Poznata opaska Arsena Dedića da su cinici (ili „ironičari“) tek
prikriveni romantičari kao da je motivirana preslušavanjem starih
albuma Randyja Newmana, što - s obzirom na Arsenovu sklonost tom
američkom pjevaču i skladatelju - možda i jest slučaj.
Niz hvaljenih ploča iz 1970-ih, poput „Twelve Songs“, „Sail Away“ i
„Little Criminals“, predstavio je Newmana kao majstora „kratke
priče“, dobro odmjerene kombinacije narativnih elemenata,
sarkastičnih opservacija i glazbe koja duguje kantautorskom rocku,
country-rocku, bluesu i dixie-jazzu.
Kasnije se bavio i filmskom i kazališnom glazbom, snimao nove verzije
vlastitih klasika (“The Randy Newman Songbook Vol. 1”), ali
obožavatelji starih radova ne bi trebali propustiti “Harps And Angels”
- njegov prvi pravi album nakon devetogodišnje pauze.
Snimljen u tipično ležernoj produkciji Mitchella Frooma i Lennyja
Waronkera, album zadržava Newmanov stilski zaštitni znak, uključujući
briljantan smisao za (auto)ironiju i satirične autorske dovitljivosti.
I u glazbenom smislu Randy se naslanja na tradiciju, kako onu koju je
izgradio vlastitim glasom i klavirskim tipkama, tako i onu „Velike
američke pjesmarice“ iz sredine prošlog stoljeća.
Ipak, najtipičnija skladba je efektna, countryjem prožeta satira „A Few
Words In Defense Of Our Country“, gdje su stihovi o najlošijim
američkim liderima tek uvod u duhovito podsjećanje na crne strane
globalne povijesti ovog našeg „jadnog svijeta“.
Općenito, čak i kad je najintenzivnije socijalno osviješten, smisao za
(crni, doduše) humor ostaje mu netaknut. Povrh toga, ponekad, kao u
slučaju nove verzije nježne balade “Feels Like Home“, Newman zna biti
najumiljatije stvorenje na svijetu.
Logično da se dijelom albuma provlači i specifična teatarska crta
(„Korean Parents“), a sve žanrovske diverzije kao da su upregnute u
Newmanov napor da pronikne u najtamnije kutke ljudske prirode i ukaže
na ono o čemu drugi kantautori vole šutjeti.
Recenzija: Randy Newman - Harps and angels