, tekstura, njihova povijest ili mogućnost oblikovanja?
Povezanost papira i tekstila uvijek mi je bila posebno zanimljiva. Doživljavam ih kao medije istog porijekla, nastale iz nakupine sitnih vlakana koja se, kroz različite procese, pretvaraju u novu strukturu. Oba materijala polaze od istog elementa, snop vlakana, no kroz različite procese oblikuju se u potpuno različite strukture. Upravo ta preobrazba, to razilaženje iz zajedničkog izvora, me neprestano fascinira.
Izdvojit ću ono što me najviše privlači, a to je mogućnost oblikovanja. Volim istraživati granice materijala, eksperimentirati i dovoditi ga do samog ruba njegova potencijala.
U kolekciji “Cvijeće promenade” povezuješ poeziju s vizualnom umjetnošću. Kako ti se stihovi prelijevaju u radove?
Kad čitam, u meni se pokreće proces. Emocije koje se javljaju postupno dovodim do onog stanja koje želim dosegnuti, a onda ih pokušavam prenijeti na tekstil; kao da riječima dajem novo, taktilno tijelo.
Koji su umjetnici ili umjetnice tvoji uzori? Tko te inspirira, bilo kroz tehniku, pristup materijalu ili način na koji spajaju tradiciju i suvremenost?
Definitivno bih izdvojila našu legendarnu Jagodu Buić. Njezini radovi me izrazito inspiriraju, bila je pionirka u Hrvatskoj u polju tekstilne umjetnosti, jedna od prvih koja je tapiseriju i tekstilnu skulpturu uzdigla u sferu suvremene likovne prakse. Uz njezino stvaralaštvo, često me inspiriraju i radovi Tine Marais i Kiki Smith. Marais kroz tekstil istražuje odnose između tijela, prostora i ekologije te propituje materijalnost i društvene norme. Kiki Smith, s druge strane, slične teme razvija kroz kombinirane tehnike – od tkanja i grafike do skulpture i instalacije. Sve tri, svaka na svoj način, povezuju tradiciju i suvremenost, pokazujući koliko tekstil može biti živ, misaon i duboko ljudski medij.
No moram spomenuti i svoje mentorice s TTF-a, Koraljku Kovač i Leu Popinjač, koje su me tijekom studija, ali i danas, neprestano nadahnjivale i poticale u daljnjem radu.
Kako izgleda tvoj stvaralački dan? Imaš li neki mali ritual koji ti je važan - možda glazbu, skiciranje, bilješke ili određeni ritam rada?
Za mene je stanje uma prije početka rada iznimno važno. Obično si uzmem vrijeme za kavu i nekoliko stranica knjige, kako bih se mentalno odmaknula od interneta i društvenih mreža. Nakon toga nastojim zabilježiti misli, taj mi ritual pomaže da se opustim i pripremim za stvaranje.
Tijekom Erasmusa u Poljskoj imala si priliku upoznati drukčiju umjetničku scenu. Što ti je tamo ostalo kao najveća inspiracija ili lekcija i po čemu se razlikuje od hrvatske?
Najveća inspiracija koju sam ponijela s tog iskustva dolazi od ljudi i mentora s kojima sam radila i stvarala. A što se tiče umjetničke secene, uočila sam mnogo razlika, no najznačajnija mi je ta što je craft ondje snažno prisutan u umjetničkom prostoru.
Dobila si nekoliko priznanja i nagrada, od Da! Festivala do hrvatskog Dizajnerskog bijenala. Koja ti je od njih bila najposebnija i zašto?
Sve su mi nagrade bile važne i svaka me obradovala na svoj način. Ipak, priznanje na Izložbi hrvatskog dizajna 21/22 posebno mi je drago, jer je to bila moja prva veća skupna izložba i prvo prepoznavanje od strane struke.
Kako vidiš budućnost tekstilne umjetnosti u Hrvatskoj? Što bi se po tvom mišljenju trebalo više podržati i razvijati?
Iz moje perspektive, tekstilna umjetnost u Hrvatskoj sve više dobiva na značaju. To potvrđuju ovogodišnji Fragmenti, kao i niz recentnih izložbi u inozemstvu na kojima su izlagali kolege i kolegice. Isto tako, i u Hrvatskoj se sve češće mogu vidjeti izložbe koje se oslanjaju na tekstil, kao i festivali i izložbe specifično u Istri posvećeni upravo tom mediju. Vjerujem da bi trebalo još snažnije podržavati mlade umjetnike i dizajnere koji istražuju i propituju rad u području fiber arta. Uz to, od velikog značaja bi bilo da se u Hrvatskoj ponovno ulaže u tekstilnu industriju, jer bi to dodatno ojačalo i razvoj kreativne scene i samu tradiciju tekstilne umjetnosti.
Kada usporediš svoje radove od prije nekoliko godina i danas, što se najviše promijenilo u tvom pristupu? A u kojem smjeru bi voljela ići u budućnosti, a da to još nisi stigla istražiti?
Nakon što završim neki rad, obično ga više ne mogu gledati. Proces stvaranja traje mjesecima i na kraju vidim samo njegove nedostatke,treba mi vremena da se odmaknem, da mi rad „sjedne“ i da ga mogu doživjeti s distancom. Tek tada primjećujem koliko sam se promijenila, od eksperimentiranja tehnikama do dubljeg uranjanja u materiju tekstila, kolorita i motiva.
Danas više pažnje posvećujem samoj izvedbi i istraživanju materijala. Odabir tkanine za mene nije slučajan, svaka nosi svoju priču i razlog zašto je postala dio rada.
Što se tiče daljnjeg puta, teško mi je odrediti točan smjer. Vidim se i u dizajnerskom i u umjetničkom svijetu. Trenutno sam upisala dodatni diplomski studij Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti.
Sadržaj nastao u suradnji s Erste bankom.
Otvori KEKS Pay
