Pod mostom rijeka sporije protječe. Nije vjerovao kada su mu govorili, protivno je to svim zakonima fizike. Dugo je vježbao s okolnih stijena. Čini mu se da je prije počeo plivati negoli hodati.
"Najvažnije su ti noge. Ako one ne ostanu kako treba, gotovo. Lupneš po vodi bez štrapa. K'o prakljača!", ponavljali su stariji uporno.
Kamenje uz obalu oštro je i vrelo. Ispod oka krišom je pogledavao prema starijima. Imitirao njihove pokrete. Pljuskao ledenu vodu po dječačkim prsima. Zabacivao glavu kada bi se smijao. Namigivao djevojkama koje su sjedile u hladu na raširenim ručnicima i listale časopise.
Pamti dan kada su mu rekli da je spreman. Sunce je bilo tvrdoglavije nego inače. Iz susjedne avlije mirisale su smokve. Zrikavci utihnuli.
"Ajde, Džoni, tvoj je red, sad ili nikad!"
Nekoliko puta zaokružio je ramenima, lagano potrčao u mjestu. Duboko udahnuo i krenuo. Bio je nadomak stepeništa koje vodi prema mostu kada je spazio japanke nemarno razbacane uz rub staze. Sagnuo se i odnio ih kod njena ručnika. Dio gdje idu prsti okrenuo je prema rijeci.
Polako je podignuo pogled. Sjedila je prekriženih nogu, s križaljkom i olovkom. Zubima grickala donju usnu. Kutovi očiju razvukli su joj se u osmijeh.
Odjednom mu više nije bilo važno kakve će mu ostati noge.
***
Osjeti kako mu hladan zrak grize stopala. Netko je skinuo pokrivač s njega. Okreće se na drugu stranu, pokušava se ponovno pokriti. Majka potom ulazi u sobu i pali svjetlo.
"Hajde, krenuli smo, požuri. Četkica ti je pored umivaonika", nervozna je i užurbana.
Slušao ih je danima kako šapatom razgovaraju. Kroz dim cigareta razabirao uplašene riječi. Pukla je cisterna, jutros u trgovini nije bilo kruha, možda je najbolje da se malo maknu. Nije se pretjerano obazirao na nemir koji se tiho uvlačio u njihove stolice i ormare.
Ipak, jutros mu se sve činilo nekako stvarno. Otac je lupkao prstima po stolu. Otresao pepeo po parketu koji su ljetos prelakirali.
Iz grada su izašli gotovo neprimjetno. Kao da idu u pekaru po burek i vruće slance. Roditelji su ignorirali njegova pitanja. Majka je nervozno u rukama stiskala snop papira.
"Vidjet' ćeš, nismo džaba to vadili", ponavljala je poput molitve.
Kod Vrgorca su ih zaustavila svjetla uperena u njihov automobil. Otac je parkirao uz cestu, kratko ih sve pogledao i spustio prozor.
"Kamo idemo?", prolomio se duboki, muški glas.
Majka je gurkala oca laktom i pružala mu onaj snop papira. Ocu su se ramena neznatno uvukla i trudio se zvučati samouvjereno.
Najednom mu je zlo. Svijet se čini pretijesan. Po licu osjeti kapljice rijeke. Njen osmijeh cijedi mu se niz dlanove. Izgleda kao da će povratiti.
"Mi smo Srbi!", izgovara umjesto toga.
Trebalo je neko vrijeme da ih puste i da ih otac uvjeri kako se mali samo prepao onoga o čemu sluša danima.
"Ako ste nas slagali… bolje da se odmah okrenete i vratite", izgovara policajac prijeteći.
Otac zahvalno klima glavom i pokušava smiriti ruke. Čim im više nisu u vidokrugu, pritišće papučicu za gas.
"Skoro najebali zbog djeteta…", šapuće otac kasnije, dok pripaljuje cigaretu na prvom stajalištu.
***
Sunce probija kroz rupice na navučenim roletama. Ona nevoljko ustaje iz kreveta i traži kućne papuče. Bosa stopala klize niz mekanu površinu pliša. Nikoga nema da joj ih uredno posloži.
Preskače doručak i na ramena navlači pretešku školsku torbu. Na trenutak joj se učini da je sve kao nekad. No, s prvim dahom proljeća udiše i užurbanost Volovčice, rezignirana lica prolaznika i ciku tramvaja.
U džepu stišće kovanice koje joj je majka ostavila s porukom da si uzme doručak. Ulazi u kvartovsku pekaru i moli buhtlu s čokoladom. Pametnija je nego na početku.
"Kii-iifla, kii-iifla!", zvali su je na školskim hodnicima.
Na nastavi većinom šuti i ispisuje zadnje stranice svojih bilježnica. Govori mu sve, od žohara koje imaju u stanu, pa do onoga kad je majci lagala da je pala na putu prema kući. Jer kako bi joj objasnila da su joj pred očima trgali udžbenike i govorili da može dobiti nove na izbjeglički karton. Možda će se jednog dana odvažiti da mu to sve pošalje.
U tramvaju nikada ne sjeda. Prstima broji stanice. Ne zna što bi se dogodilo da propusti izaći na svojoj. Istovremeno ju to i užasava i ispunjava nekim neobjašnjivim mirom. Prije svakoga kočenja tramvaj uspori. Noge su joj tada klimavije nego inače. Rijeka pod mostom sporije protječe. Tramvaj sa svakim njenim udahom još više ubrzava.
***
Nitko im nikada nije rekao kako u sumrak sunce najjače sja. Ili im se barem tako činilo toga dana. Kaldrma je odjekivala od uzbuđenih koraka.
Ona je nosila crvenu, ljetnu haljinu. Lice joj je bilo posuto pjegicama. Udisala je grad koji više nikada neće biti njen i koji će joj zauvijek pripadati.
On je bio u odijelu. Nije stigao do hotela da se presvuče. Miris luka i ćevapa teško će se isprati iz tkanine. Sako je prebacio preko ramena i podvrnuo rukave košulje.
U ušima im ječi rijeka. Po dlanovima razmazane smokve. Godine su iscrtale putokaze po njihovim tijelima. Prešućene riječi kotrljaju im se između stopala.
Uz obalu dječaci vježbaju skokove. Prašina i kapljice vode lijepe im se po obrazima. Na kamenu u špalir poslagane šarene japanke.
"Sjećaš li se?", pita ju.
"Ponekad", odgovara.
Rijeka pod mostom i dalje protječe. •
O autorici:
Anica Miličević (Mostar, 1991.) profesorica je violine, ljubiteljica knjiga i slobode. Živi i radi u Osijeku. Godine 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023./2024., širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023./2024., te širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2024. i 2025. godine. Kratka priča "Ovo nije priča o ljudima" drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, a rukopis poezije "Kronike pripadnosti" prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci...
Otvori KEKS Pay
