Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 81
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Samoća i ja

29.11.2023.
u 15:59

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Šetamo tako gradom samoća i ja. Ja s maskom na licu, samoća u mom biću.

"Hej, što je ovo? Apokalipsa, nigdje žive duše. Sve kuće kao da šute."

Moj rodni grad tih i tužan, kao da je mrtav. Čujem samo ubrzano lupanje vlastitog srca, bat svojih koraka i nelagodnu tišinu. Osluškujem. Odjedanput me prene krik galeba. Prestravim se od iznenađenja. Osvrćem se. Čujem ponovno onaj tužni krik koji se poput kakvog očajnika bez tračka nade sunovratio u ambis. Ponovno se osvrćem. Oko mene zatvorene trgovine. Gledam izloge u kojima se zrcali moj neprepoznatljiv lik. Kapa, maska, plastične rukavice, naočale. Pogledam još jedanput.

"Hej, jesam li to ja? Hej, ljudi, gdje ste?" Poželim viknuti, kriknuti poput onog galeba, ali iz mene nikako da izađe ni glas, ni slovo.

Govorim samoj sebi: "Hej, Korana, budi cool. Zasigurno te netko promatra. Nisi sama na ovome svijetu."

Pogledam na sat, 17 je sati. Ljudi su odavno ručali i sad se odmaraju. Ubrzanim koracima dolazim do glavne ceste. Penjem se na kolnik. Opet ista slika. Nema žive duše. Na gradskom parkingu, poput kakvih složenih knjiga, poredani automobili. Nikad toliki broj u jednom popodnevu. Sva su parkirna mjesta zauzeta.

"Tuuu-tuuu." Čujem netko mi trubi iz automobila. Pogledam. Crveni Clio polako mili glavnom ulicom. Maše mi lice s maskom. Mahnem i ja, iako ne prepoznajem vozača.

"Hajde, dobro, dobro, ipak je netko izašao iz kuće", pomislim i duboko udahnem. Stakla na naočalama orosila su se od mog disanja. Izgledala su kao da ih je natopila kiša svojim kapima. Zasmetale su mi male kapljice koje se slijevale niz masku. Na trenutak pomislim kako ću je skinuti i obrisati, ali ono drugo ja me upozori: "Ne smiješ doticati oči, uši, nos, lice, ne, nikako". Da, da, zvoni mi u glavi upozorenje Stožera.

"Zar si zaboravila da si rukavicama doticala kvaku na ulazu i izlazu iz zgrade, dugmiće u dizalu? Ne, ne smiješ. Izdrži još malo."

Približavam se zgradi s otvorenim ulazom u haustor. Ulazim. Imam vlažne maramice, rezervne rukavice, koje moram promijeniti kako bih konačno obrisala stakla na naočalama. Uskoro to učinim i nataknem ih na glavu uz sam rub crvene kape.

"Takooo, sad je bolje. Ne magle mi se stakla, bolje vidim i konačno ću stići do ljekarne." Čini mi se kao da je cesta duga stotinu dana. Prisjećam se starog filma i zamišljam kako će sa svih strana iskočiti poznati i nepoznati ljudi. Ali nema nigdje nikoga. Pogledam u nebo. Tako je turobno, sa sivim tužnim oblacima koji nagovještaju još tužniju večer.

"Pa što je ovo, ljudi moji?" Čini mi se kao da će nebo zaplakati.

Ubrzavam korake. Gledam na sat. Još deset minuta hoda do ljekarne. Pogled mi se zaustavi na kolniku. Na njemu jedan pregaženi žuti list.

Suza se skotrlja niz obraze i pomislim: "I on je mrtav." Poželim ga uzeti.

"Uh, ali ne smijem… tko zna koliko je nogu prešlo preko njega i koliko je bakterija na njegovom malom pregaženom tijelu?" Koračam dalje. Kanta za smeće. Pokraj nje svežanj starih novina.

Znatiželja me tjera da pogledam datume: 15. veljače, 14. ožujka.

"Čekaj, pa ovo je mjesec travanj. Znači netko je prije dva mjeseca odložio novine." Ne vidim spremnik za odlaganje papira. Na susjednoj kanti obješena najlon-vrećica s plastičnim bocama.

"Zanimljivo. Nitko nije pokupio plastičnu ambalažu, a prošlo je tko zna koliko dana." Ubrzavam korake. Dolazim do susjednog kvarta. Pogledam prema nebu. Odjedanput mi se pogled zaustavi na trećem katu susjedne zgrade. Na balkonu dva klinca s gitarama, sviraju i pjevaju: "Korona će proći, ljeto će doći, opet ćemo zajedno ovim gradom proći. Opet ćemo se ljubiti, ljubititiii, grliti… plesati, igratiiii, dam, dam, dam, dandalu... dam."

"Ej, klinci… bravoooo", viknem iz sveg glasa. Oni me pozdrave i mahnu nastavljajući svirati u istom ritmu.

"Baš sam sretna… baš sam sretna. Živ je moj grad. Život se odvija među četiri zida, ali nije stao, nije stao." Kuca mi srce poput sata. Poskočim od sreće i začujem glas: "Korana, ej, Korana, kako tvoji? Pozdravlja ih teta Katica."

"Dobro, dobro, evo idem po lijekove. Kako ste me prepoznali, teta Katice?"

"Po tvom šarenom kaputu i crvenoj kapici. Samo ti imaš takav stil, već sam ti to rekla, drago dijete, prije ove korone." I na njenom licu maska. Privukla ju je glazba s trećeg kata.

"I pazi na razmak od dva metra i nemoj se slučajno rukovati s prolaznicima."

"Hvala, teta Katice. Navikla sam već na to, pratim izvješće Stožera svaki dan. Mami su neophodni lijekovi za srce i tlak pa ih idem podignuti. Bok, teta Katice, čuvajte se i vi."

"Hoću, hoću. Hajde, dijete, sretno. Evo izašla ja na balkon s maskom. Bok."

"Bok, teta Katice." Još tri-četiri minute dijele me do ljekarne. I dalje ubrzavam korak. Konačno stižem.

Ispred ljekarne dug red. Svi s maskama i rukavicama. Neprepoznatljivi ljudi. Stojim u redu. Odjedanput začujem ženski glas: "Korana, Korana." Slabo se čulo jer je žena bila daleko u dugom redu. Pogled mi se zaustavi na njenoj sijedoj kosi.

Uporno me zvala upirući prstom prema meni. Počelo je sveopće komešanje. Ljudi su bili zbunjeni. Jedan čovjek omanjeg rasta izdvojio se iz reda i rekao: "Pripazite, ljudi, žena pokazuje ovu curu. Sigurno je pobjegla iz karantene, sve će nas zaraziti."

"Korona, korona", počeše vikati ljudi ispred ljekarne. Nastala je sveopća panika.

Uto izađe dežurna zaposlenica, pokupi redom zdravstvene knjižice i svima se obrati: "Ljudi, među vama nema zaraženih. Gospođica se zove Korana."

"Da", poviče žena sijede kose koja me uporno zvala po imenu. Ljudi su od straha čuli ono što ih je plašilo jer su svakodnevno bili bombardirani vijestima o širenju virusa, zaraženima i mrtvima.

Skupila je hrabrost i krenula prema meni, izdvojivši se iz mase, približavala mi se laganim korakom. Žena sijede kose obrati mi se riječima: "Dušo, Korana, ja sam teta Majda, mama tvoje prijateljice Irene, znaš, iz susjednog kvarta."

Zamaglilo mi se pred očima. Ispred mene bila je starica. Ni traga od one prelijepe crne žene srednjih godina s istančanim ukusom za odijevanje i besprijekornim izgledom. Nedavno ju je krasila duga crna kosa, crveni ruž i make-up koji je prekrivao svaku njezinu boru.

"Sigurno si iznenađena mojim izgledom. Ja i svi moji preboljeli smo koronu. Imala sam tešku upalu pluća i još osjećam posljedice."

Upravo sam htjela izustiti ono "ajme", kad me unutrašnji glas upozori da se suzdržim komentara i samo se nasmiješim.

Tog dana spoznala sam da su ljudi postali nepovjerljivi, ali u duši isti, bez obzira na vanjski izgled. Teta Majda je tako postala moja heroina, pobjednica i dobra duša. I dalje sam je doživljavala lijepom i dotjeranom ženom. Spoznala sam i njezinu drugu stranu, hrabrost, odvažnost i poniznost i ta mi je žena toga dana postala jako bliska.

Ljudi su šaputali: "Korona, Korana, Korona, Korana... Baš slično, zbunjujuće, kao korona."

Ja sam bila sretna što nosim svoje ime i još sretnija što su osobe kojima je korona uskratila druženje i njegovanje vlastitog imidža ostale ono što jesu – tople, plemenite, bez predrasuda i srama, iste, nježne duše i osjećaja.

Kad sam se vratila kući, roditelji su vidjeli moj zagonetni osmijeh. Ja sam im samo dobacila: "Mama, tata, hvala vam što ste mi dali najljepše ime na svijetu. I da, čim prođe ova korona, moramo pozvati tetu Katicu i tetu Majdu na zajedničko druženje kako bismo proslavili novo sutra i pobjedu nad opakom epidemijom."

Mama i tata bili su presretni.

"Naravno, dijete. I nama nedostaju naši prijatelji. Zato nazdravimo za bolje sutra. Čin-čin".

Konačno je svanuo i taj dan. 

O autorici

Jagoda Sablić književnica je za djecu i mlade. Rođena je u Šibeniku 1955. godine. Nakon gimnazije završila je Pravni fakultet u Splitu. Napisala je i objavila deset knjiga za djecu, dvije zbirke poezije, dva romana, devet dramskih tekstova. Piše kratke priče, romane, zagonetke, aforizme, legende. Za svoj rad dobila je mnoga priznanja i nagrade.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije