U svijetu filma, pohvala Richarda Brodyja, kritičara prestižnog The New Yorkera, ima posebnu težinu. Stoga je vijest da je uvrstio hrvatski film “Fiume o morte!” Igora Bezinovića na treće mjesto liste najboljih ostvarenja prve polovice 2026. godine odjeknula kao veliko priznanje.
U video prilogu objavljenom na kanalu časopisa, Brody je Bezinovićev rad smjestio uz američko-poljski film “Eruptia” i kanadski “Blue Heron”, opisujući ga kao povijesni dokumentarac koji je “originalan u svom stilu koliko i informativan u svom sadržaju”. Ovakvo priznanje stavlja film u središte globalne pozornosti i potvrđuje snagu hrvatske kinematografije.
Film zaranja u turbulentno razdoblje riječke povijesti, od 1919. do 1921., kada je talijanski pjesnik i demagog Gabriele D’Annunzio na čelu paravojne formacije umarširao u grad, tada poznat kao Fiume. Uspostavio je diktaturu koja se danas smatra protofašističkim eksperimentom i inspiracijom za Benita Mussolinija. Bezinović ne bježi od mračnih aspekata D'Annunzijeve vladavine koja je za grad bila opresivna, a za hrvatsku manjinu pogubna, obilježena nasiljem i etničkim čišćenjem. Kroz film se provlači priča o usponu i padu autokrata čiji su potezi, kako navode kritičari, imali katastrofalne posljedice za svijet, a čija je ostavština i danas predmet kontroverzi.
Ono što “Fiume o morte!” izdvaja iz mase povijesnih drama i dokumentaraca jest Bezinovićev genijalan redateljski postupak. Umjesto da se oslanja isključivo na arhivske snimke i profesionalne glumce, on se okreće samim Riječanima. U svojevrsnom dokumentarcu o vlastitom nastanku, Bezinović na ulicama grada zaustavlja prolaznike, pita ih poznaju li priču o D’Annunziju - na što mnogi, pogotovo mlađi, odgovaraju negativno - i poziva ih da sudjeluju u rekonstrukciji povijesnih događaja. Posebno su dojmljive scene u kojima redatelj traži sredovječne, ćelave muškarce, slične D’Annunziju, da utjelove diktatora. Upravo u tom pristupu, kako je Brody istaknuo u svojoj recenziji, leži snaga filma. Time što “obični ljudi portretiraju diktatora”, Bezinović, prema Brodyju, pokazuje “koliko je takva figura abnormalna i koliko je većina nas u bilo kojem trenutku blizu takvih okrutnih zlouporaba moći”. Taj spoj osobnog i povijesnog stvara jedinstven osjećaj nelagode i prepoznavanja.
Bezinović se ne libi razotkriti umjetnost filmskog stvaranja, često s humorističnim i autoironičnim odmakom. Vidimo kako se današnji salon za nokte, uz pristanak vlasnice, pretvara u krčmu u kojoj je D’Annunzio provodio raskalašene noći, ili kako diktator u grad ulazi u modernom crvenom kabrioletu, stvarajući namjerni nesklad između prošlosti i sadašnjosti. No, iza te zaigranosti krije se dublja, gotovo subverzivna ideja. Redatelj pedantno rekreira ne samo događaje, već i kadrove i kompozicije s arhivskih fotografija, od kojih su mnoge djelo D’Annunzijeve vlastite propagandne mašinerije. Na taj način, Bezinović ne samo da oživljava povijest, već i propituje njezinu vizualnu reprezentaciju, stavljajući i sebe i gledatelja u etički složenu poziciju. Rezultat je, kako navode kritičari, moćan i jeziv osjećaj svjedočenja povijesti koja se odvija u sadašnjem vremenu, brišući granice između onoga što je bilo i onoga što bi opet moglo biti.
Otvori KEKS Pay
