Recentna previranja na našoj arhitektonsko-urbanističkoj sceni imaju raznovrsne izraze, nerijetko prikrivene "ezoteričnim koprenama", zbog čega se građanska javnost, uz akademske krugove, nerijetko suočava s oprečnim tumačenjima tih sadržaja. Najnoviji primjer toga jest "vrzino kolo" u koji je uvučena sudbina nogometnog stadiona na splitskom Poljudu. Riječ je o diskretnim prijetnjama o njegovoj fizičkoj eliminaciji iz postojećeg "životnog prostora".
Zbog složenosti i raznovrsnih interesnih silnica, možemo govoriti o "dossieru Poljud", skupu maligno nagomilanih problema koje treba riješiti da se zlokobni virus "kralja profita" zaustavi u agresivnom djelovanju i mogućem širenju na analogne arhitektonske slučajeve te paradigmatski korisno riješi, barem za neka dogledna vremena.
Višegodišnjim substandardnim održavanjem i osobito vidljivim oštećenjima prouzročenim nedavnim udarima jakoga vjetra, u žarištu je usiljeno minoriziranje digniteta stadiona, želeći mu "dokaznom argumentacijom" oduzeti atribut živog, funkcionalnog arhitektonskog organizma. No postoji i svjetlija strana slučaja stadiona na Poljudu, njegov nepobitni antologijski "avers".
Promatrajući to zdanje arhitekta Borisa Magaša, nenametljivog u odnosu na povijesni arhitektonski sloj i paleogenezu grada Splita, čak i neupućenom promatraču nije teško zaključiti da je to doista – lijepa arhitektura. Zato nije bez razloga, svježe dovršena i u punom sjaju, svojedobno smatrana jednim od najljepših stadiona u svijetu. Jer zdanje iskazuje "svetu" trijadu arhitektonskog stvaralaštva – funkciju, konstrukciju i oblik. Funkciju (pragmatičnu interpretaciju njegove svrhe), konstrukciju (nosivu strukturu korpusa) i oblik (morfološku i estetsku ekspresivnost). Jasno se raspoznaje opći princip stvaranja arhitektonske kompozicije, osobito – proporcija, euritmija, simetrija, ritam i interval. U likovnom smislu tu nema morfoloških ekscesa ni kolorističke agresivnosti. Kako stadion nije ušao u područje "tabule rase", nego partikularno definiranog dijela grada, autor sportskog kompleksa pozicionirao ga je u visokoj toleranciji prema postojećem gradskom tkivu i maritimnom okruženju, kao i vizurama koje se sferno rasprostiru prema okolnom prostoru. Tu nema arogancije u arhitekturi i mikrolokacijskom postavu. To nije invazivna arhitektura. Stadion je paradigma pravilno riješenog arhitektonsko-urbanističkog zadatka u urbanoj sredini.
U graditeljstvu postoje dva antipodna stanja. Jedno obuhvaća rađanje ideje (emocije), razradu strukture (intelekt) i fizičku izvedbu djela, kao pobjedu arhitekture (nad silom gravitacije i stanjem u prostoru), dok drugu grupu predstavlja rušenje (razgradnja), što znači poraz i smrt arhitekture. Konac arhitektonskog djela često se pretvara u neočekivanu enigmu. Tu nema predvidivih evolucijskih koraka kao u skupu živih organizama. Destruktivne silnice neočekivano dolaze sa svih strana i protiv toga se treba aktivno boriti. Takav složen zadatak spašavanja opstanka stadiona, kojeg se prihvatio arhitekt prof. dr. Nenad Fabijanić, član suradnik HAZU-a, gotovo sliči borbi Davida protiv Golijata. Mogli bismo ga opisati kao novovjekog "arhitektonskog" Mesiju koji je došao "otkupiti grijehe" naše arhitektonske zajednice jer je odmaknula pogled od djela jednog od svojih najcjenjenijih članova. U pragmatičnom smislu, napori oko zaštite Magaševa stadiona mogli bi se tako staviti uz bok povijesnom otporu Hrvata prema Turcima, kada se formirala sintagma "predziđe kršćanstva". Sada to sve više postaje "Antemurale Poljud", predziđe Poljuda!
Arhitektura je oduvijek bila na meti rušenja i oskvrnjenja. Barbarski Goti i Vandali razrušili su Rim, a mi, Slaveni, razrušili smo Salonu (Solin). Turci su Partenon koristili za skladištenje streljiva, čija ga je eksplozija znatno oštetila, a ranokršćansku Aju Sofiju prenamijenili u džamiju, dok je Napoleon zadarski Donat pretvorio u konjušnicu. U Rimu je srećom ostao očuvan Panteon, a u Splitu Dioklecijanova palača.
Tijekom naše povijesti ne možemo se pohvaliti učinkovitom brigom o arhitektonskoj ostavštini. Od starohrvatskih predromaničkih crkvica, povijesno najvrednijeg identitetnog izraza, nastalih od 9. do 11. stoljeća, nijedan objekt nije potpuno očuvan! A riječ je o grupi centralnih građevina "višelisnog" tlocrta, poput šesterolisne Sv. Trojice u Poljudu kod Splita, Sv. Marije u Trogiru, Stomorice (Sv. Ursula) u Zadru i još ostalih pet objekata.
U tom silaznom slijedu brige (bolje rečeno nebrige) nismo zaostajali ni u novije vrijeme. Nakon napuštanja svojih povijesnih korisnika brojni su dvorci diljem kontinentalne Hrvatske prepušteni propadanju, a zagrebački Susedgrad i Medvedgrad razrušeni su do neprepoznatljivosti. Izgrađeni su pa zatim srušeni minareti stare džamije u Zagrebu, srušena je i židovska sinagoga. Politički kriteriji odigrali su značajnu, štoviše presudnu ulogu u "reviziji" tih arhitektonskih sadržaja.
U tom nizu nedostatne (bolje rečeno sramotne) brige o nasljeđu naše arhitektonske umjetnosti pribrajamo i naselje Haludovo na Krku, proizašlo, kao i stadion Poljud, iz arhitektonskog atelijera Borisa Magaša. Riječ je o turističkom naselju Haludovo, izgrađenom na otoku Krku u Malinskoj, u ono vrijeme ovjenčano superlativima dostojnim avangardnih djela svjetske arhitekture i proklamirano kao najviši domet naše arhitektonske umješnosti. I umjesto da takav rad ostane sačuvan kao uzor nadolazećim generacijama mladih arhitekata, njegova je sudbina završila u raljama proždrljive kapitalističke doktrine o zaradi i profitu pod svaku cijenu.
Stoga se sasvim opravdano može govoriti o principijelnom presedanu "dossiera" stadiona Poljud. Ako sve krene po zlu, hoćemo li najvrednija arhitektonska djela tražiti u muzejima?
Kad smo već kod muzeja, ni tu nema umirujućih vijesti. Svrnemo li pogled na povijest Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, od svoga osnivanja u Kninu 1893. godine, sljedećih je sedamdeset godina bio doslovno beskućnik. Pod upravom osnivača fra Luje Maruna životario je u Kninu do 1933. godine bez financijske pomoći, bez dotacija i društvenog priznanja. Kasnije je premješten u Sinj pa konačno u Split. Bio je otvoren pa zatvoren, bio je poput nekog provizorija, da bi ga nehat u kulturi pretvorio u kulturnu sramotu, na što su još davne 1964. godine javno ukazivali Antun Augustinčić, Petar Šegedin i Mirko Božić. Muzej je razvidno bio otvoreni talac ondašnje kulturne sredine.
Naša povijest u tom segmentu materijalne kulture uredno se ponavlja. Iako postoji profesionalna etika arhitekata, mnogi njezini postulati ne primjenjuju se u stvarnom životu. Moralni kodeks arhitekata na našim je prostorima donesen davne 1968. godine, u kojem se govori o dužnostima i pravima arhitekata, naglašavajući kako arhitekt mora u svakom slučaju ostati slobodan, a pogotovo neovisan od financijske koristi. U društvenoj ulozi arhitekta podcrtava se važnost poštivanja pojedinca i društva.
No čini se da se moralni kodeks pretvorio u mrtvo slovo na papiru. Da nije tako, ne bismo imali "dossier Poljud". Šutnja akademskog kruga izrazito je zabrinjavajuća. Jer premda se arhitekti izražavaju linijama i volumenima, izgovorena i napisana riječ ima potvrđeno povijesno poslanje svoje učinkovitosti.
Upravo u krugu arhitektonskih ekscesa i nesporazuma s postojećim arhitektonskim i urbanističkim rješenjima, ilustrativan je protest Miroslava Krleže iz davne 1972. godine u njegovu očitovanju o poplavi uniformiranih zgrada Novoga Zagreba. On je postavio gotovo retoričko pitanje: "Kako to da nema nikoga od naših ljudi, arhitekata, da se tome suprotstavi, da kaže riječ ako već ne može ništa učiniti?"
Nakon punih pola stoljeća, njegov bi se apel u svoj svojoj punini mogao uputiti našoj arhitektonskoj zajednici u slučaju aktualne sudbine stadiona na Poljudu. Krleža bi se u taj napor nesumnjivo upustio. Ali Krleže, nažalost, više nema. No postoje zasigurno brojni "mali krleže", zarobljeni u krugu nedorečenosti naše legislative i agresivnih interesa pojedinih kulturno-perifernih slojeva našega društva. Sad je vrijeme da oni dignu svoj pogled. A hoće li?
Stoga će poslanje ovog osvrta biti ispunjeno ako postane mala pokretačka iskra za plamen koji će u slučaju stadiona na Poljudu pokrenuti borbu za zaštitu našeg arhitektonskog identiteta i osvijetliti put pravilnom razvoju arhitektonskog umjetničkog stvaralaštva.
Čvrsto uklesano u kamenu stijenu mora pisati: Stadion na Poljudu treba ostati na svom postojećem, zasluženom mjestu u registru najvrednijih djela hrvatske arhitektonske umjetnosti novijeg vremena.
Kao post scriptum ovom osvrtu, podsjetimo se na dramatičan slučaj u Parizu kada je katastrofalni požar 2019. godine čuvenu katedralu Notre Dame pretvorio u nefunkcionalnu, invalidnu arhitekturu jer je pored uništenog zatvarajućeg sklopa krovnog plašta katedrala došla na osjetljivu granicu svog konstruktivnog stabiliteta i fizičkog opstanka u prostoru. U tim katastrofičnim okolnostima ni u jednom se trenutku nije razmatrala opcija njezina uklanjanja, nego su sve snage bile usmjerene na njezinu revitalizaciju s punom sviješću o arhitektonskoj, povijesnoj i kulturnoj vrijednosti.
Dakako, stadion na Poljudu ne može se mjeriti s povijesnim i inim značajem jedne od najpoznatijih katedrala na svijetu. Ali zajedničko im je jedno: oboje imaju nepobitni status kulturnog dobra. Vrhunsko djelo arhitekta Borisa Magaša stoga zaslužuje jednak odnos naše arhitektonske i društveno-političke zajednice. O njegovoj sudbini ne mogu odlučivati navijači kluba ni građani referendumom, što se neodgovorno spominje u javnosti. Grad Split ne može razmatrati njegovo skidanje sa statusa kulturnog dobra, što otvara prostor mogućeg rušenja. Stadion na Poljudu ne pripada samo Splitu, nego je intelektualna, kreativna i povijesna ostavština hrvatskog naroda, kao što ni katedrala Notre Dame ne pripada samo pariškim vjernicima i Parizu, nego je povijesni dokaz kulture jednog naroda.
No je li naša arhitektonska i društveno-politička zajednica intelektualno dostatno jaka i emotivno zrela za rješavanje takve zahtjevne prostorne zadaće ili je tek efemeran skup samozatajnih akademskih titula? Slučaj Magaševa stadiona to će neminovno pokazati.
Otvori KEKS Pay
sve hoce da uniste sto ih podsjeca na bivsu