Jedno od najzapaženijih izdanja u ovoj, novim naslovima krcatoj interliberskoj sezoni svakako je knjiga "Kronika sretnih trenutaka" Snježane Banović, koja se kao protagonistica prisjeća mitskih osamdesetih godina na zagrebačkoj kulturnoj i društvenoj sceni.
Snježana Banović ozbiljno je i uvijek aktualno ime u hrvatskoj kulturi – kazališna redateljica, spisateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica koja ne bježi od javnog izražavanja stava u svojoj ranoj biografiji ima i tu zgodnu, ali i pomalo nezgodnu crticu da je bila djevojka Branimira Johnnyja Štulića u vrijeme njegove novovalne slave. Legenda kaže da joj je Johnny posvetio Azrinu pjesmu "Usne vrele višnje", a o njihovoj vezi u svojoj je knjizi prvi put malo opširnije progovorila i sama Banović.
Znači dok štulić i ostali zombiji pljuju po Hrvatskoj je u redu, kad se dotaknu žena, nastaje problem i posljedično burne reakcije, gdje se sve odjednom što je bilo "simpatično" gubi. Gotovo nikada mu se nije ništa zamjerilo, kao i dodvoravanje čedosu kusturici, koliko god oni pljuvali po nama i državi. Ono što pozdravljam kod tog frajera, osim poneke davne pjesme, je što je otišao iz države koju perzire, kamo sreće da i ostali sa sličnim stavovima krenu za njim.